BARNUMSKA PROMIDŽBA

Završni osvrt na dramski program 67. Dubrovačkih ljetnih igara


Marin Držić: Dundo Maroje
intendant: Mladen Tarbuk
ceremonija zatvaranja: 25.8.2016.

Premda je šarolikim glazbeno-scenskim kolažem, kojim su otvorene 67. Dubrovačke ljetne igre, pompozno najavljen bogat dramski program, malo je onog što će festivalski memoari pamtiti kao inspirativno, inovativno i drugačije. Sastavljen od dva premijerna i jednoga repriznog naslova, pet dramskih gostovanja, te tri inscenacije uprizorene u sklopu popratnog programa “Pisci na Igrama”, ovogodišnji je dramski program produkcijski bio kvalitetniji od prošlogodišnjeg, no u konačnici je ipak potvrdio ono o čemu sam prethodno već bio pisao analizirajući neambicioznu i nemaštovitu svečanost kojom je festival otvoren – Dubrovačke ljetne igre koprcaju se u međuprostoru negdašnje slavne prošlosti i nužnoga koncepcijskog zaokreta kakav iziskuju ne samo kretanja na suvremenoj kulturno-umjetničkoj sceni, već i brojne financijske, turističke, političke i druge (ne)prilike zbog kojih Igre sve teže opstaju. Nadalje, ove su se godine, možda više nego prethodnih sezona, bučnom barnumskom promidžbom i jeftinim populizmom mnogi dali impresionirati, no upravo je time razotkrivena odsutnost bilo kakve dugoročne programsko-koncepcijske vizije, umjetnička impotencija festivalskog vodstva, ali i podilaženje svakojakim interesima, kako nostalgičnim čuvarima kulturnog steriliteta, tako i urlajućim intelektualnim redukcionistima.

“Kafetarija” talijanskog komediografa Carla Goldonija, odnosno čuvena Čalina adaptacija na dubrovački, koja je u režiji Vinka Brešana i dramaturškoj prilagodbi Mire Muhoberac uprizorena ispred palače Sponza, bila je prvi premijerni naslov ovogodišnjih Igara. Čalinu adaptaciju autorski je dvojac posvetio znamenitoj Radićevoj “Kafetariji” iz 1978., pa je radnja smještena u sedamdesete godine prošlog stoljeća i tzv. zlatno doba Ljetnih igara. Redateljsko-dramaturška intervencija pritom se temeljila na raznovrsnim scenskim pristupima i kazališnim estetikama s neprestanim karikaturalnim ismijavanjima i čudnovatim parodijama, a uz brojna pjevačko-plesačka intermezza kojima je ispresijecana, naposljetku je rezultirala začudnom stilskom mješavinom komedije i polumjuzikla s tek na trenutke realiziranim komičnim efektima. Ipak, ovaj eklatantan primjer ustoličenja zabave i iznuđenog uspjeha donio je i nešto dobro – ponajprije relativno zadovoljavajuće glumačke impostacije, ali i dokaz da dubrovačko ambijentalno kazalište nije mrtvo. S druge strane, mnogo uspješniji bio je drugi premijerni naslov, Shakespeareov “Othello” u režiji Ivice Boban. Iako nije riječ o uprizorenju koje nudi drukčija, slobodnija i aktualnija redateljsko-dramaturška iščitavanja i značajnije umjetničke pomake, a još manje ono koje bi istražilo putove nove dubrovačke ambijentalnosti, neosporno je da on predstavlja legitiman kazališni put utemeljen na tragu klasične festivalske poetike, koji u trenutcima duboke krize ove glazbeno-scenske manifestacije postaje mudro i opravdano rješenje. Provokativnu Shakespeareovu studiju zla Boban je režirala klasično, odlično ju dramaturški komprimirajući, te ju istodobno obogaćujući raznovrsnim glazbeno-plesnim dijelovima umetnutima unutar linearne strukture narativa. Naglašavajući teme zla i mržnje, netrpeljivosti i rasizma, Boban je velik prostor ostavila festivalskom dramskom ansamblu, koji su ovu tragediju posljedično prometnuli u snažnu glumačku predstavu pamtljivih eksplikacija. Konačan je rezultat dojmljiva kazališna kreacija u kojoj je Boban još jednom predstavila svoje izvanredno razumijevanje elementarnih ljudskih emocija, a potom i izraženi osjećaj za estetski sklad. Ne čudi, stoga, što je posljedično nagrađena “Orlandom”.

