blog




HRABRO, ZAVODLJIVO, ARGUMENTIRANO

Osvrt na knjigu “Anamnesis: dijalozi umjetnosti u javnom prostoru”


za ARTEIST.HR – 1. kolovoza 2019.

 

Uvodno o knjizi

Knjiga „ANAMNESIS: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru“ autorice povjesničarke umjetnosti izv. prof. dr. sc. Sandre Uskoković, objavljena u nakladi izdavačke kuće UPI2M BOOKS, erudicijom je nabijena i teorijski minuciozno istkana kritička studija koja u devet tematski zaokruženih poglavlja pred čitatelje donosi promišljanja koja obuhvaćaju „teoretske, istraživačke i praktične pristupe dokumentiranja i djelovanja na javni prostor i grad, kroz različite umjetničke formate, uključujući ispitivanje načina na koji naša percepcija i sudjelovanje u urbanom okolišu bivaju izmijenjeni interakcijom umjetničkih praksi i projekata koji se bave javnim prostorom.“ Riječ je o knjizi koja predstavlja odabrane radove uglednih hrvatskih umjetnika u posljednjih tridesetak godina, čija praksa istražuje kako percipiramo, zamišljamo i doživljavamo, te na koji način oblikujemo javni prostor. Međutim, knjiga se ne zadržava samo na tome, nego vrlo umješno „nadilazi disciplinarne granice, provokativno otvarajući područje urbano-prostorne analize i misli, prema perspektivama i pristupima kreativaca iz neurbanih disciplina“. Stoga je važno odmah na početku istaknuti kako je dr. Uskoković ispisala uistinu inspirativno djelo, već na prvim stranicama dokazavši suvereno vladanje kompleksnom teorijskom matricom. Osim toga, interdisciplinaran, odnosno, transdisciplinaran pristup koji u tekstu njeguje, iznjedrio je višestruk spektar mogućih pristupa i načina analize. Zato je ovaj osvrt samo jedan od mogućih viđenja i interpretacija autorskih promišljanja, a koje u svjetlu odabranih tema i pobuđenih asocijacija naglasak stavlja na specifičan kontekst šireg dubrovačkog područja o kojemu autorica piše, kao i na izazove i fenomene koje aktualni kulturno-povijesni i društveni moment donosi gradu Dubrovniku i njegovoj okolici.

„Antički termin anamnesis ili anamneza znači prisjećanje ili uspomena, skupljanje onoga što je izgubljeno, zaboravljeno ili izbrisano. Riječ je o nečemu vrlo starom, arhaičnom, nečemu što nas je učinilo takvima kakvi jesmo. No anamneza je također i rad koji transformira svoj subjekt, proizvodeći uvijek nešto novo. Zadaća anamneze je prisjetiti se starog i proizvesti novo.“ Obrazloženje je to naslova koji autorica daje već u uvodnom dijelu, budeći time niz asocijacija koje će sve do posljednje stranice titrati u čitateljevoj podsvijesti, potičući ga da iz epizode u epizodu, retka u redak, razmišlja i traga za potencijalnim odgovorima na sljedeća pitanja: je li javni prostor izgubljen, zaboravljen ili izbrisan, je li riječ o nečemu vrlo starom i arhaičnom, te je li nas upravo javni prostor učinio takvima kakvi jesmo. U knjizi se stoga mogu prepoznati čak i svojevrsni elementi psihoanalitičke metode koja čitatelja suočava s onim nesvjesnim, zaboravljenim, a što često i rezultira urbano-prostornim konfliktima koji se posljedično prelijevaju i na sveukupne društvene odnose. Zato se može reći kako nas autorica čitavo vrijeme nastoji podsjetiti na neke starije modele, metode i prakse, te tako suptilno i nenametljivo potaknuti na proizvodnju novog, a sve to problematizirajući širok spektar pitanja koja se tiču intervencija u javni prostor. A to je pak tema koja je „u svom ishodištu povezana s pitanjima moći, budući da je riječ o zamišljanju i prokrčivanju budućeg svijeta“, kako će izvrsno primijetiti pa potom zaključiti kako je „osmišljavanje budućnosti oduvijek konfliktne prirode, kao i prostori i mjesta koji uvijek posreduju odnose moći, a time i konflikte.“

 

Reakcije na umjetnost, arhitekturu i zbivanja u javnom prostoru

Umjetnost je oduvijek imala moć ljude razljutiti i uznemiriti. Primjera za to je mnogo, osobito u slikarstvu. Među možda najpoznatijim slučajevima koji su svojedobno izazvali velike prijepore i kontroverze svakako su Michelangelovo oslikavanje Sikstinske kapele u prvoj polovici 16. stoljeća ili čuvena Goyina „Gola Maya“, koju je 1813. oduzela španjolska inkvizicija sliku opisavši kao „opscenu“. Dvije godine kasnije slikara su čak izveli pred inkvizitore koji su nastojali otkriti tko je naručio tako nemoralno djelo. 19. stoljeće pamti francuskog slikara Gustavea Courbeta, utemeljitelja nove škole realizma koja je u doba radikalnog akademizma označila revoluciju umjetničkog izraza, odbacivši romantične pejzaže i idealiziranje ljudi i prizora. Među najkontroverznijim Courbetovim slikama bili su ženski aktovi, poput slike „San“ iz 1866. godine. Riječ je o slici koja prikazuje erotiziranu scenu s dvije nage žene, što je bio veliki šok za konzervativni ukus šire publike toga vremena. Naime, u doba klasicizma vrlo su česte bile alegorijske scene s nagim ženama po uzoru na antičku mitologiju i umjetnost, no u slučaju Courbeta više nije bila riječ o alegorijskim prikazima već o pravim erotskim slikama. Ipak, najveće polemike slikar je izazvao djelom „Porijeklo svijeta“ također iz 1866., koje vrlo eksplicitno i bez skrivanja ili uljepšavanja prikazuje ženske genitalije. U 20. stoljeću kontroverzi i prijepora je više nego ikada prije. Godine 1933. Salvador Dalí slika „Zagonetku Williama Tella“ na kojoj namjerno portretira komunističkog revolucionara Vladimira Iljiča Lenjina samo kako bi izazvao bijes nadrealista, dok njemački slikar Otto Dix stvara djela koja prikazuju stravične scene s fronta u Prvom svjetskom ratu. Dix je i sam bio njemački vojnik koji je po povratku s ratišta obolio od PTSP-a. Godinama su ga mučile noćne more koje je prenosio na platno, ali nakon što su nacisti preuzeli vlast, njegova su djela uništena uz opravdanje da je riječ o neprikladnom načinu prikazivanja rata.

Međutim, nakon desetljeća i desetljeća najrazličitijih kontroverzi, prijepora i provociranja buržoazije, taktika kulturnog šoka postala je sve slabija i danas malo toga u umjetnosti može izazvati takve polemike, sukobe i proteste kakvi su se nekoć znali zbiti. S druge strane, upravo arhitekturu kroz čitavu povijest prate pravi sukobi. Štoviše, arhitektura više nego ijedna druga umjetnost ima izvanrednu sposobnost naljutiti bilo koji tip ljudi i to zbog niza razloga, koji mogu varirati od najosobnijih do najširih i najpolitičnijih. Arhitektura je isprovocirala Vittorija Sgarbija, talijanskog povjesničara umjetnosti, likovnog kritičara, publicista i bivšeg ministra kulture, koji je zaprijetio da će srušiti paviljon koji je Richard Meier izgradio za Augustov Ara Pacis u Rimu. Zbog arhitekture je Edith Farnsworth staklenu kuću koju je za nju projektirao Mies van der Rohe okarakterizirala kao „neameričku“, primoravši arhitekta da se na sudu izbori za svoj honorar. A Nacionalni muzej Australije u Canberri, znameniti projekt arhitekta Ashtona Raggatta McDougalla, potaknuo je njegova poljsko-američkog kolegu Daniela Liebeskinda na podizanje tužbe za plagijat. Naime, citirajući fragment Liebeskindova Židovskog muzeja u Berlinu, australski je muzej aboridžinsku sudbinu izjednačio s holokaustom.

