KONTEKSTUALIZACIJA KLASIČNOG TEKSTA

Gostovanje kazališta Ulysses na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama


Sofoklo: Antigona – 2000 godina kasnije
redateljica: Lenka Udovički
premijera: 15.8.2015.

Treće dramsko gostovanje na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama “Antigona – 2000 godina kasnije” suvremeno je iščitavanje Sofoklova teksta uprizoreno u koprodukciji kazališta Ulysses i Internacionalnog teatarskog festivala MESS iz Sarajeva, a u režiji Lenke Udovički i dramaturškoj obradi Željke Udovičić Pleština. Predstava je premijerno odigrana u kolovozu 2015. godine na tvrđavi Minor na Malom Brijunu, dok je za dubrovačku izvedbu odabrana lokacija bivšeg skladišta GP-a u Komolcu, gdje započinje scenom u kojoj skupina forenzičara koja traga za masovnim grobnicama vrši ekshumaciju i identifikaciju nestalih i ubijenih. Riječ je o prvoj od ukupno dvije dramaturške linije koje se u predstavi neprekidno isprepleću. Druga je dobro nam poznati Sofoklov tekst u kojem Antigona – unatoč zabrani tebanskog kralja Kreonta – odlučuje pokopati svoga brata Polinika, koji je stradao u borbi protiv Kreontova režima, a kojega je podupirao njezin drugi brat Eteoklo. Polinikovo mrtvo tijelo kao opomena njegovim pristašama izloženo je divljim zvijerima, a svakome tko ga bude htio pokopati, Kreont je zaprijetio smrtnom kaznom. Antigona se toj zabrani oštro suprotstavila, podigavši u ime nepisanih i vječnih zakona svoj glas protiv vlasti, što ju je u konačnici odvelo u smrt. U prethodno već spomenutoj prvoj dramaturškoj liniji Sofoklova je priča kontekstualizirana u tragičnost suvremenog trenutka s temom traganja za nestalima i nemogućnosti pokapanja mrtvih, a što je još uvijek aktualna tema na ratnim strahotama prošaranom teritoriju bivše Jugoslavije. Priča je to o obitelji koja želi pokopati svoga u ratu nestaloga sina, o dugotrajnoj potrazi za njegovim posmrtnim ostatcima, te nebrojenim birokratskim apsurdima koji tu potragu prate. Sofoklovi protagonisti Antigona, Izmena, Kreont, Euridika i Hemon u ovom su redateljsko-dramaturškom iščitavanju tako postali Kći, Sestra, Otac, Majka i Sin, koji sve što traže jest “mali komadić pravde, kako bi pronašli neki završetak i time otvorili mogućnost novoga početka”.

Gusta dramatičnost Sofoklova literarnog izričaja ponajprije je posljedica meteža, zločina i krvi, kojima je antička svakodnevica obilovala, a istim je tim tragičnim pojavnostima nažalost jednako protkana i naša današnjica, što Sofoklovu književnu ostavštinu i dalje čini jednako živom i aktualnom. Upravo to postaje razlog zbog kojega se autorski dvojac Udovički – Udovičić Pleština upušta u kreaciju ovoga višeznačnog i slojevitog uprizorenja brižno osmišljenih i značenjski jasno postavljenih kazališnih sastavnica, a čiji je koncept dovitljivog preklapanja grčke tragedije i suvremenog teatra omogućio intrigantnu scensku artikulaciju niza kazališno neiscrpnih tema. Premda su mnoge među njima namjerno otvorene kojekakvim slobodnim interpretacijama, posebice je zanimljiv tretman onih univerzalnih i bezvremenskih pitanja, kao što su odnos vlasti i pojedinca koji joj se odlučio suprotstaviti, ali i tema kao što su rat, ubojstva, nasilje i tiranija, čemu se tijekom nebrojenih forenzičko-dokumentarističkih prekida pristupa znanstveno precizno, te s jasnom i nedvosmislenom porukom – svaka je mržnja najčešće politički utemeljena, a netrpeljivost je posljedica ničeg drugog doli nedostatka znanja. Takvim inscenacijskim prokazivanjima bitno je pripomogla vrsna ambijentalna prilagodba igre u napuštenom skladištu, kao i druga minimalistička scenografska rješenja koja potpisuje Mirna Ler. Tijek dramske radnje čitavo vrijeme prati dramatična glazba Nigela Osbornea, kao i domišljati zvučni efekti, koje je oblikovao i aranžirao Davor Rocco. Ivana Kalc pritom je osmislila upečatljivu popratnu koreografiju, pri čemu joj je značajno pomogao suradnik za scenski pokret Mladen Vasary. U konačnici, zahvaljujući vrlo dobrim svjetlosnim efektima Andreja Hajdinjaka, promišljenim video projekcijama Martina Šesnića, te kostimografiji Bjanke Adžić Ursulov, predstava obiluje mnoštvom sjajnih prizora izrazitih umjetničkih i estetskih dosega.

