ŠUTNJA

Osvrt na svečanu ceremoniju otvaranja 68. Dubrovačkih ljetnih igara


scenarij: Mladen Tarbuk i Ivana Lovrić Jović
redatelj: Ivan Miladinov i Igor Barberić
ceremonija otvorenja: 10.7.2017.

Prava je sreća, ali i svojevrsna privilegija, biti u mogućnosti iz godine u godinu pratiti plov najuglednijega hrvatskoga kulturnog festivala, pomno analizirati i uspoređivati sinusoidalne putanje festivalske poetike, kao i povremena, nažalost mahom neuspjela i prozaična traganja za trasiranjem nove glazbeno-scenske paradigme, koja bi festivalu vratila onaj status koji danas bilježi isključivo na simboličkom nivou. Kada si povrh svega toga u prilici više ili manje redovito konzumirati sadržaj vodećih nacionalnih kazališnih kuća, nije ti potrebno mnogo da bi raskrinkao gustu koruptivnu mrežu, koja njihove nerijetko blještave izloge praznine pokušava zakukuljiti tekstovima kritičara koji su u zamjenu za kakav honorarčić odavno svoj poziv utopili u propagandni mehanizam istih tih o kojima interesno ovise. U svemu tome iznimka često nisu ni Dubrovačke ljetne igre, premda je u njihovu slučaju, čak i bez bilo kakva poznavanja domaćih kazališnih (ne)prilika, zakulisnih političko-interesnih peripetija i višegodišnjih žalopojki o financijskim poteškoćama, vrlo jednostavno probuditi onaj nutarnji sentiment koji je u stanju jasno razlučiti kvalitetu, sadržaj i ideju od jeftinog populizma i bučne propagande. Nažalost, u Hrvatskoj su se umjetnički kriteriji, u prvom redu kazališni, toliko srozali da odavno nije važno kakav nam je teatar koliko su važne medijska priprema i režija njezina javnog trijumfa, zbog čega će se naposljetku malo tko usuditi uskliknuti poput djeteta iz Andersenove bajke. Štoviše, propagandni mehanizam postao je toliko jak da smo sve skloniji pokleknuti pred njegovim silovitim udarima, često pritom odbacujući svoja intuitivna zapažanja. S druge strane, ponekad nam je i obična šutnja u stanju otkriti više od bilo kakve galame.

Premda uobičajena negodovanja publike koja prisustvuje generalnoj probi ceremonije svečanog otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara ponajprije treba promatrati na nivou skeča, neprijeporno je kako njezino bìlo zna biti itekako ilustrativno. Novija festivalska povijest bilježi tek dva slučaja u kojima je publika zanijemila. Prvi se put to dogodilo 2013. u prvoj godini Dolenčićeva upravljanja Igrama. Dolenčić je tog istog ljeta potpisao režiju otvaranja 64. festivala u nizu, čijoj je posebnosti i značaju uvelike doprinio oštar prekid s dugogodišnjom praksom suhoparnog variranja arhaičnog scenarija, koji bi pak često bivao upotpunjen promašenim dramaturškim eksperimentima. Energična Dolenčićeva scenska minijatura iznenadila je čak i publiku, pa su uobičajene upadice izostale, a oduševljenje je bilo toliko da su se dojmovi živo prepričavali sve dok zastava Libertas nije i službeno zavijorila na Orlandovu stupu. Sličan koncept Dolenčić je ponovio i godinu dana kasnije. Vješto kombinirajući bogat prinos dramskih, glazbenih i plesnih plodova iz rasadnika hrvatske umjetnosti, a pritom se čvrsto oslanjajući na provjeren koncept scenske jezgrovitosti, Dolenčić nije propustio u tkaninu svoga festivalskoga ruha utkati i nit angažiranog teatra i tako progovoriti o progresivnoj potrošačkoj kulturi, kao i o stalnim bitkama za prostor za igru u gradu podređenome turizmu i izloženom sve učestalijem kulturocidu. Razumljiva su nam stoga bila njegova nastojanja da posredstvom svoga umjetničkoga aparata ukaže na svakodnevno oskvrnjivanje vjere u mjeru, sklad i slobodu – fundamentalne vrijednosti slavne Republike. Zato je posebno pamtljiv ostao povik koji je gradskim ocima tog ljeta izgovorio Vojnovićev Orsat: “Samo spasi nam Republiku, spasi je od tuđinca, spasi je od nas!”