Slično je i kada je riječ o planiranju i oblikovanju javnog prostora, a posljednjih godina izgleda kako baš slučaj grada Dubrovnika prednjači kada su u pitanju prijepori i kontroverze. No za razliku od prethodnih primjera koji će ići u prilog umjetnicima i arhitektima, zbivanja u javnom prostoru Dubrovnika alarm su za uzbunu. I upravo su zato Dubrovnik i Dubrovačke ljetne igre, najstariji i najznačajniji hrvatski kulturni festival, nepovratno otjeran iz javnog prostora pred bjesomučnom navalom konzumerističkog režima i potrošačke propagande, pravo mjesto na kojem o tome treba govoriti, vikati, protestirati. A najnoviji literarni uradak Sandre Uskoković odličan je poticaj. „Misao je danas prerasla u mentalitet citadele, povlačeći se u elitnu sferu diskursa unutar koje se estetska lamentacija i politička apatija hrane jedna drugom, tj. svijet u kojem je javna debata paralizirana mješavinom propagande, retorike i privatnog dijalekta“, zapisat će u svom tekstu autorica, citirajući francuskog filozofa Lyotarda. Ova knjiga prkosi takvom mentalitetu, nudeći nam smjerokaz kako progovarati o izazovima s kojima se javni prostor danas suočava. Put je to stručnog i argumentiranog diskursa, koji neprestano poziva na dijaloge i u javnom prostoru, i u javnoj sferi, kako one umjetničke, tako i one političke. Jer bezobzirno uzurpiranje uskih kamenih uličica stolovima ugostiteljskih objekata, nizanje bankomata u izlozima na Stradunu, ubrzano nestajanje zelenih površina i postupno nagrizanje obronaka park šume Petka, izigravanje prvonagrađenog rješenja javnog urbanističko-arhitektonskog natječaja za uređenje kupališta u Lapadu, pokušaji radikalne amputacije strateške točke grada i izigravanja javnog interesa u slučaju Belvedere, planiranje tzv. športsko-rekreacijskog centra s golf igralištem na Srđu… Sve su to tek male epizode iz jedne velike priče o gradu Dubrovniku posljednjih godina, a koje svjedoče kako zbivanja u javnom prostoru ljude mogu itekako razljutiti, uznemiriti i u njima probuditi građanski aktivizam. One su ujedno i podsjetnik da dok mi oblikujemo mjesta, i mjesta oblikuju nas, kako će reći Lefebvre, uspostavljajući dobro već poznatu krilaticu „pravo na grad“ na koju se poziva i dr. Uskoković kada apostrofira kako je tu riječ o pozivu na obnovljeno pravo na urbani život, a ne samo pravo na materijalni pristup urbanom prostoru. Ili Lefebvreovim riječima – „pravo na grad bi trebalo izmijeniti te učiniti praktičnijim prava građanina kao urbanog graditelja i korisnika različitih usluga, te ujedno potvrditi pravo korisnika da upozna javnost sa svojim idejama o prostoru i vremenu aktivnosti u urbanom prostoru.“

Dubrovnik pokazuje kako je svega toga ipak „nesvjesno svjestan“. Jer arhitektura (i urbanizam) najvidljiviji su i najtrajniji tragovi koje može ostaviti kultura i identitet. Arhitektura je bitna jer traje. Bitna je i zbog toga što je velika i što oblikuje krajolik naše svakodnevice. Ali još važnije – ona je bitna jer više od svih drugih kulturnih oblika ostaje istinski svjedok vremena. Ili riječima splitskog arhitekta i akademika Dinka Kovačića „na putu do sreće arhitektura odrađuje značajnu dionicu. Nije njezina zadaća šepurenje ili traganje za isključivom ljepotom, kako joj se često pripisuje, već da ljudima stvori preduvjete za sretan život i još, ali baš još, da se u njoj pohranjuje povijest. Od arhitekture se očekuje da u njoj ostanu zauvijek zapisana sva događanja u ljudima i društvu.“ Slična su očekivanja i od javnog prostora, iako je pravo pitanje je li se uopće moguće othrvati fenomenima suvremenog doba. Upravo je to jedna od ključnih preokupacija i dr. Uskoković, koja se u svom tekstu često poziva na razmišljanja francuskog filozofa i kulturnog teoretičara Jeana Baudrillarda, a koji će ustvrditi: „Tradicionalni javni/urbani prostor nekad je bio mjesto susreta i komunikacije, a današnji suvremeni, ultra-moderni prostor, prerastao je u mjesto informacije/spektakla. Umjesto javne scene ili stvarnog javnog prostora, gigantski medijski prostori cirkuliranja prožimaju društvo, pretvarajući ga u fluid potrošnje, spektakla i otuđenja. Više ne pripadamo drami otuđenja jer živimo u ekstazi komunikacije. Zadovoljstvo se više ne pronalazi u manifestaciji, scenskom i estetskom, već u čistoj fascinaciji. A fascinacijom i ekstazom, strast nestaje“.

 

Je li moguće drugačije? Primjer iz prakse.

Na 3. kongresu hrvatskih arhitekata održanom u Splitu 2010. godine, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, ondašnji Savjet za prostorno uređenje RH, Hrvatska komora arhitekata i Udruženje hrvatskih arhitekata potpisali su dokument naslova „Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013. – 2020.“ Riječ je o strateškom nacionalnom dokumentu koji donosi smjernice za vrsnoću i kulturu građenja, te koji na više mjesta jasno navodi kako je „kvaliteta izgrađenog prostora osnova za dobar život svakog pojedinca“, „da je život kvalitetniji u zdravim, sigurnim, inspirativnim i funkcionalno oblikovanim prostorima“, „da izgrađen prostor treba biti poticajan životni ambijent, a da njegova vrsnoća predstavlja osnovu za kvalitetu naših života.“ Dokument također daje čitav niz smjernica za primjenu u praksi, no one nikada nisu ugrađene u zakonsku legislativu pa nisu ni zaživjele. Zašto? Upravo zbog onog o čemu piše Sandra Uskoković kada precizno analizira već spomenute fenomene suvremenog doba – jer je „urbanizam postao opće, planetarno stanje u kojem i preko kojeg se kapital, politika, svakodnevni društveni odnosi i ekologija simultano organiziraju i bore“. Takvim i sličnim zapažanjima autorica se iz poglavlja u poglavlje predstavlja kao vrsna teoretičarka suvremenih socio-urbanih kretanja, što je uloga u kojoj je šira publika dosad još nije imala priliku upoznati. Stoga osobito inspiriraju odlomci u kojima problematizira upravo temu grada, primjerice, kada se oslanja na razmišljanja Tonyja Frya pa zapisuje: „Gradovi oblikuju prostor za ljudsku djelatnost. Bitak jest aktivnost. Jedino se tu prostor razotkriva u perspektivi obitavanja. Gradovi proizvode slike-mitove i bivaju proizvedeni slikama-mitovima. Sve što znamo o njima je fragmentirano i parcijalno, pa nam je naš grad podjednako poznat i nepoznat. Grad kao slika nikad nije grad koji smo zamišljali, jer svaki grad predstavlja svijetu ono što misli da taj svijet želi vidjeti“. Na tim će postavkama zato i zaključiti kako je „slika grada uvijek posredovana predstavljanjem njegovih građana, predstavljanjem koje je nužno kako bi se ispunile praznine u našem sjećanju i znanju. Naime, naše iskustvo grada posredovano je okolišem, drugim ljudima, određenim događajima ili memorijom drugih ljudi, vezanih uz zajedničko iskustvo u prošlosti.“ Ili riječima talijanskog arhitekta i teoretičara Alda Rossija, jednoga od prvih autora postmoderne arhitekture: „gradovi su poput povijesnih tekstova; zato je urbane fenomene nemoguće proučavati bez upotrebe povijesti. Svaki grad posjeduje osobnu dušu koju formiraju stare tradicije, živući osjećaji i neriješene težnje. Memorija je, dakle, podsvijest grada.“ Dubrovnik je u isto vrijeme i poznat i nepoznat grad. I baš je zato takav pristup iščitavanju i proučavanju njegovih urbanih fenomena nužan – pristup koji se neće povući pred krilima samoprozvanih autoriteta, već koji će hrabro krenuti u dubinsko razotkrivanje naslijeđenih i prihvaćenih, a nikad propitkivanih mitova.

 

Tema globalizacije i gentrifikacije

U knjizi osobito intrigiraju ulomci u kojima autorica piše o fenomenima globalizacije i gentrifikacije, što je jedna od ključnih tema koje se kontinuirano provlače kroz tekst. Tako već u prvom poglavlju koje je naslovljeno „Ou-topos“, što upućuje na mjesto koje ne postoji nigdje, ali koje nas može, barem dok čitamo o hrvatskom prostoru, nagnati i da mislimo o bilo kojem prostoru, navodi: „Globalizacija i modernitet transformirali su tkivo našeg iskustva mjesta, pri čemu nije toliko riječ o gubitku mjesta, koliko o gubitku vlastitog identiteta. Riječ je zapravo o kraju zatvorenog, lokalnog mjesta. Izgradnja i oblikovanje mjesta nužno ima karakter kolaža koji se otkriva u sukobu sa znakovima i slikama, a ne narativima, dajući našem iskustvu mjesta fantazmagorični karakter u kojemu globalno i lokalno, poznato i nepoznato, postaju neraskidivo isprepleteni. Globalno širenje trgovačkih centara i uredskih nebodera možemo čitati kao globalno uokvirivanje svakodnevice unutar globalnog, kapitalističkog režima, čime su se ujednačile razlike između mjestâ i oblikovala mjesta nove ontološke sigurnosti i bliskosti. I dok, s jedne strane, virtualna brzina pristupa i izmjene informacija, slika, proizvoda, čak i ljudskih tijela, označava prekid tradicionalnih vremensko-prostornih iskustava, s druge strane javlja se homogenizacija mjesta i brisanje kulturnih razlika.“ U posljednjem, devetom poglavlju, simbolički naslovljenom „Koreografija prekinutog urbaniteta“, kritičko pero postaje osobito britko. Ispreplićući svoju misao s razmišljanjima dubrovačkog filozofa Marija Kopića, dr. Uskoković zaključuje: „Živimo u vrijeme kada postoji neprestana potraga za karakterom mjesta i grada, koju u slučaju Dubrovnika dodatno podržava masovni turizam kroz komodificiranu verziju povijesti i prošlosti. Identiteti stoga postaju predodređeni i učvršćeni, što je suprotno njihovoj prirodi koja je krajnje selektivan proces, u stalnom kretanju od lokalnog do globalnog, prilagođavajući se kulturi kojoj pripadaju. S obzirom na navedeno, grad Dubrovnik je postao spektakl, integralni dio koncepta potrošačkog društva, pozornica na kojoj se može trošiti, što ide u prilog strategijama koje polaze od općeg osjećaja i izgleda grada, a ne njegove kvalitete za urbani život. Drugim riječima, parlamentarna demokracija je postala spektakl u kojemu turist zamjenjuje građanina.“ Upravo ta činjenica zaokuplja sve koji razmišljaju o Dubrovniku danas i Dubrovniku budućnosti. Jer odavno smo postali svjedoci svih tih ubrzanih mijena koje u lokalno ugrađuju generičke elemente, a u prostoru unificirane strukture. Zato autorica knjige i može apostrofirati kako je „funkcija kulture u urbanom kontekstu danas vizualno utemeljena; rad slavnih arhitekata, dizajnera i umjetnika služi kao podloga za privatni (i javni) kapital, uključujući korporativne arhitektonske stilove i potrošački okoliš (trgovački centri). Nove tehnologije kulturne proizvodnje i potrošnje prožimaju grad palimpsetom slika. Drugim riječima, proces urbane regeneracije djeluje u interesu privatnog kapitala, kao i u povećanju cijene najma u rezidencijalnim četvrtima. S druge strane, javni prostor se transformira u novo, tržišno mjesto, gdje se prakticiraju arhitektonski stilovi i mondeni život. Slika grada tako se pretvara u estetizirani proizvod koji predstavlja ugodne, urbane ambijente za prodaju i potrošnju“.

