SVEVREMENA GROTESKA

Gostovanje kazališta “Gavella” na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama


Jean-Baptiste Poquelin Moliere: Umišljeni bolesnik
redatelj: Krešimir Dolenčić
premijera: 19.9.2015.

Prvih petnaest godina autokracije Louisa XIV. u povijest književnosti upisano je kao osobito plodonosno razdoblje francuskog kazališta, budući da su se na njegovu kraljevskom dvoru gotovo neprekidno održavale raznovrsne priredbe, istaknute svečanosti i velike proslave, a čiji su sastavni dijelovi bila uprizorenja kazališnih predložaka vodećih dramatičara toga vremena. U tom je periodu trijumfirao Jean-Baptiste Poquelin, francuski komediograf poznatiji kao Molière, koji je svojom iznijansiranom komikom – od lakrdijaške grubosti do suptilnog i nenametljivog humora – beskompromisno ismijavao ondašnje društvo, aristokratsku izopačenost i gramzivost buržoazije. Molière je tvorac klasicističke komedije karaktera, koju je vješto kombinirao s farsom i komedijom običaja, ispisujući pritom slojevita tragikomična djela protkana humorom široka registra, a u kojima razmjeri komičnog redovito dosežu veličinu tragičnog. Molière je također zaslužan za nastanak i razvoj tzv. komedije-baleta, kazališne forme koja u svojoj strukturi podrazumijeva i dramske scene i glazbena intermezza. Bila je to naročito popularna scenska vrsta u razdoblju vladavine Louisa XIV., a “Umišljeni bolesnik” ubraja se upravo među takva ostvarenja. Jednako suvremena i aktualna kao i davne 1673. godine kada je praizvedena, ova Molièreova satira svakojake društvene probleme oslikava na primjeru okorjelog hipohondra, posebice pritom kritizirajući liječnike, koje prikazuje kao lihvare koji sve te bolesti čak i potiču kako bi se obogatili. Molière je dugo bolovao od plućnog oblika tuberkuloze, a tijekom jedne izvedbe “Umišljenog bolesnika” u kojemu je osobno glumio, doživio je napad kašlja, no odbio je prekinuti nastup. Nekoliko sati poslije umro je u svom pariškom domu, ostavivši iza sebe plejadu vrsnih djela, zahvaljujući čijoj je svevremenosti izrastao u jednoga od najomiljenijih i najizvođenijih dramatičara u povijesti svjetske književnosti.

Zagrebačko kazalište Gavella režiju spomenutog klasika povjerava Krešimiru Dolenčiću, redatelju koji se svojim dosadašnjim uprizorenjima Molièreove komediografske ostavštine na domaćoj kazališnoj sceni upisao među njegove ponajbolje scenske eksplikatore. Premda je istaknutom inscenacijom njegove komedije-baleta “Građanin plemić”, premijerno izvedene u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu još 2009. godine, dokazao kako takva kazališna forma i danas može polučiti zapažen rezultat, Dolenčić “Umišljenog bolesnika” uz vrsnu dramaturšku podršku Ane Tonković Dolenčić ipak svodi na komediju, a što je uostalom uobičajeni postupak kod takvih produkcijski složenih kazališnih komada. Tekst je pritom značajno skraćen, a umjesto dugačkih glazbeno-plesnih dijelova uvrštena je glazba Matije Antolića. Osim što izostanak baletnih scena značajno pojednostavljuje cjelokupnu produkciju, Antolićevo intrigantno glazbeno rješenje harmonično koketira s napetom dramskom radnjom, uvelike pridonoseći cjelokupnoj dramaturškoj strukturi, a čiji je naglasak ponajprije karikatura, groteska i farsa, i to s ciljem jasnog ismijavanja kojekakvih izopačenih karaktera – umišljenih bolesnika, koristoljubivih članova njihovih obitelji, licemjernih liječnika, ali i drugih društvenih moćnika. Takvu redateljsko-dramaturšku koncepciju stoga slijedi jednostavna scenografija Tanje Lacko s gotovo potpuno ogoljenom pozornicom koja definira otvoren i glumački potentan scenski prostor, dok eklektična i maštovita kostimografija Tee Bašić, zamišljena kao koloplet modnih stilova iz različitih razdoblja, tijek dramske radnje utapa u neodređeni vremenski trenutak. Nenametljiv scenski okvir tako je pripomogao suvremenoj interpretaciji Molièreova klasika, koju je Dolenčić naposljetku oživotvorio u formi zabavne ironično-satirične predstave, koja je usprkos povremenoj ritmičkoj neujednačenosti potaknutoj plejadom raznovrsnih kazališnih formi i stilova dovitljivo ismijala svakojake društvene anomalije i groteskne pojavnosti.