Na generalnoj probi ceremonije svečanog otvaranja 68. Igara festivalska publika po drugi je put utihnula, a čak je i pljesak sljedeće večeri bio tek kurtoazne naravi. Redateljske palice prihvatili su se Ivan Miladinov i Igor Barberić prema scenariju kojeg su potpisali v.d. intendanta Mladen Tarbuk i Ivana Lovrić Jović. Tarbuk je ujedno dirigirao velikim glazbenim izvođačkim korpusom, sastavljenim od članova Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Zagrebačke filharmonije, akademskog zbora Ivan Goran Kovačić i mješovitog zbora Libertas. Usprkos intrigantnom aranžmanu nacionalne himne na samome početku, kako je svečanost odmicala tako je sve jasnije postajalo kako će puni potencijal glazbenog sastava ostati neiskorišten. Neposredno nakon gradonačelnikova inauguracijskog obraćanja dubrovačkom puku, uslijedio je usiljen, nemaštovit i jednoličan glazbeno-scenski kolaž, koji se bez ikakva sadržajna i kvalitativna pomaka sveo tek na suhoparno ponavljanje Dolenčićevih tematskih citata. To se u prvom redu odnosi na sada već iritirajuća papagajska ponavljanja s tarace palače Sponza, na kojoj se Vijeće umoljenih predvođeno Borisom Svrtanom kao knezom najprije pita hoće li zbog tolikih turista uskoro uopće biti moguće živjeti u Gradu, da bi onda to isto Vijeće iskazalo nezadovoljstvo što zbog glumaca predvođenih Zijadom Gračićem kao Negromantom u Grad ne mogu postaviti još stolova. Sva ta tobože angažirana prenemaganja pritom prati polukoreografija plesnog studija Lazareti i udruge Žonglerata, uz glasna prostačenja Mare i Kate, žena iz Stullijeve “Kate Kapuralice”, koje igraju Nika Burđelez i Izmira Brautović. Nedugo zatim folklorni ansambl Linđo, Kolarini i KUD Stjepan Radić igraju razvratne svatove i raspojasane turiste, uobičajene prizore s dubrovačkih ulica, da bi čitavom tom cirkusu iznenada protestirati stao Gavellin dramski prvak Ozren Grabarić u liku Marina Držića, čime su scenaristi pokušali evocirati Držićevo neslaganje s politikom tadašnje Republike, kao i izgnanstvo na koje je osuđen zbog dugog jezika i sudjelovanja u zavjeri. I to je manje-više sve. Mare i Kate još neko vrijeme prostače, smetlari čiste gradske ulice, knez snima selfie, a orkestar svira Gotovčevu himnu slobodi. Konačan rezultat naposljetku je još jedna zaborava vrijedna ceremonija koja je toliko uspavala publiku da su se čak i sami novinari dobrano pomučili kako bi iskamčili kakvu izjavu. Međutim, kritika tu nije da bi šutjela – krajnje je vrijeme da financijske neprilike prestanu biti alibi za površnost i kreativnu impotenciju!

Hrvatski enciklopedijski rječnik za kritiku kaže da je “usmena ili pisana ocjena nekog postupka, stanja, pokreta, projekta, rada, umjetničkoga ili nekog drugog djela, odnosno obrazloženi sud o vrijednostima i slabostima ocjenjivanog objekta”. Ako kritika šuti, a uglavnom je tako jer je ili interesno vezana, ili je još češće uopće nema, onda ona potpomaže bujanju propagandnog mehanizma čiji su rezultati tek povijesni falsifikati. Japanski arhitekt Shigeru Ban osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo je razvijati koncept izgradnje skloništa za ljude čija su naselja pogodile i oštetile prirodne ili druge katastrofe. S obzirom na to da u takvim okolnostima cijena građevinskog materijala naglo poraste, Ban je osmislio građevinsku konstrukciju od jeftinih papirnatih cijevi, koja je svoju primjenu našla već 1994. za vrijeme izbjegličke krize u Ruandi, a godinu dana kasnije i u samome Japanu kada je grad Kobe pogodio snažni potres zbog kojega su tisuće ljudi ostale bez svojih domova. To je samo tek jedan od primjera koji zorno svjedoči kako kreativni potencijal (ako postoji) može nadvladati sve, pa čak i one financijske nedaće. Da je živ, Matoš bi zasigurno ponovno cinično procijedio: “A što ste drugo očekivali, amice? Pravite se ne znati da je u ‘zemljici Štreberiji’, kao i u svakoj provincijalnoj obitelji, uspjeh hereditarna činjenica. Tu se s danom rođenja zna tko je uvijek prvi, a tko zadnji.” Stoga ništa od prethodnog ne iznenađuje, posebice kada znamo da su nam se kriteriji toliko srozali da se na svim razinama, a nikako samo na kazališnim, radi površno, stihijski i na brzinu. I o svemu se tome šuti. Sjetimo se zato Matoša i konačno o svemu progovorimo.

Dubrovnik, 10.7.2017.



© BOŽO BENIĆ 2020.