Primjera za takvo što je mnogo, a na dubrovačkom ih području ponajviše i ponajbolje ilustrira hotelijerska industrija i sveopća pomama za izgradnjom velikih turističkih kompleksa, osobito kada se oni planiraju na površinama nekad razvijenih, a danas napuštenih i/ili neiskorištenih područja, koja se unatoč tome što predstavljaju veliki potencijal za daljnji razvoj grada i podizanje sveopće kvalitete života, sve više i sve brže eksploatiraju. Problem je tim veći ako su u igri najatraktivniji prostori i zone, koji na tržištu postaju vrlo vrijedna „roba“, i to uglavnom najmoćnijim akterima. Posljedica takvog stanja jest da se prostor sve više i više počinje percipirati kao resurs, pa se eksploatira partikularnim intervencijama koje ne samo da ne stvaraju dodatnu vrijednost već koje političkim odlukama poprimaju značaj državnog interesa. Stoga umjesto da se gospodarstvo i turistička ponuda sustavno obogaćuju i kontinuirano unaprjeđuju specifičnim sadržajima i namjenama koje će očuvati zatečeni prostorni identitet, pritisak nereguliranog turizma pospješuje ambijentalne transformacije koje uzrokuju devastaciju i nestajanje vrijedne baštine. Taj proces pak uvelike olakšava i potpomaže izostanak dugoročnih vizija i strategija razvoja. Krajnji rezultat su sada već nezaustavljive metastaze fenomena arhitektonsko-urbanističke gentrifikacije – slika grada se nepovratno mijenja, a grad kakav smo poznavali nestaje. Baudrillard će tako ustvrditi kako „današnji gradovi sve više nalikuju jedni drugima; kada turist dođe u novi grad, često nalazi iste stvari koje je već vidio u drugim gradovima. Iskustvo sličnosti u suvremenim gradovima navodi nas na pretpostavku da je globalizacija izbrisala lokalne kulturne specifičnosti i identiteta, iako te razlike zapravo nisu nestale, već su se počele reproducirati i širiti, budući da se i današnji gradovi reproduciraju.“ Sandra Uskoković nadopunit će njegove misli tezom kako smo svi mi postali „turisti koji su jedino u stanju promatrati druge turiste, a ono što nas ponajviše impresionira u stvarima, običajima i praksama koje susrećemo, jest njihova sposobnost da se reproduciraju, diseminiraju te samoočuvaju unutar najrazličitijih lokalnih uvjeta.“ Tim više je razumljiv autoričin zaključak na ovu temu, a koji pogađa u samu bit: „tijekom zadnja dva desetljeća, redistribucija vlasništva, investicija kapitala, nova tržišna ekonomija i masovni turizam, potaknuli su val društvenih promjena koje su dovele do gentrifikacije Dubrovnika. Pravo interpretacije, koje je dosad uvijek bilo isključiva domena javnog, stručnog sektora, sada je ustupljeno ili se dijeli sa sektorom turističke industrije koja postavlja nova vrednovanja autentičnosti i ideje grada.“

 

Umjesto zaključka

Na samome kraju, vrijedi podsjetiti na ono što je o svom djelu zapisala sama autorica: „U sadržaju ove knjige pokušala sam oblikovati matricu teorijskih i subjektivnih umjetničkih odgovora na pitanja etike i društvene prakse unutar specifične javne, urbane lokacije. (…) Vodila me ideja da sadržaj predstavljen u ovoj knjizi može pridonijeti, ili pak provocirati, diskusiju filtriranu osobnim i profesionalnim refleksijama i procjenama predstavljenih umjetnika, kako bi se ispitala sposobnost etike (u umjetnosti) da iznjedri moguće rješenje za mrtve točke u suvremenoj estetičkoj teoriji. (…) Možda sam ovom knjigom samo iskazala na koji su me način zavela ova djela, kao i neke teorije te neki jezici. Možda sam, ne znajući, govorila tek o svojem zadovoljstvu. A možda će i čitatelj u svemu pronaći svoje vlastito zadovoljstvo.“ U pitanju je sasvim sigurno sve od navedenog – autorica je zavedena kompleksnom teorijskom matricom, a to bez susprezanja dijeli s čitateljem, kojega jednako tako i sama zavodi, intrigira, provocira i uvlači u mrežu koja potiče na duboka promišljanja umjetnosti, javnog prostora, najrazličitijih suvremenih zbivanja i fenomena, na promišljanja o svijetu, o gradu, o drugima, o sebi… I sve to argumentirano, kritički i vrlo autoritarno. Upravo zato dr. Uskoković i može ustvrditi, pozivajući se na Borisa Groysa: „Naše postpovijesno doba obilježeno je vladavinom jedine prezentnosti, tj. vladavinom sveopćeg konzumerizma, komunikacije i nevjerice. Ovo nedimenzionalno vrijeme naziva se prezentizam. (Prezentizam je nekritičko priklanjanje današnjim stavovima, tj. anakronistička tendencija da se događaji iz prošlosti interpretiraju preko modernih vrijednosti i koncepata.) Suprotstavljanje iluzija o prošlosti i čvrstih realiteta sadašnjosti zapravo sakriva podjelu unutar same sadašnjosti. Riječ je o vremenu neznanja – osciliranja između priklanjanja sadašnjosti, nostalgije prema prošlosti i varljive anticipacije zasad nemoguće budućnosti. Kapitalizam i vladavina države jednostavno su preuzeli princip povijesne nužnosti, nazvane globalizacija. Činilo se tada da je globalizacija po sebi vrijeme orijentirano prema telosu. No, telos više nije bio revolucija, već trijumf globalnog slobodnog tržišta. (…) Posve različiti gradovi počinju međusobno nalikovati budući da je globalizacija zamijenila budućnost kao mjesto utopije.“ Zbog svega toga, ova knjiga bit će zanimljiva širokom krugu čitatelja. Poneke će možda i uznemiriti, baš kao što je oduvijek bio slučaj s umjetničkim djelima, arhitekturom i zbivanjima u javnom prostoru. Uznemirit će jer hrabro ukazuje i dokazuje da je „javni prostor danas teatar društvenog i teatar politike, da sveprisutna vidljivost poduzetništva, brendiranja i društvenih vrlina komunikacije, prožima svijet oko nas, te da javni prostor polako nestaje.“ No možda najvažnije od svega, knjiga „ANAMNESIS: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru“ ostaje trajni podsjetnik da prostor snažno artikulira našu vezu s drugim ljudima, te da mjesta itekako imaju moć motivirati naše ponašanje, potaknuti komunikaciju i primorati nas na učenje. Kamo sreće da ta bitna poruka daleko dopre i postane predmetom daljnjih teorijskih razmatranja i izučavanja, a da svima nama bude trajan podsjetnik da smo ravnopravni suproizvođači javnog prostora koji imaju veliku odgovornost jer itekako mogu (i moraju) sudjelovati u svim zbivanjima koja se javnog prostora tiču.

foto: Zlatko Kopljar, K-19, Zagreb, 2014. / Mario Kučera



LAUREATI NAGRADA UDRUŽENJA HRVATSKIH ARHITEKATA

Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2017. godini


za ARTEIST.HR – 5. travnja 2018.