Vojnovićeva “Dubrovačka trilogija” u režiji Staše Zurovca bila je jedini reprizni naslov s prošlogodišnjih Igara. Premda mu je prostor za redateljsku imaginaciju bitno sužen koncepcijsko-dramaturškim zahvatima Mani Gotovac, Zurovac se djelomično ekscerpirao fokusom na snažnu emociju Vojnovićeva pera. Posredstvom glumački ujednačenoga festivalskog ansambla on tragom sentimenta uspijeva gradirati dramsku radnju od ozbiljne političke drame, preko intimističke tragedije o surovu propadanju gorde vlastele, da bi naposljetku dosegao glumački razigran dramski vrhunac, koji u kontekstu žive turističke svakodnevice pred Dvorom prikazuje posljednji odsjaj nekadašnjega gospodstva i prodor novog vremena i novih ljudi. Što se pak gostovanja tiče, tri su bila izrazito uspješna. Ciklus je započet u Lazaretima predstavom Zagrebačkog kazališta mladih “#radninaslovantigona”, a koju je režirala Renata Carola Gatica. Posežući za cjelovitošću funkcijski opravdanih kazališnih mehanizama redateljica je ondje tragikomično raslojila i kirurški precizno detektirala suvremene probleme našega vremena, raskrinkavajući proces manipulacije javnim mnijenjem i metodu kreacije medijske percepcije stvarnosti. Kazalište Gavella u parku Umjetničke škole gostovalo je s Moliéreovim “Umišljenim bolesnikom” u režiji Krešimira Dolenčića, koji se koncepcijski usmjerio na karikaturu, grotesku i farsu, i to s ciljem jasnog ismijavanja kojekakvih izopačenih karaktera – umišljenih bolesnika, koristoljubivih članova njihovih obitelji, licemjernih liječnika, ali i drugih društvenih moćnika. Treće uspješno dramsko gostovanje bila je “Antigona – 2000 godina kasnije”, suvremeno iščitavanje Sofoklova teksta uprizoreno u koprodukciji kazališta Ulysses i Internacionalnog teatarskog festivala MESS iz Sarajeva, a u režiji Lenke Udovički i dramaturškoj obradi Željke Udovičić Pleština. Višeznačno i slojevito uprizorenje brižno osmišljenih i značenjski jasno postavljenih kazališnih sastavnica dovitljivo je preklopilo grčku tragediju i suvremeni teatar, koji je posljedično omogućio intrigantnu scensku artikulaciju niza kazališno neiscrpnih tema. Svaka od tri prethodno spomenute predstave publici je ponudila međusobno oprečne stilove, specifičnu kazališnu estetiku i redateljsko-dramaturšku poetiku, no upravo je ova posljednja koprodukcija osuvremenjena Sofoklova teksta iznjedrila najslojevitije, najsadržajnije i umjetnički najraskošnije scensko djelo, kojim su redateljica i dramaturginja vrsno kontekstualizirale klasični dramski tekst, izravno prenoseći po(r)uke iz naše nedavne prošlosti.

Na Igrama je po dobro već ustaljenu protokolu gostovao i Studentski teatar Lero s predstavom “Skarestija od bumbaka” dubrovačkog liričara, dramatičara i satiričara Antuna Gleđevića, ali i Teatar M&M i Sveučilište u Zagrebu s Držićevim “Dundom Marojem”, dok je popratni program “Pisci na Igrama” ponudio inscenacije izrazito skromnih dosega, koje su više djelovale kao brzo popunjavanje šupljeg i nedorečenog programa, nego kao kvalitetno i temeljito osmišljen ciklus. Posebice se to odnosi na večer posvećenu Mati Matišiću u Kneževu dvoru, ali i na uprizorenje sedam stranica romana “Sto godina samoće” Gabriela Garcíe Márqueza u ljetnikovcu Skočibuha. Najbolji dio odigrao se na Lokrumu, no to i nije bila inscenacija, već intrigantna priča o nesretnom i hrabrom habsburškom nadvojvodi Maksimilijanu i njegovoj supruzi Carloti. Ispričali su je književnica Milana Vuković Runjić i povjesničar filma Daniel Rafaelić, koji su se ovoga puta publici – koja ih većinom poznaje kao vrsne autore, istraživače i intelektualce – predstavili i kao sjajni pripovjedači. U konačnici, na temelju svega prethodnog jasno je kako Igre još uvijek ne prati precizno koncepcijsko pozicioniranje, premda se isto već godinama zaziva i priželjkuje. Stoga, ne preostaje mi drugo nego još jednom pozvati na ono o čemu sam pisao još 2014. godine, osvrćući se na razdoblje Dolenčićeva upravljanja najstarijim hrvatskim kulturnim festivalom: bogata festivalska teatarska kronologija i gotovo sedam desetljeća duga povijest obvezuje i upućuje na nužnost hitnog osmišljavanja jasne programsko-koncepcijske vizije, usuglašene sa suvremenim hrvatskim i međunarodnim kazališnim praksama, kako bi time ne samo na domaćoj, već i na europskoj kulturnoj sceni, Dubrovačke ljetne igre ponovno zauzele mjesto koje im pripada, a od kojega su svakom novom festivalskom sezonom – nažalost se čini – sve dalje i dalje.

Dubrovnik, 25.8.2016.



© BOŽO BENIĆ 2020.