TRAGOM SENTIMENTA

Reprizni naslov sa 66. Dubrovačkih ljetnih igara


Ivo Vojnović: Dubrovačka trilogija
redatelj: Staša Zurovac
premijera: 9.8.2015.

Bogata kazališna baština najistaknutijega hrvatskoga glazbeno-scenskog festivala ponajbolje ilustrira kako svako vrijeme nosi vlastito čitanje velike dramske literature. U slučaju Dubrovačkih ljetnih igara taj se paritet snažno ocrtava u kontekstu izbora i tretmana prostora i ambijenta, koji svojom simbolikom bitno pridonose njegovoj artikulaciji. Različita uprizorenja poznatoga Vojnovićeva dramskog triptiha to eklatantno potvrđuju. Prvi koji je prepoznao i u svojim predstavama pedesetih godina obilato koristio paletu unikatnih dubrovačkih scenskih mogućnosti bio je dr. Branko Gavella, redatelj čiji su se festivalski principi temeljili na kontinuiranu predstavljanju dubrovačkoga umjetničkog blaga, ali i onog iz Dubrovniku bliska baštinskog korpusa. Na tom tragu, Gavella je već 1953. na terasi Gundulićeva ljetnikovca u Gružu uprizorio dramolet “Na taraci”, treći dio “Dubrovačke trilogije”, koji se na repertoaru Igara naposljetku zadržao punih pet godina, označivši pritom začetak ambijentalnoga kazališta – teatra koji ponire u neartificijelni prostor, da bi ovaj potom svojim kontekstualnim datostima povratno utjecao na predstavu samu. 1965. godine Kosta Spaić je Vojnovićevu kroniku o padu Dubrovačke Republike i odumiranju njene vlastele, prvi put od njezina nastanka postavio kao jedinstveno scensko djelo u tri čina – “Allons enfants!” igrao se u Kneževu dvoru, “Suton” u palači Sponza, dok je u Gružu ponovno zaigrala obnovljena Gavellina uspješnica. Drugi redatelj koji je “Dubrovačku trilogiju” uprizorio kao jedinstveno djelo bio je Joško Juvančić – prvi put 1979. u ljetnikovcu Skočibuha, a drugi 1999. u parku Umjetničke škole. Zagrebački plesač i koreograf Staša Zurovac, bivši prvak Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, treći je redatelj u povijesti Igara koji se prihvatio raskošna Vojnovićeva teksta i to prema dramaturškoj preradbi Mani Gotovac, koja neuobičajeno potpisuje čak i izbor prostora i dramskih glumaca.

Gavellina redateljska intervencija počivala je na poklapanju realiteta scenskog zbivanja s realitetom prostora u kojem se odigravao, dok je Spaiću metaforičko značenje prostora bilo važnije od faktografije, odnosno poštivanja povijesno-dramaturške istinitosti. Zbog toga je Spaić vlasteosku saloču Orsata Velikog u kojoj se odigrava “Allons enfants!” zamijenio Kneževim dvorom, središnjim političkim mjestom u Državi, prvenstveno kako bi njegova moćna gotičko-renesansna arhitektura Orsatovim očajničkim pokušajima da spasi Republiku udahnula istinsku dramatiku. S druge strane, Juvančićeva “Trilogija” koja se odigravala u praznoj vlasteoskoj kući intimizirala je melankoliju gašenja jedne velike povijesti, a ona druga uprizorena na terasi parka Umjetničke škole bila je obilježena snažnom fizičkom prisutnošću suvremenog Dubrovnika. Različiti ambijenti bitno su odredili svaku predstavu, a isti dramski tekst u drugim scenskim prostorima tako je poprimio različite konotacije. Slično je i s ovim posljednjim iščitavanjem “Dubrovačke trilogije”, uprizorene kao svojevrsni hommage Kosti Spaiću. Skrativši izvorni dramski predložak, te izostavljajući dobar dio dramskih licâ, Mani Gotovac novu scensku interpretaciju ponajprije gradi na odnosu žene i muškarca, majke i kćeri, te oca i sina, postavljajući dramaturško uporište na (ne)mogućnost ostvarenja ljubavi i nastavak života s vlastitom djecom, a što osobito naglašava činjenicom da istim glumcima – Mislavu Čavajdi i Jadranki Đokić – povjerava igru Orsata i Deše u prvom, Luja i Pavle u drugom, te Marka i Lidije u trećem dijelu. Baš poput Spaića, i Gotovac “Allons enfants!” pozicionira u atrij i na unutarnje stubište Kneževa dvora, simbolično i stvarno oživotvorujući literarnu melankoliju Vojnovićeva pisma. “Suton” se prema njenoj zamisli također odigrava u atriju, dok je treći dio “Na taraci” uprizoren ispred Kneževe palače.