Udruženje hrvatskih arhitekata najstarije je strukovno udruženje arhitekata u Hrvatskoj, osnovano još 1878. pod nazivom Klub inžinirah i arhitektah u Zagrebu. Arhitekti su u to vrijeme djelovali u zajednici s ostalim stručnjacima tehničkih znanosti, a pod okriljem spomenutog Kluba nastojali su izboriti samostalnost projektantskog rada naglašavajući primat svojih umjetničkih ciljeva. Intenzivnim angažmanom na različitim poljima, od pitanja stručno-tehničke naravi, pa sve do aktivnosti na području zaštite i očuvanja javnog interesa, s vremenom su ispisali prebogatu povijest udruženja u čijem je fokusu oduvijek bilo okupljanje i predstavljanje struke, promicanje interesa članova, te razvijanje i afirmiranje arhitekture, urbanizma i kulture prostora. Stoga osobito žaloste posljednje godine u kojima je rad UHA-e obilježilo zanemarivanje odgovornog kulturnog, društvenog i ekonomskog upravljanja, a što je recentno kulminiralo nizom alarmantnih situacija koje su umalo dovele do njezina gašenja. Učestale blokade računa i nagomilane sudske ovrhe potpomognute neetičnim postupanjima istaknutih članova za posljedicu su imale neuspjele izborne skupštine i odsustvo ikakva interesa za preuzimanjem odgovornosti i pokušajem stabilizacije UHA-ina poslovanja. Višemjesečna neizvjesnost i razdoblje bez rukovodstva napokon su okončani u srpnju 2017. kada je za novog predsjednika izabran Emil Jurcan, dotadašnji predsjednik Društva arhitekata Istre. Dužnost dopredsjednica istodobno su preuzele Ana Dana Beroš i Ana Mrđa.

Premda joj je budućnost i dalje neizvjesna, zahvaljujući odvažnosti, upornosti i entuzijazmu novoizabranog rukovodstva, svesrdnoj podršci regionalnih društava arhitekata, kao i znakovitoj solidarnosti velikog dijela stručne javnosti, UHA je 2. ožujka ipak dočekala 140. obljetnicu svoga postojanja. U okolnostima svakodnevnih napora za financijskom konsolidacijom poslovanja, u kojima svako toliko ispliva kakav neočekivani zahtjev za podmirivanjem naslijeđenih dugova iz prošlosti, novo je UHA-ino vodstvo u okvirima realnog i mogućeg hrabro pristupilo sanaciji urušene strukture, pritom pokrenuvši čak i procese restrukturiranja Udruženja s ciljem otvaranja svoga djelovanja širem krugu mišljenja i općoj demokratizaciji. Sve te aktivnosti paralelno prate i nastojanja da se kontinuirano održava kvalitetna i sadržajna programska djelatnost, posebice ona redovita. Tako je 22. ožujka u prostorijama Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu UHA-in Stručni savjet u sastavu Ana Mrđa (voditeljica), Dario Crnogaća, Ivana Ergić, Maroje Mrduljaš, Mira Stanić, Helena Sterpin, Ana Šverko i Vasa Perović, gostujući član iz Slovenije, otvorio Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2017. godini, što je prva od ukupno tri za Hrvatsku izrazito značajne arhitektonske manifestacije koje se održavaju tijekom 2018. (u svibnju se hrvatska arhitektura predstavlja na tradicionalnom Venecijanskom bijenalu, dok se na jesen organizira 53. Zagrebački salon). Kada se svim tim UHA-inim aktivnostima pribroji izdavačka djelatnost, te ponovno pokretanje kultnog časopisa “Čovjek i prostor”, čiji je prvi broj u 2018. već publiciran u formatu pregledno strukturiranog kataloga Godišnje izložbe (1-4/2018, 752-755, urednice Ana Dana Beroš i Ivana Ergić), onda je već sasvim jasno kako je riječ o hvalevrijednom i inspirativnom strukovnom radu kojega je neprijeporno potrebno podržati, budući da s pravom budi nadu u povratak onog minimuma pozicije kakvu je UHA imala kroz svoju povijest.

Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitekata izložba je bez selekcijskih mehanizama, koju kao takvu karakterizira nastojanje da se na jednom mjestu osigura nepristran i cjelovit pregled domaće godišnje produkcije, sukladno čemu autori mogu slobodno prijaviti ona djela kojima se žele predstaviti javnosti. Takav izložbeni koncept uobičajeno već rezultira pojavom određenog broja radova bez autorske samokritičnosti, kakvih je ove godine, za razliku od nekih prošlih kada ih je bilo mnogo više, svega nekolicina od ukupno 77 ostvarenja razvrstanih u devet kategorija. (Usporedbe radi 2017. godine na izložbu je prijavljeno 76 radova, dok je 2016. pristiglo njih 85. Ipak, sve je to značajno manje od nekih ranijih perioda, što neprijeporno govori i o stanju građevinske industrije u Hrvatskoj.) Očekivano, među prijavljenim radovima najviše je obiteljskih kuća (17), javnih zgrada (15) i interijera (13), a slijede intervencije u javnom prostoru (10), rekonstrukcije i dogradnje (4), višestambene zgrade (3), izložbe (3), te intervencije na povijesnoj arhitekturi i cjelini (2). Zanimljiv je i podatak kako je u kategoriji publicističkih radova pristiglo čak deset naslova. Izložbu tradicionalno prati i dodjela najvažnijih strukovnih nagrada, pa je tako uglednu nagradu Viktor Kovačić za životno djelo, a kojom se valorizira cjelokupni autorski opus, Stručni savjet ove godine dodijelio Anti Rožiću, jednoj od ključnih figura hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća.

Ante Rožić arhitekt je širokih stručnih interesa, od urbanističkih planova do arhitektonskih projekata i interijerskih rješenja. Svoj radni vijek proveo je u Makarskoj, a najveći broj realizacija zabilježio je upravo na području Makarskog primorja. Već i letimičan pregled njegova prebogata opusa mahom sastavljena od hotelskih i ugostiteljskih objekata, te objekata društvenog standarda i javnih namjena, jasno ukazuje na istančani senzibilitet prema specifičnostima lokalnog konteksta, vrsno poznavanje i bliskost internacionalnim kretanjima, ali jednako tako i na neopterećenost proklamiranim konvencijama, što je naposljetku rezultiralo samosvojnim autorskim pristupom naznačenim već u jednoj od njegovih prvih realizacija (crkva Marijina Uznesenja u Podgori, 1961.). U godinama koje će tek uslijediti Rožić se intenzivno bavi turističkom tipologijom, a među njegovim najznačajnijim radovima svakako je rivijera u Brelima i serija raznovrsnih arhitektonskih modela koordiniranih Urbanističkom studijom Brela (1960.-1962. / Ante Rožić, Matija Salaj, Julije De Luca). Ova je studija definirala koncept niske gustoće izgrađenosti i organskog usklađivanja paviljonske arhitekture s ambijentalnim datostima (topografijom i vegetacijom), a prva u nizu realizacija bio je hotel Maestral (1965. / Rožić, Salaj, De Luca, te interijer Bernardo Bernardi), prošle godine preventivno zaštićen kao kulturno dobro. Sljedeći u nizu projekata bili su Turistički centar Brela (1969. / interijer Bernardi), potom strukturalistički koncipiran hotel Berulia (1970. / interijer Bernardi), te vila Berulia (1970.). Interese za regionalno Rožić je dalje razvijao u Institutu “Planina i more” i Malakološkom muzeju u Makarskoj (1978.), dok se u danas nažalost devastiranom hotelu Goričina 2 u Kuparima (1979.) vraća strukturalnoj kompoziciji vidljivoj i u makarskom hotelu Meteor (1984.). Stoga je u kontekstu sveprisutne destrukcije mediteranskog prostora i ambijenta, a koja upućuje i na nerazumijevanje vrijednosti našeg mediteranskog modernizma, UHA-ina nagrada Rožiću pokušaj da se pažnja javnosti usmjeri kako na samog autora, tako i na izrazito bogat urbano-kulturni sloj druge polovice 20. stoljeća, uvelike usporediv s drugim vrhuncima naše graditeljske povijesti.

Godišnjoj nagradi Viktor Kovačić za ukupno najbolje arhitektonsko djelo u 2017. međusobno su konkurirala svega dva ostvarenja – bazen Vukovar arhitektonskog biroa Turato, izgrađen na mjestu u ratu porušenog otvorenog plivališta u Borovu naselju, te Osnovna škola Žnjan-Pazdigrad autora Mirele Bošnjak, Mirka Buvinića i Maje Furlan Zimmermann, smještena na istočnom dijelu Splita u kontekstu koji čine novoizgrađene stambene zgrade i prodajni centri, obiteljske kuće, male obrtničke radionice i uslužni objekti, kao i zapuštena poljoprivredna zemljišta, obiteljski vrtovi i voćnjaci, te zone intenzivne poljoprivredne proizvodnje. Nagradom je naposljetku ovjenčan tim zaslužan upravo za novu splitsku školu oko čega zasigurno postoji puni konsenzus struke. Domišljatim svladavanjem izrazito zahtjevne topografije terena, te izvedbom niza paluba između kojih su formirani prostori škole, dvorane, športski tereni, igrališta i drugi otvoreni (javni) prostori dostupni svim stanovnicima, projektanti su vrlo vješto i skladno isprepleli zahtjevan program školske ustanove i središnji javni i rekreacijski prostor naselja, koje je ovom realizacijom dobilo mjesto koje mu je nedostajalo i koje je, baš kao što je navedeno u obrazloženju Stručnog savjeta, uvelike podiglo društveni i urbani standard čitavom okruženju.