Odličan Gavellin glumački ansambl snažnom gestom, duhovitom mimikom i čvrstom interpretacijom predvodi Enes Vejzović u ulozi umišljenog bolesnika Argana. Vejzović svoj lik gradi postupno, i to od smiješna slabića – koji svoju okolinu neprekidno maltretira svojim nepostojećim bolestima – pa do nemilosrdna i okrutna tiranina opterećena obiteljskim problemima i potpuno podčinjena licemjernim liječnicima. Njegovu proračunatu suprugu Béline energično igra Barbara Nola, čija efektna karikatura žene koja se želi okoristiti bogatstvom svoga supruga bitno pridonosi grotesknu tonu čitave predstave. Arganovu kćer Angélique i mladića Cléantea u kojega je zaljubljena portretiraju Anja Đurinović i Igor Kovač. Dok Đurinović ljubavlju zanesenu mladu djevojku igra s pretjeranom i neuvjerljivom živahnošću, Kovačeva rola zaljubljenoga glazbenika glumački je nedorađena i na trenutke nasrtljiva. S druge strane, Siniša Ružić u ulozi besramnog i pohlepnog doktora Diaforiusa, te Đorđe Kukuljica kao njegov priglupi sin Thomas – kojega je Argan odlučio oženiti za Angélique – u nadahnutoj glumačkoj suigri s Vejzovićem polako grade komediografski vrhunac u kojem naposljetku sva trojica demonstriraju svoje iznimno komičarsko umijeće. Uvjerljivu glumačku epizodu ostvaruje i Sven Šestak kao cinični Béralde, koji svoga brata neprekidno ismijava zbog njegovih imaginarnih strahova. Filip Šovagović suvereno igra Arganova liječnika Purgona, ali i notara Bonnefoya, koji koristi poziciju društvenog moćnika kako bi pomogao Béline da prevari svoga supruga i prigrabi njegovo bogatstvo. Duhovitu i zabavnu minijaturu ostvarila je i Natalija Đorđević kao mlađa i koristoljubiva Arganova kći Louison. Međutim, najzapaženiju interpretaciju realizira Anja Šovagović Despot kao drska i odvažna sluškinja Toinette, koja dovitljivo smišlja kojekakve klopke, a kojima razotkriva glavne negativce i usmjerava konačni rasplet. Premda se Šovagović Despot proteklih godina nametnula kao vodeće Gavellino glumačko ime, ostvarivši niz uloga pamtljive pojavnosti – ponajprije kao izvanredna Violet Weston u velikoj Gavellinoj uspješnici “Kolovoz u okrugu Osage” – i ova će uloga zahvaljujući njenoj nenadmašnoj glumačkoj energiji kojom caruje na kazališnim daskama, izraženom komičarskom umijeću, te začudnoj lakoći glumačke transformacije iz jednoga stanja u drugo, nerijetko krajnje oprečno, ostati zabilježena kao još jedna u nizu njenih blistavih glumačkih kreacija.

Premda je Krešimir Dolenčić redateljske impulse “Umišljenog bolesnika” – ili “Nemoćnika u pameti” kako je u prvoj polovici 18. stoljeća adaptiran u dubrovačkim frančezarijama – dosljedno gradio na karikaturalnom ismijavanju poražavajućih društvenih pojavnosti, izostavljanjem inscenacijske kritike djelomično je izgubio na općepoznatoj značenjskoj kompleksnosti Molièreova pera, zbog čega ova predstava ipak zaostaje za drugim njegovim uprizorenjima Molièreove literarne ostavštine. No, bez obzira na to, konačan proizvod je zabavna i nepretenciozna komedija ustrajnih principa, koja je tragikomičnim završetkom s podrugljivom recitacijom Hipokratove zakletve maestralno zaokružila svevremensku grotesku velikoga francuskog komediografa.

Dubrovnik, 19.7.2016.



© BOŽO BENIĆ 2020.