Rade Šerbedžija najjače je ime ovog uprizorenja. Zahvaljujući svojoj izvanrednoj glumačkoj vještini, on čitavo vrijeme gospodari scenom, jednakom uvjerljivošću igrajući oba patrijarhalno-autoritarna lika čija mu je interpretacija povjerena – okrutnog tiranina Kreonta, kao i tugom slomljena Oca, kojemu je ratni vihor odnio dijete. Sugestivno i srčano Maja Izetbegović igra hrabru, buntovnu i odlučnu Antigonu, koja se snažno opire Kreontovoj tiraniji, osamljeno se boreći za pravdu. Posebno je dojmljiva njena iznijansirana eksplikacija Kćeri, koju portretira u registru osjetljive i duboko ožalošćene djevojke okovane pravilima života u patrijarhalnoj zajednici. Dženana Džanić vješto igra postojećem sustavu odanu Izmenu, a osobito je uvjerljiva kao nesretna Sestra. Ermin Bravo odličan je i kao Hemon, i kao Sin, mada je zasigurno najintrigantniji kao vođa forenzičkog tima, koji u jednom trenutku nabraja predmete pronađene uz tijela ekshumirana iz masovnih grobnica, čime svakom gledatelju ponaosob prepušta rekonstrukciju svake one životne priče koja stoji iza onoga čiji se život u ratu tragično ugasio. S druge strane, dubinsko poniranje u glumu Katarine Bistrović Darvaš, lišeno bilo kakve suvišne geste, ali s izraženom mimikom, vrlo precizno ocrtava i Euridiku i Majku, žene koje gotovo ništa ne izgovaraju, već na sceni postoje tek u svojoj tihoj, ali užasavajuće prodornoj patnji. Upravo njezina uloga ponajviše pridonosi oslikavanju patrijarhalnoga društva u kojemu žene nisu tu da govore, već isključivo da služe svojoj obitelji. Premda epizodna, uloga rock pjevača Damira Urbana kao slijepog proroka Tiresije također je vrlo efektna, posebice onda kada se ukazuje na vrhu stijene visoko iznad scene, vješto pretačući svoj moćni vokal iz običnoga govora u pjevanje, nagoviještajući Kreontu kako će ispaštati zbog svojih postupaka. Dok u jednoj dramaturškoj liniji zbor predstavlja forenzičare koji tragaju za masovnim grobnicama i pokušavaju identificirati pronađene posmrtne ostatke, u drugoj on predstavlja građane Tebe, besramni narod koji nemilosrdno osuđuje Antigonin postupak, priklanjajući se pobjedničkoj strani. Čine ga studenti Odsjeka za glumu Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo, te Studija “Gluma i mediji” Sveučilišta u Rijeci, a predvodi Jelena Lopatić.

Nakon uspješnih i veoma zapaženih gostovanja – ponajprije ZKM-a s predstavom “#radninaslovantigona”, a potom i kazališta Gavella s “Umišljenim bolesnikom” – “Antigona – 2000 godina kasnije” predstava je kojom je zaključen ciklus gostovanja na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama. Premda je svaka od tri prethodno spomenute predstave publici ponudila međusobno oprečne stilove, specifičnu kazališnu estetiku i redateljsko-dramaturšku poetiku, ova intrigantna koprodukcija osuvremenjena Sofoklova teksta iznjedrila je najslojevitije, najsadržajnije i umjetnički najraskošnije scensko djelo, kojim su redateljica Lenka Udovički i dramaturginja Željka Udovičić Pleština vrsno kontekstualizirale klasični dramski tekst, izravno prenoseći po(r)uke iz naše nedavne prošlosti. Otišle su pritom čak i korak dalje, kritički se osvrćući na naš individualni strah i svojevrsno kolektivno odobravanje nasilja, što njihovu predstavu preobražava iz mitske tragedije u surovu i angažiranu stvarnu dramu sa samo jednom porukom – nikada se mržnja ne uklanja mržnjom, samo je ljubav ta koja je može izbrisati.

Dubrovnik, 15.8.2016.



© BOŽO BENIĆ 2020.