Kome će pripasti Drago Galić za najbolje ostvarenje na području stambene arhitekture Stručni savjet je birao između “kuće za dvoje” Bogdana Budimirova, stambenog sklopa Jordanovac autora Svebora Andrijevića i Luke Korlaeta, ladanjskog sklopa Konštari autora Davora Bušnje, te intrigantnog zdanja Issa Megaron Davora Matekovića. Nagrada je naposljetku uručena Budimirovu za njegovu neveliku i energetski pasivnu prizemnicu izgrađenu na prostranoj i osunčanoj parceli na zagrebačkoj Perjavici. Koncept kuće temelji se na panonskom linearnom tlocrtu koji omogućuje slobodnu dispoziciju i moduliranje prostora, koje je tek dijelom uvjetovano naslijeđenim elementima interijera iz autorove privatne kolekcije. Pritom je važno naglasiti kako je riječ o projektu koji je Budimirov započeo krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, planiravši ga kao mjesto na kojem će zajedno sa svojom suprugom provesti starost. Stoga je Stručni savjet istaknuo kako ova stambena kuća, koju devedesetogodišnji arhitekt usavršava i danas, četrdesetak godina nakon početka rada na prvim skicama ukazuje na izvedbu koja nije realizacija idealne arhitektonske ideje, nego proces koji se s vremenom adaptira, apsorbira i tako pretvara u projekt.

Ove godine iznimno su dodijeljene dvije nagrade Bernardo Bernardi za najbolji interijer. Prva je pripala Ivi Letilović, Igoru Pedišiću i Vladimiru Končaru za Mali arsenal – Centar za posjetitelje HERA, kući-prostoriji adaptiranoj u multimedijalni izložbeni centar i svojevrsnu polaznu točku šetnje usmjerene upoznavanju fortifikacijskog sustava grada Zadra. Budući da je visoki stupanj konzervatorske zaštite dozvolio tek minimalne projektantske intervencije, autori su kao ravnopravni prostorni element uključili multimediju, čime su prema zaključcima Savjeta afirmirali onaj najzahtjevniji pristup graditeljskom nasljeđu koji respektira spomenik, no istovremeno ne duplicira povijest, već se nastavlja na zatečenu formu suvremenim izričajem putem jasnih i čitljivih odluka uz pomoć kojih se novi program adaptira prema baštinjenom prostoru i obratno. Druga nagrada dodijeljena je Dinku Peračiću za Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka – u nastajanju. Ovaj muzej je nakon više desetljeća iščekivanja lani konačno uselio u H zgradu nekadašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić, pri čemu je financijski neodrživ reprezentativni arhitektonski artefakt zamijenjen onim što Peračić naziva muzejom u nastajanju. Umjesto izgradnje “velike vizije” riješena su tek ona najosnovnija tehnička i pragmatična pitanja kako bi se omogućilo što ranije otvaranje muzeja za korisnike, što ulogu projektanta čini znatno manje vidljivom, ali mnogo osjetljivijom. Upravo iz tog razloga Stručni je savjet odlučio nagraditi i njega. Bez nagrade ovoga su puta ostali Davor Gamulin i Antun Sevšek, čije je pomno isprojektirano Mini Art-kino u Rijeci s kapacitetom od svega 24 mjesta i sklopivim mobilijarom koji interijer male površine vješto transformira prema nizu korisničkih scenarija također konkuriralo Bernardiju.

I na kraju, nagrada Neven Šegvić za najbolje publicističko djelo pripala je Davoru Salopeku za knjigu “13 arhitektonskih razgovora” u kojoj su sabrani autorovi razgovori s protagonistima arhitektonske scene s kraja sedamdesetih – Stjepanom Planićem, Igorom Emilijem, Zdenkom Kolacijem, Jurajem Neidhardtom, Nevenom Šegvićem, Radovanom Horvatom, Stankom Bakračem, Božidarom Rašicom, Damirom Perinićem, Borisom Magašem, Brankom Hrsom, Vojtjehom Delfinom i Senom Sekulić-Gvozdanović – nastali u periodu u kojem je Salopek bio glavni urednik časopisa “Čovjek i prostor”. Važno je također istaknuti kako je nominaciju za Šegvića opravdao i digitalni arhiv stambenih zgrada (portal stanovanje.plus) kao baza kvalitetnih primjera hrvatske višestambene arhitekture od 1945. do danas, koju pod mentorstvom nastavnika Kabineta za stambene zgrade Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Mladena Jošića, Luke Korlaeta i Nina Viraga izrađuju studenti 4. semestra Preddiplomskog studija, a s ciljem kreiranja suvremenog priloga arhiviranju i istraživanju hrvatskog arhitektonskog korpusa.

Zaključno, Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2017. godini u prostorijama Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu ostaje otvorena do nedjelje, 8. travnja nakon čega se očekuju njezina gostovanja diljem Hrvatske.

foto: Hotel Maestral, 1965. (Rožić, Salaj, De Luca, Bernardi)



O STANJU MODERNISTIČKE ARHITEKTURE U DUBROVNIKU

kroz prizmu opusa arhitekta Nikole Dobrovića


za ARTEIST.HR – 28. veljače 2018.

Grand hotel na Lopudu iz tridesetih godina prošlog stoljeća amblematsko je djelo arhitekta Nikole Dobrovića i zaštićeni spomenik kulture. Grad Dubrovnik je 2003. hotel otkupio od tadašnjih vlasnika po pravu prvokupa, da bi ga dvije godine kasnije prodao domaćem investitoru Atlantskoj plovidbi, brodarskoj tvrtci koja ga je planirala obnoviti i rekonstruirati u smještajni objekt visoke kategorije. U tom su periodu mr. sc. Marina Oreb iz Zavoda za prostorno uređenje Dubrovačko-neretvanske županije, a kojoj je opus arhitekta Dobrovića uže područje znanstvenog interesa, te dr. sc. Željka Čorak s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu pripremile opsežan konzervatorski elaborat na osnovu kojega je izrađen idejni projekt obnove. Međutim, stvar je stala nedugo nakon ishođenja lokacijske dozvole. Gospodarska kriza 2011. zaustavila je sve nebrodarske investicije Atlantske plovidbe, koja je nakon odbijenice Grada i Županije za kupnju po pravu prvokupa Grand hotel prodala Anker Grupi, vlasniku hotela Lafodija koji se također nalazi na Lopudu. Otada pa sve do danas obnova devastiranog hotela se ne nazire. Bez žbuke i ogoljeno do konstrukcije, a pod utjecajem atmosferilija i soli, najveće i najvažnije djelo jednoga od najistaknutijih imena hrvatske moderne tako propada još od ratnih devedesetih. Stoga je Društvo arhitekata Dubrovnik u suradnji s Umjetničkom galerijom Dubrovnik prošloga tjedna u Galeriji Dulčić Masle Pulitika organiziralo predavanje na kojemu su mr. sc. Oreb, današnja ravnateljica Zavoda za prostorno uređenje DNŽ i magistrica dizajna Nora Mojaš kroz prizmu Dobrovićeva dubrovačkog opusa govorile o značaju modernističke arhitekture na području grada i okolice, kao i nužnosti njezine potpunije znanstvene valorizacije i integralne zaštite.

Nikola Dobrović je tijekom svoga života iskazao nepokolebljivu privrženost modernom pokretu. Nakon što je 1923. diplomirao na Odsjeku za arhitekturu Visoke tehničke škole u Pragu, stručni angažman u poznatim praškim arhitektonskim uredima omogućio mu je da u relativno kratkom vremenu skupi veliko iskustvo, te da se brzo osamostali kao projektant. Dolaskom u Dubrovnik 1934. godine započinje najvažnije Dobrovićevo stvaralačko razdoblje u kojem će njegova beskompromisna borba za suvremenu arhitekturu dosegnuti vrhunac u seriji projekata za imućne dubrovačke građanske obitelji progresivnih pogleda. To razdoblje, koje traje sve do njegova odlaska u Beograd 1941., uvelike je povezano s djelovanjem istaknutog povjesničara umjetnosti i teoretičara arhitekture Koste Strajnića, koji je u Dubrovniku isprva radio kao pomoćnik konzervatora starina u Nadleštvu za umjetnost i spomenike, da bi 1932. postao glavni dubrovački konzervator. Strajnić, koji se tijekom boravka u Parizu dvadesetih godina susreo s vodećim imenima i strujama moderne umjetnosti, otvoreno je promicao ideje novog vremena, smatrajući kako je moderna arhitektura jedini izraz koji Dubrovnik treba prihvatiti jer predstavlja završni stupanj razvoja stilova koji je prekinut uvezenim historicizmima. O tome često javno polemizira sa svojim neistomišljenicima, dok u međuvremenu prijateljima intelektualcima koji su spremno prihvaćali modernističke ideje sugerira angažiranje Nikole Dobrovića, kojega je ranije upoznao u Pragu i koji je zahvaljujući Strajnićevim učestalim pozivima konačno i doselio u Dubrovnik.

