NEISKORIŠTENI KAZALIŠNI POTENCIJALI

Gostovanje HNK Zagreb na 68. Dubrovačkim ljetnim igrama


Tena Štivičić: Tri zime
redatelj: Ivica Buljan
premijera: 30.4.2016.

Drama Tene Štivičić “Tri zime” praizvedena u Londonu 2014., a pred domaćom publikom u režiji Ivice Buljana premijerno odigrana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 30. travnja 2016., odvija se u tri međusobno isprepletene narativne linije za vrijeme amblematskih razdoblja hrvatske povijesti – neposredno nakon Drugoga svjetskog rata 1945., pred borbu za hrvatsku samostalnost 1990. i na pragu hrvatskog ulaska u Europsku uniju 2011., prateći pritom četiri generacije zagrebačkih obitelji Kos i Amruš. Premda se vremenski okvir neprestano mijenja, mjesto radnje uvijek je isto – vila koja je pripadala uglednom zagrebačkom odvjetniku Teodoru Amrušu, prvotno vjernom službeniku Monarhije, a onda pristaši Nezavisne Države Hrvatske, čija ga propast tjera u emigraciju. Usprkos diskutabilnim i ideološki vrlo upitnim interpretacijama koje idealiziraju i iskrivljuju dijelove prošlih zbivanja, “Tri zime” su u cjelini dobar dramski tekst, sadržajno bogat i kazališno potentan, a značenjski slojevit i kompleksan, prepun vrsno portretiranih karaktera, te majstorski iznijansiranih dijaloga, protkanih brojnim polemikama i svjetonazorskim sukobima, ali i duhovitim dosjetkama i finom ironijom, koja nerijetko odskače u prijekorni cinizam i društveno angažiranu kritiku. Izvanredno spisateljsko umijeće kojim autorica gradi priču inspiriranu događajima iz vlastite obiteljske prošlosti, ocrtavajući pritom međusobne odnose dramskih protagonista i njihove stavove prema prijelomnim povijesnim epizodama, jasno ilustrira ne samo zavidnu dramaturšku zrelost kojom Tena Štivičić uvezuje nelinearni dramski narativ, već i studioznu književnu poetiku koja ju je s pravom vinula među naše ponajbolje suvremene dramske pisce.

Priča započinje u zimu 1945., kada mlada partizanka Ruža Kralj, koja se prije odlaska u partizane udala za domobrana Aleksandra, dolazi po ključeve svoga novog prebivališta, pozivajući se na generala koji ju je poslao da riješi stambeno pitanje. Među mnoštvom ključeva koje joj partijski službenik nudi na izbor, ona uzima onaj čiju je adresu prepoznala, uselivši naposljetku u Amruševu kuću, a u kojoj je njezina majka Monika ranije bila sluškinja. Nekadašnja služinčad tako postaje nova crvena buržoazija, a baš tu počinje zaplet. Luksuzna vila naizgled je prazna, no brzo se ispostavi kako se u njoj skriva stara Monikina poznanica Karolina, nesretna Amruševa kći koja je pobjegla iz ludnice u koju ju je zatvorio vlastiti otac. U kući koja s godinama sve više propada rađaju se Maša i Dunja, Ružine i Aleksandrove kćeri. Maša će se kasnije udati za Vladu Kosa, kojemu će također roditi dvije kćeri, stariju Alisu i mlađu Luciju. Drama tako prati široku fresku zamršenih obiteljskih odnosa predstavljenu u gotovo stogodišnjem razdoblju. U cijeloj je priči vrlo važna simbolička uloga kuće. Premda je scenografska dosjetka već na prvu posve jasna – zatrpavanjem scene namještajem naglasiti svakojaka nutarnja previranja dramskih likova – Aleksandar Denić je tim činom dobio tek skučen i klaustrofobičan scenski prostor koji ne samo da sputava slobodniju glumačku suigru, već kadikad uvelike utječe na pojedinačne interpretacije. Iznad pretrpane pozornice Denić je postavio tri gigantske svjetlosne brojke, zahvaljujući čijem bi naizmjeničnom paljenju, odnosno gašenju, trebalo biti jednostavnije pratiti dramsku radnju. Suvišno, posebice uz popratne svjetlosne i video efekte koji dočaravaju protok vremena, kostimografiju Ane Savić Gecan koja dovoljno jasno podcrtava povijesne epohe, kao i znakovitu glazbenu podlogu Mitje Vrhovnika Smrekara koja prati zbivanja na sceni. Scenografija predstave odigrane u parku Gradac iz nekog se razloga ponešto i razlikuje od one u zagrebačkim izvedbama, pa je u dubrovačkom uprizorenju izostavljena velika iskrivljena zrcalna ploha, a u kojoj se inače projicira tlocrt kuće zajedno sa svim drugim zbivanjima na sceni. I bolje, jer svakojakim predmetima na pozornici Denić već ionako dovoljno bombardira očne živce.