Premda mu je prostor za redateljsku imaginaciju bitno sužen koncepcijsko-dramaturškim zahvatima Mani Gotovac, Zurovac se djelomično ekscerpira fokusom na snažnu emociju Vojnovićeva pera. Posredstvom glumački ujednačenoga festivalskog ansambla on tragom sentimenta uspijeva gradirati dramsku radnju od ozbiljne političke drame, preko intimističke tragedije o surovu propadanju gorde vlastele, da bi naposljetku dosegao glumački razigran dramski vrhunac, koji u kontekstu žive turističke svakodnevice pred Dvorom prikazuje posljednji odsjaj nekadašnjega gospodstva i prodor novog vremena i novih ljudi. Zurovčev “Allons enfants!” započinje prepirkom vlastelina u Vijećnici i njihovim žustrim silaskom u sugestivni ambijent, gdje se nastavlja glavnina radnje orijentirane na dramatični sukob interpretativno moćna i glumački dominantna Čavajdina Orsata, cinična Điva u zapaženoj kreaciji Nikše Kušelja, te njihovih glumački ravnopravnih scenskih partnera u efektnoj suvremenoj kostimografiji Doris Kristić. Čitavim prvim dijelom provlači se dihotomski odnos starosti i mladosti, strepnje i radosti, beznađa i optimizma, a izražen u prvom redu ženskim ulogama – pamtljivom minijaturom Milke Podrug Kokotović kao gospođe Ane i Srđane Šimunović kao razigrane mlade pučanke Kristine. Jadranka Đokić u odmjerenu izrazu samozatajne Deše Palmotice, a koja ne pristaje na zajedničku budućnost s Orsatom pod francuskom okupacijom, spomenutu redateljsko-dramaturšku koncepciju na kraju snažno podcrtava. Izvrsnom glazbom Mateja Meštrovića u konačnici je ostvaren suptilan prijelaz iz Orsatove vlasteoske saloče u “Suton” i osiromašenu kuću Mare Beneše, koja se teško miri s dolaskom novoga doba. Igra ju Dubravka Miletić, koja već svojom upečatljivom scenskom pojavnošću, profinjenom gestom i iznijansiranom mimikom – u glumačkoj suigri s uvjerljivom Jadrankom Đokić u ulozi njezine nesretne kćeri Pavle razapete između brige za obitelj i ljubavi prema pučaninu kapetanu Luju – dubinski interpretira suton jednog vremena, koji kulminira završnim šokom i neočekivanom Pavlinom odlukom za odlaskom u samostan.

Dramski zaplet dramoleta “Na taraci” odigrava se oko otkrića gospara Lukše kako mu je nepismeni Vuko Konavljanin sin, a začet u njegovoj avanturi iz mladenačkih dana. Boris Svrtan gospara Lukšu igra čvrsto i depatetizirano, mada u cjelini glumački nedorečeno. S druge strane, Nikola Baće kao Vuko u suigri sa svojim dramskim ocem – koja na određeni način sintetizira ukupnost Vojnovićevih međuljudskih odnosa – ostvaruje upečatljivu i emotivno preciznu scensku kreaciju. Potresni vojnovićevski literarni ton dramatično eksplicira odlična Doris Šarić Kukuljica kao slijepa gospođa Mare, a dobru ulogu ostvaruje i Maro Martinović kao gospar Niko. Atmosferu razuzdane mladosti blisku turističkoj svakodnevici na Stradunu predvodi ponovno sjajna Jadranka Đokić, koja interpretativnim zaokretom u odnosu na prethodne dvije uloge, ovoga puta kao raskalašena barunica Lidija na sceni predstavlja svu raskoš svoga glumačkog umijeća. U konačnici, premda su se glasovi glumaca u akustički specifičnu prostoru Kneževa dvora u prva dva dijela učestalo gubili, a buka sa Straduna na trenutke je narušavala serioznost i kompleksnost Vojnovićeve dramatike u trećem dijelu, još značajnije slabosti bile su glumačke poteškoće s dubrovačkim idiomom, kao i izostanak slobodnije aktualizacije, posebice u “Sutonu”, zbog čega se “Dubrovačka trilogija” autorskog dvojca Zurovac-Gotovac svojom redateljsko-dramaturškom ukupnošću nije uspjela približiti blistavu sjaju svojih prethodnika.

Dubrovnik, 18.8.2016.



© BOŽO BENIĆ 2020.