Kako bi se investitora odvratilo od historicističke gradnje, Dobrović je prema Strajnićevoj molbi besplatno isprojektirao hotel Kursalon na Pilama, što je izazvalo niz polemika. Time su Strajniću, koji je isticao kako “naši ljudi misle da je patriotska dužnost biti konzervativan u svemu, pa čak i u arhitekturi” širom otvorena vrata za obranu suvremene arhitekture, koja je u povijesnim dalmatinskim urbanim ambijentima nastojala eliminirati kamen i koja je dosljedno novim načelima gradnje promicala uporabu armiranog betona i žbuke. Sve se to naveliko oslikava u radu Nikole Dobrovića, koji je 1932. godine ostvario svoju prvu realizaciju na dubrovačkom području – spomenik češkom političaru i književniku Viktoru Dyku na Lopudu. Svoj drugi projekt, otvor u gradskim zidinama, realizirao je 1933. povodom XI. Svjetskog kongresa PEN-a, a već sljedeće godine započinje s izgradnjom Grand hotela. Uslijedila je intervencija u prizemlju palače Sponza (1937.), te niz projekata po Dubrovniku i okolici: vila Naprstek u Srebrenom (1937.), najamna vila dr. Račića u Lapadu (neizvedeno, 1937.), vila Mladinov u Lapadu (neizvedeno, 1937.), vila Rusalka na Boninovu (1938.), vila Vesna na Lopudu (1939.), nadogradnja kuće Wolff Vuković (1939.), vila za braću Mitrović u Gružu (neizvedeno, 1939.), otorinolaringološki odjel Banovinske bolnice u Dubrovniku (neizvedeno, 1939.), Dom ferijalnog saveza na Montovjerni (1938. – 1940.), vila Adonis na Konalu (1940.), vila Svid u Zatonu (1940.), grobnica obitelji Berdović na zabatu pravoslavne crkve na Boninovu (1940.), te projekt za vlastiti ljetnikovac na Lopudu (neizvedeno, 1965.).

Predstavljajući Dobrovićev opus kuća – vila, odnosno njegovih suvremenih interpretacija starodubrovačkih ljetnikovaca, mr. sc. Oreb je upozorila kako ova vrijedna graditeljska baština usprkos razvoju i širenju arhitektonske misli još uvijek nije dovoljno poznata. Usporedivši situacije, smještaj građevina na parceli i njihove orijentacije, ukazala je na dosljednu organizaciju parcela i izraženo bogatstvo vanjskih prostora ladanjskih objekata, čiji se kontinuitet na području Dubrovnika može pratiti još od 14. stoljeća kada je gradska okolica imala rezidencijalno-gospodarski karakter. Međutim, Nikola Dobrović je u dosluhu s vremenom u kojemu je živio model starodubrovačkih ljetnikovaca razradio, transponirajući određene vrijednosti koje su mu omogućile da zadrži klasičnost i univerzalnost, a da pritom ne izgubi na modernosti. Drugi predmet Dobrovićeva interesa bila je težnja da pronikne u duh mjesta, pa s vremenom, a osobito nakon nebrojenih polemika oko moderne arhitekture, svoj arhitektonski izričaj prilagođava u sebi svojstven regionalni kontekstualizam, pa se s punim pravom može reći, posebice kada je u pitanju način na koji koristi kamen, kako Dobrovićeva arhitektura na dubrovačkom području ima pečat regionalnog kontekstualizma razvijenog iz moderne.

Grand hotel na Lopudu Dobrović je izgradio u prepoznatljivom funkcionalističko-konstruktivističkom stilu prema najsuvremenijim turističkim zahtjevima svoga vremena. Hotel je izvorno bio “L” tlocrtnog oblika, kojim projektant ponavlja urbanu formu obližnjeg samostana sv. Nikole i pred kojim se istodobno povlači u dubinu parcele. Izgrađen je u armiranobetonskom skeletnom sustavu, prvom na Primorju, zbog čega je njegova gradnja izazvala veliko negodovanje javnosti. Smještaj hotela na parceli, odnosno njegovo već spomenuto povlačenje pred vrijednom graditeljskom baštinom na ponajbolji način svjedoči projektantov obzir prema zatečenom kontekstu, kao i istančan osjećaj za duh prostora, zahvaljujući kojemu je zdanje velikih dimenzija učinio gotovo nevidljivim. Ispred hotela osmislio je i uredio prostrani javni park s drvoredom palmi i promenadom do pristupne terase. Budući da interes korisnika hotela nije bio usmjeren boravku u sobama, nego baš kao kod ladanjskih objekata vani, Dobrović uz promenadu niže otvorene javne prostore s armiranobetonskim parkovnim namještajem, koji je prema modelima elemenata iz perivoja obližnjeg ljetnikovca Đorđić Maynery transponirao u suvremenom duhu. Grand hotel je tako postao Dobrovićeva prva velika realizacija u bivšoj državi, a riječima mr. sc. Oreb, ono što taj velikan dubrovačke i hrvatske arhitekture nije uspio izboriti dobivenim natječajima omogućio mu je privatni investitor, koji je imao hrabrosti oteti se iz konvencionalnih stega i obratiti se arhitektu oko čijeg se rada redovito polemiziralo. Prilikom temeljite obnove osamdesetih godina prvotna je struktura hotela promijenjena dogradnjom stražnjeg jugoistočnog krila u oblicima koji ponavljaju Dobrovićev vokabular. Dograđeno krilo naknadno je srušeno, a u iščekivanju nove obnove hotel propada već gotovo trideset godina.

Usprkos ograničenjima koja ima s aspekta današnje standardizacije hotelskih objekata, neupitno je kako Grand hotel mora biti primjereno obnovljen. Oreb je međutim istaknula kako su pritom veliki problem razlike između minimalnih tehničkih standarda koji su se primjenjivali tridesetih godina od onih koji se primjenjuju danas. Također, Grand hotel nije moguće obnoviti ni po standardima tzv. heritage hotela, koji su smješteni u dvorcima, tvrđavama, tradicijskim vilama i drugim povijesnim građevinama i koji dopuštaju određena odstupanja. U takvim smještajnim objektima jednokrevetna soba mora imati minimalno 15, dvokrevetna 20, a apartman 33 m2, dok je u Grandu dvokrevetna soba svega 6 m2! S druge strane, neosporna je činjenica kako bi ovakav tip hotela privukao određenu klijentelu. Zato je detaljno istražila današnje turističke kategorije ne bi li otkrila kakav bi tip smještajnog objekta Grand hotel mogao postati. Naposljetku je došla do sljedećih zaključaka. U kategoriji hostela moguće je imati spavaonice, sobe i kabine. Jednokrevetna soba bez kupaonice zahtijeva 8 m2, a kako je u Grandu dvokrevetna bez kupaonice 6 m2, to ne odgovara. Jedino rješenje je kabina, što je pojam samo za hostele: ne navodi se površina, već se traži samo krevet i mogućnost vješanja odjeće. To je pak i bila prvotna Dobrovićeva ideja: ograđivanje minimalno potrebnog prostora za spavanje, jer sve su aktivnosti ionako koncentrirane vani. Tim se rješenjem dolazi do današnjih brodova na kružnim putovanjima, ali ovoga puta na kopnu, što je koncept koji se nudi od samoga početka – brodska kabina! Međutim, Oreb se pita koje su stvarne želje današnjeg vlasnika, odnosno procjenjuje li on samo odličnu lokaciju, te predstavlja li mu ovaj zaštićeni spomenik kulture smetnju, apeliravši da se u vremenu unificiranih i standardiziranih hotela izgrađenih bez koncepta i bilo kakve veze s ambijentom Grand hotel obnovi u formi povijesnoga kruzera i da se kao takav reklamira. Time će zasigurno privući odabranu klijentelu.

Premda se Dobrovićev regionalni kontekstualizam razvio iz moderne, arhitekt ga je prilagodio dubrovačkom duhu, obogativši ga suvremenim elementima, te pritom ispreplićući i arhitekturu, i grafiku, i produkt dizajn, o čemu je više govorila Nora Mojaš. Mojaš je istaknula kako je Grand hotel sveobuhvatan rad, odnosno totalno umjetničko djelo koje zadire i u najmanje detalje, budući da je Dobrović osmislio, oblikovao ili odabrao svaki komadić od kojega se hotel sastojao – od eksterijera, vrta i vrtnog namještaja, preko fasade, građevnih elemenata i namještaja, pa sve do najsitnijeg inventara (poput pribora za jelo) i svojevrsnog logotipa u karakterističnoj Dobrovićevoj tipografiji u betonu, a koja se pojavljuje na većini njegovih realizacija. Betonske zidove Dobrović otvara jednostavnom, ali jedinstvenom tipografijom koja se mijenja ovisno o kutu iz kojega promatramo građevinu. Bez obzira na ograničenja materijala, slova su izuzetno čitka i skladno upotpunjuju sve ostale elemente građevina, a osim što ukazuju na njihov naziv, autora i godinu izvedbe, ona su jedinstven potpis projektanta, njegov prepoznatljiv identitet u vizualno-komunikacijskom smislu, a možda i jedan od najprepoznatljivijih elemenata arhitekta Nikole Dobrovića.