Od vodeće nacionalne kazališne kuće očekuje se ponajbolja produkcija, zbog čega je u njezinu slučaju kritička letvica redovito visoko podignuta. Buljanova režija, a samim time i predstava u cjelini, izrazito je problematična, budući da osim relativno dobre glume ne nudi nikakve druge kazališne radosti. Krenimo redom. Ivica Buljan je uz dramaturšku podršku Mirne Rustemović literarni predložak postavio u doslovnom i kazališno statičnom iščitavanju, lišenom ikakve inventivnosti u režiji dramskih situacija. Netko će zasigurno primijetiti kako se u slučajevima uprizorenja ovakvih i sličnih kronika jednog vremena usporeni ritam klasičnog teatra nameće kao razborito rješenje, no publici koja je u dinamičnom 21. stoljeću naučila primati i istodobno procesuirati spektar najrazličitijih informacija takva je kazališna koncepcija ne samo dosadna, već je brzo počne iritirati, posebice u okolnostima suhoparnog i mučnog nizanja prizora u kojima dramsku radnju “obogaćuju” tek povremeni interpretativni trzaji glumaca zatočenih Denićevom scenografijom i okupljenih uglavnom oko jednoga stola. Takva je režija uistinu veliki propust, ponajviše zbog toga što se ispod površinskog narativa o kompleksnim ženskim osobnostima nudi spektar drugih dramski potentnih slojeva. Svi su ti slojevi tako ostali neiskorišteni kazališni potencijali, zbog čega je generalni zaključak da Buljanova predstava, s obzirom na to da traje gotovo tri sata, ne samo da nedovoljno duboko problematizira slojevitost pojedinačnih perioda kojima se bavi, već vrlo jasno oslikava zabrinjavajuću kazališnu površnost. To pak vješta propaganda još jednom pokušava zatomiti, prikazujući Buljanovu scensku učmalost kao novi kazališni hit, a što joj zasad uspješno polazi za rukom.

Najzapaženije glumačko ostvarenje u velikom HNK-ovu ansamblu ostvarila je karizmatična Luca Anić, koja sigurno, prirodno i precizno, te s naglašenim osjećajem za komiku igra Luciju Kos, beskrupuloznu i ambicioznu djevojku koja se ne zamara etičnošću svojih postupaka i jedina se uspijeva snaći u besramnim okolnostima novoga vremena. Njezinu sestru Alisu igra Jadranka Đokić, koja, začudno, nije uspjela izvući sve potencijale koje nudi lik buntovne mlade žene koja karijeru gradi u Engleskoj. Ksenija Marinković njihovu majku Mašu interpretira u iznijansiranom i sugestivnom registru tradicionalne žene, koja puna zatomljenih emocija brižno pokušava očuvati opstanak kuće. S druge strane, interpretativni dosezi Dragana Despota u ulozi njezina supruga Vlade, muškarca koji obitelji bezuspješno pokušava nametnuti svoj autoritet, nikako se pritom ne snalazeći u novom vremenu, neprestano osciliraju između upečatljivih scenskih momenata i iznenađujuće karikaturalnih i plastičnih glumačkih sekvenci. Mada Perišić kao Ruža Kralj, mlada partizanka koja beskompromisno zastupa rigidne stavove nove vlasti, najslabije je ime u ansamblu, ponajprije zbog svoje loše dikcije. Alma Prica njezinu majku Moniku igra tiho i samozatajno, ali vrlo emotivno, baš onako kako to uloga od nje traži, dok Barbara Vicković Mašinu sestru Dunju tumači zrelo i u punom glumačkom naponu. I na kraju Nina Violić kao Karolina Amruš apsolutno briljira, scenski je atraktivna, a samim time i publici dopadljiva. Ostatak glumačke postave ostvario je korektne epizode – Silvio Vovk kao mlađi i Siniša Popović kao ostarjeli Aleksandar Kralj, Mislav Čavajda kao istraumatizirani susjed, Bojan Navojec kao Dunjin suprug, Damir Markovina kao obiteljski prijatelj i Slavko Juraga u ulozi partijskog službenika. Uz Buljanovo vodstvo svi su oni zajedno kreirali priču koja se naposljetku premetnula tek u još jednu u nizu mnogobrojnih žalopojki o nekadašnjem životu u uspješnoj Jugoslaviji, a danas neslavnoj Hrvatskoj. Već vidim englesku publiku 2014. kako na pozornici gleda partizane i komuniste, domobrane i ustaše, PTSP-ovce i nacionaliste, kriminalce i tajkune. Međutim, tješi me jedno – kada Tena Štivičić preko Alise Kos ocu odgovara na pitanje o tome što Englezi kažu na naš ulazak u EU: “Gdje gore? U Engleskoj? Ništa ne kažu, tata. Uglavnom nemaju mišljenje o nama.” I bolje da je tako, barem dok im se predstavljamo ovakvim “lekcijama” iz povijesti.

Dubrovnik, 22.7.2017.



© BOŽO BENIĆ 2020.