Na kraju predavanja još je jednom istaknuto kako dubrovačko razdoblje Nikole Dobrovića potvrđuje internacionalizaciju arhitektonskih praksi na području Dubrovnika, te kako ono simbolizira ulazak provincijske sredine opterećene tradicijom i tradicionalnim načinima gradnje u modernost. Budući da sva djela iz Dobrovićeva opusa nedvojbeno odražavaju nova arhitektonska načela i tehničke značajke toga vremena, ona predstavljaju baštinu 20. stoljeća koju je potrebno dalje valorizirati i integralno zaštiti. U razdoblju od 2003. do 2011. na nacionalnoj je razini zaštićeno pet Dobrovićevih djela: spomenik Viktoru Dyku, Grand hotel, te vile Vesna, Adonis i Rusalka. No Oreb smatra kako je potrebno zaštititi sva djela iz opusa (intervencije u Sponzi, te vile Naprstek, Svid i Opus X), budući da svako pojedinačno ostvarenje ima svoj doprinos u sagledavanju kontinuiteta razvoja autora. Zaštita moderne arhitekture u svijetu odavno već postoji, a jedan od boljih primjera je zaštita Bijelog grada u Tel Avivu kao svjetskog kulturnog dobra. Oreb stoga poziva da se nakon zaštite cjelovitog opusa hitno pripremi konzervatorski plan zaštite kako bi se mogli provesti obnova, rekonstrukcija ili popravak pojedinog objekta ako u međuvremenu dođe do takvih zahtjeva. Pritom naglašava kako je konzervatorsku zaštitu potrebno kombinirati s redovitim održavanjem, što podrazumijeva uključivanje stanovnika, javnih udruga i stručne javnosti. Kao dobar model navodi primjer Fondacije Le Corbusier, koja brine o cjelovitoj zaštiti Le Corbusierovih objekata i nadograđuje opus s ciljem zaštite na razinama država u kojima se njegova djela nalaze. U tom smislu sljedeći bi koraci svakako trebali biti brendiranje Dobrovićeva opusa putem turističkih, specijalističkih i edukacijskih obilazaka uz popratni pregled slojevitosti arhitektonskih stilova, a posebice usvojenih pouka prošlosti koje su u Dobrovićevu slučaju transponirane u suvremenom duhu. Međutim, prisjetimo li se inicijative Društva arhitekata Dubrovnik, koje je uz podršku Udruženja hrvatskih arhitekata, Hrvatske komore arhitekata i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske od Ministarstva kulture u srpnju prošle godine zatražilo hitnu zaštitu hotela Pelegrin u Kuparima, vrijednog kasnomodernističkog ostvarenja sarajevskog arhitekta Davida Fincija, kao i maćehinskog odgovora kojim je Ministarstvo uzvratilo na apel struke, jasno je kako je potrebno još više, i to na svim razinama, raditi na razvijanju i afirmiranju vrijednosti modernističke arhitekture, ne bi li se naša bogata baština 20. stoljeća očuvala i kao jedinstven doprinos razvoju arhitekture na našim prostorima prenijela sljedećim generacijama. Ovo predavanje je pokazalo da rješenja i modeli postoje, zbog čega ostaje nada da će ih oni kojima su primarno upućeni biti spremni čuti, prihvatiti i što je najvažnije – implementirati.



S CILJEM DEMISTIFIKACIJE MJESTA

Predgovor iz kataloga


Izložba ostvarenja dubrovačkih arhitekata 2012.-2016.
Umjetnička galerija Dubrovnik
Dubrovnik, 18. travnja – 7. svibnja 2017.

predgovor

Premda se već na početku izlažem etiketi taštog arhitekta, a time nerado možda i opravdavam natpis koji godinama stoji na ulaznom pročelju zgrade Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu (Sajam taštine – stalni postav), ipak ću o arhitekturi pisati kao jednome od najkompleksnijih zanimanja. Zašto je tome tako još u 1. stoljeću prije Krista piše i glasoviti Vitruvije, koji u svojih Deset knjiga o arhitekturi između ostalog navodi kako “arhitekt mora posjedovati i teoretska i praktična znanja, mora biti talentiran i primljiv za znanost, pismen i vješt u crtanju, dobar poznavatelj geometrije, dobro poznavati povijest i marljivo odslušati filozofe, upoznati glazbu, ne biti neznalica ni u medicini, razumjeti se u pravna pitanja, te imati znanje iz astrologije i nebeskih zakona”. Biti arhitekt znači imati sposobnost imaginacije novih svjetova, te neprestano ulagati silne napore koji će uvijek iznova razotkrivati scenarije koji se kadikad uvelike razlikuju od naših uobičajenih životnih stvarnosti. Sva ta otkrića posljedično će pak generirati iskustvo koje se temelji na profesionalnoj subjektivnosti. S druge strane, a paralelno s tim procesom, kao što uostalom apostrofira Vitruvije, arhitekt mora neumorno razvijati svoj misaoni aparatus koji će jačati njegovu znanstvenu objektivnost. Zato je pred arhitektima izrazito zahtjevan zadatak koji ih tjera da u svom promišljanju svijeta uključe brojne znanstvene metodologije, u prvom redu humanističke (one koje razmatraju proizvode ljudskog duha i čovjekov odnos spram svijeta, što im omogućuje zamišljanje drugih svjetova – npr. filozofija), zatim one društvene (one koje proučavaju odnose i ideje koje oblikuju ljudski život, što pripomaže promicanju osobitosti zamišljenoga svijeta – npr. sociologija), pa do onih nebrojnih tehničkih okvira koji će te zamišljene svjetove naposlijetku oživotvoriti. Međutim, arhitekt u svom radu ne smije isključiti niti komponentu estetike i likovnosti. Stara latinska poslovica kaže “Ars sine scientia nihil est.”, odnosno “Umjetnost je bez znanosti ništa.”, no arhitekti bi je s pravom mogli parafrazirati, pa reći “Scientia sine arte nihil est.”, ili u prijevodu “Znanost je bez umjetnosti ništa.”

Nešto više od pedeset arhitekata, urbanista i teoretičara s područja Dubrovačko-neretvanske županije, okupljeno je u Društvu arhitekata Dubrovnik, strukovnoj organizaciji čiji su glavni ciljevi razvoj i afirmacija arhitektonske struke, dubrovačke i hrvatske arhitekture, urbanizma i kulture prostora, stvaranje okvira za njihov raznolik i kontinuiran razvoj, očuvanje graditeljske baštine, propagiranje suvremenih stremljenja u arhitekturi i urbanizmu, kao i poticanje suvremene arhitekture i njezina vrjednovanja. Svi se ti ciljevi ostvaruju ponajprije kroz izložbe, stručne skupove, predavanja i okrugle stolove, kao i druge načine promocije arhitekture i urbanizma. Uz primarnu pretpostavku zadovoljavanja visokih stručnih standarda, osnovna zadaća Društva jest doprijeti do šire javnosti. U tom smislu, u Društvu je već godinama postojala želja da se organizira velika izložba koja bi javnosti predstavila stručni rad dubrovačkih arhitekata. Izložbu se u nekoliko navrata čak i pokušalo organizirati, no zbog čitavog niza prijepornih zbivanja na širem županijskom području, a na koja je s ciljem zaštite prostora i očuvanja javnog interesa bilo potrebno usmjeriti svu profesionalnu i radnu energiju, izložba je morala biti prolongirana. Premda ni u kojem slučaju ne možemo reći kako su vremena sveopćeg ataka i na prostor i na struku iza nas (štoviše, danas je možda važnije nego ikada neumorno bdjeti nad svakojakim zbivanjima u prostoru), Društvo arhitekata Dubrovnik napokon pristupa realizaciji ove izložbe, koju s vremenskim okvirom od pet godina (dakle, ostvarenjima koja su nastala od 2012. do 2016. godine) promatra kao svojevrsnu nadoknadu propuštenog.

Izložba ostvarenja dubrovačkih arhitekata revijalna je smotra na kojoj je predstavljeno svih trideset i devet prijavljenih radova, a na kojima je ukupno angažirano više od stotinu arhitekata, urbanista, krajobraznih arhitekata, dizajnera interijera i drugih stručnjaka. To ističem da bih objasnio kako je propusnost “kritičkog rešeta” odraz želje za utvrđivanjem stvarne ahitektonske produkcije članova Društva, umjesto strogog inzistiranja na kvaliteti, kao što je slučaj s ostalim sličnim izložbama. Bez obzira na to, mnogo je ovdje radova u kojima su autori pokazali zavidnu graditeljsku vještinu i virtuoznost u artikulaciji prostora i detalja. Među kolegama koji izlažu nekolicina je dobro poznatih imena, kao i onih koji su odavno već afirmirani i u međunarodnim krugovima. Mnogo je i mladih arhitekata, ali i onih koji su tek zakoračili na (dubrovačku) arhitektonsku scenu. Posebno me raduje što je na izložbu pristiglo nekoliko studentskih radova koji svjedoče visoku razinu projektantske svijesti, istodobno jasno ilustrirajući slobodu prepuštanja eksperimentu koji ne sputavaju procedure, norme i tehnike, a s kojima se danas bore generacije arhitekata i urbanista. Zato zahvaljujem svima koji su se odazvali pozivu na sudjelovanje, te tako pokazali hrabrost da se podvrgnu kritici, budući da su upravo ovakva događanja među najboljim mjestima za javnu demonstraciju svojih stručnih kompetencija. Osim toga, vjerujem da neću pogriješiti ako ustvrdim da su dubrovački arhitekti, stvarajući u posebno složenim i zahtijevnim okolnostima, na ovoj izložbi pokazali izraženu kreativnost i ustrajnost u nadogradnji i dubrovačke, ali i hrvatske arhitektonske kulture. Međutim, jednako tako mislim kako je potrebno uložiti dodatni napor koji bi sve nas oslobodio blokade realiteta, te kako bismo se prepustili još slobodnijem razmišljanju o novim modelima javnoga prostora, a na što nas svojim projektima podsjećaju upravo studenti. Velika hvala i kolegi Dinku Peračiću, povjereniku hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu – 15. Međunarodnoj izložbi arhitekture 2016. godine, koji je iscrpno pregledao sve pristigle radove, osvrnuvši se na izložbu izrazito poticajnim i ohrabrujućim mislima.

Popratni dio Izložbe ostvarenja dubrovačkih arhitekata je Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitekata za 2015. godinu (izložba za 2016. je još uvijek u pripremi). Ovu izložbu svake godine organizira Udruženje hrvatskih arhitekata, a radove šalju svi arhitekti koji su članovi nekog od područnih društava. Osim arhitektonske struke, spomenuta izložba redovito privlači pozornost velikog dijela kulturne scene, ali i šire javnosti, budući da predstavlja najbolji uvid u recentnu arhitektonsku produkciju. S ciljem poticanja arhitektonskog stvaralaštva i javne afirmacije misli i djela hrvatskih arhitekata, UHA svake godine dodjeljuje nagradu Viktor Kovačić za životno djelo i za najuspješnije ostvarenje u protekloj godini, nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture, nagradu Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja, te nagradu Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture. Iz godine u godinu tako svjedočimo kretanjima, identitetu, različitostima i kontradikcijama na domaćoj arhitektonskoj sceni – svim onim karakteristikama koje su neophodne za izgradnju suvremene arhitekture. To je prvi razlog zašto smo tu izložbu odlučili postaviti uz bok Izložbe ostvarenja dubrovačkih arhitekata. Drugi razlog je usporedba arhitektonsko-urbanističkih pojavnosti na nacionalnoj sceni sa zbivanjima na lokalnom nivou, te pokušaj stvaranja svojevrsne platforme koja bi potaknula široku kritičku raspravu koja nam u Dubrovniku zasigurno nedostaje, a koju svi mi – a posebno mi arhitekti – već dugo priželjkujemo.

Ranije sam već ustvrdio kako dubrovački arhitekti djeluju u posebno složenim okolnostima. Jedan od razloga svakako je činjenica da smo mi u Dubrovniku suočeni s vrlo strogim kriterijima mjesta koji često sputavaju slobodniji arhitektonski izričaj. Pritom želim jasno naglasiti kako nitko ne nastoji osporiti ulogu i važnost mjesta, no nikako ne smijemo ostati robovi njegove semantike! Ne zaboravimo kako su mijene i transformacije sastavni elementi djelovanja svih nas arhitekata. Upravo sam zato uvjeren kako konačno moramo demistificirati mjesto! Prisjetimo se samo međuratne polemike dubrovačkog konzervatora Koste Strajnića i splitskog novinara don Vinka Brajevića o mogućnostima i potrebama uvođenja moderne arhitekture u povijesne dalmatinske ambijente, a u koju su se naknadno uključili i brojni drugi arhitekti i teoretičari, postavivši u središte interesa odnos suvremenosti, tradicije i podneblja. Osobno smatram kako je odavno već sazrelo vrijeme za novu sličnu interdisciplinarnu raspravu. U svom osvrtu na Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2015. slično piše i kolegica Sanja Cvjetko Jerković, između ostalog navodeći: “Smatram da je izuzetno važno formulirati jasan stav struke spram dva mita koja su globalno prepoznata kao veliki inhibitori proaktivnog djelovanja u arhitekturi, a u našim su okvirima itekako prisutni – konzervacija ‘tout court’ postojećeg, umjesto ispravnog očuvanja baštinjenih vrijednosti kao prvi i normiranje kao drugi mit. Što je više procedura, normi, licenci, zakona, pravilnika to je sigurnija kvaliteta prostora. Ušli smo u začarani krug procedura i normi koje su svrha same sebi, a mi kao struka kao da nismo uspjeli razumjeti njihove stvarne implikacije. Kultura konzervacije i normativni mit idu ruku pod ruku, oba prestrašena spram bilo kakve promjene, gajeći nepopravljivu sumnjičavost prema novom te, s druge strane, odbijajući se konfrontirati sa složenošću realnih fenomena. Stoga, upravo u duhu kultura života u našim gradovima – prošetajmo, sjednimo, nađimo se i razgovarajmo!”

Izrazito mi je zadovoljstvo što je naš domaćin Umjetnička galerija Dubrovnik. Ne kažem to samo zbog toga što je nekadašnja palača Boža Banca najznačajniji galerijski prostor u Dubrovniku, već ponajprije zbog činjenice što je riječ o antologijskom arhitektonskom djelu, čija je prostorna i oblikovna kvaliteta ostavila neizbrisiv trag u razvoju dubrovačke (i hrvatske) arhitekture. Palača Boža Banca arhitekata Lavoslava Horvata i Harolda Bilinića u svom je izričaju neostilska, no ipak je možemo interpretirati i kao suvremeno djelo međuratnog perioda u kojemu je arhitektura prošlosti na profinjen način utjecala na arhitekturu u nastajanju. Stilskim izričajem prepoznatljivo označena ambijentalnim značajkama dubrovačkog područja, palača Banac nas veže uz lokalno graditeljsko naslijeđe i tradicionalno oblikovanje, istodobno se odmičući od internacionalnog stila koji je u periodu pred početak Drugoga svjetskog rata uvelike bio prihvaćen u našoj arhitekturi. Takve projektantske pristupe koji iz specifičnih kontekstualnih datosti crpe inspiraciju koja rezultira kreacijom unikatnih suvremenih ostvarenja smatram važnim poukama kojih bismo se svi mi koji djelujemo u Dubrovniku itekako trebali prisjetiti. Drugi razlog zbog kojega me raduje okupljanje u Umjetničkoj galeriji jest jedan događaj iz njezine prebogate povijesti, a koji izravno svjedoči o ulozi koju je Dubrovnik imao u kontekstu razvoja moderne arhitekture. Naime, na istom ovom mjestu u kolovozu 1956. godine održan je čuveni CIAM X, jedan od presudnih događaja u povijesti moderne arhitekture i urbanizma, a koji je okupio neka od vodećih imena ondašnje arhitektonske scene. Bio je to posljednji službeni sastanak Congrès Internationaux d’Architecture Moderne, utjecajne svjetske strukovne organizacije čiji su zaključci, povelje i smjernice desetljećima utjecale na teorije i modele urbanizacije i izgradnje gradova diljem svijeta. Zato vjerujem da se zbog svega toga s pravom pitam – ako je Dubrovnik još prije šezdeset i jednu godinu bio središnja točka velikog internacionalnog diskursa, zašto onda danas, na temeljima njegove bogate modernističke ostavštine ne bismo iznova počeli graditi mjesto koje će poticati razvoj suvremene arhitekture, te konačno preuzeti ulogu koja mu, barem na nacionalnom nivou, neprijeporno pripada? Zato zahvaljujem ravnatelju Umjetničke galerije Dubrovnik Marinu Ivanoviću koji je prepoznao značaj ovoga događanja i rado prihvatio prijedlog da upravo Umjetnička galerija bude naš domaćin.

Zaključno ću još istaknuti kako mi je želja da u “kulturi konzervacije i normativnog mita”, o čemu piše Cvjetko Jerković, Izložba ostvarenja dubrovačkih arhitekata bude pokretač novih rasprava o odnosu suvremenosti, tradicije i podneblja, o nužnosti demistifikacije mjesta, ali i o novim modelima urbanizacije, pri čemu ćemo se uvijek oslanjati na principe, pristupe i pouke autoritetâ kao što su bili Horvat i Bilinić, Galić i Dobrović, Perković i Čičin-Šain. Svi su ti velikani hrvatske arhitekture 20. stoljeća minuciozno izučavali kontekstualne specifičnosti grada Dubrovnika, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag u njegovu modernističkom korpusu. Osim toga, neka ova izložba bude i svojevrstan motiv arhitektima i urbanistima da se nametnu na čelo kulturne obnove Dubrovnika i reurbanizacije grada, ali prvenstveno prostornog planiranja, koje je u posttranzicijskom vremenu ustuknulo pred udarima kapitala. Na taj bismo način Dubrovniku zasigurno vratili ugled koji je imao kada je bio domaćin amblematskog CIAM-a. Izložba koja je pred nama na to nas neprijeporno poziva, jasno nam potvrđujući kako dubrovački arhitekti itekako posjeduju alate, znanja, vještine i metodologiju s početka ovog teksta, zahvaljujući kojima mogu unaprijediti mjesta na kojima grade svoje svjetove.

Dubrovnik, 18.4.2017. / foto: Miho Skvrce


© BOŽO BENIĆ 2019.