OPOMENA

Gostovanje Narodnog pozorišta iz Sarajeva na 30. Gavellinim večerima u Zagrebu


Goran Stefanovski: Divlje meso
redatelj: Dino Mustafić
premijera: 13.3.2015.

Slojeviti koloplet značenja, misli i ideja vješto interpoliranih u tragediju o izgubljenoj i dezorijentiranoj balkanskoj obitelji ponajprije preispituje duboko ukorijenjene stereotipe i predrasude o Balkanu kao prostoru primitivizma, zaostalosti i zadrtosti, nasuprot kojemu je zapadna Europa kao obećana zemlja i simbol sveopćeg napretka, moći i uspjeha. U okolnostima takve čvrsto oktroirane doktrine budi se i jača grozničava želja za odlaskom i izgradnjom karijere na Zapadu, koji neopravdano postaje sinonim za sreću, te često podrazumijeva konačnu materijalizaciju dugotrajne čežnje za boljim i smislenijim. Istodobno, postupna infiltracija neoliberalnog kapitalizma infektivno metastazira, nezaustavljivo urušavajući postojeće identitete i tradicionalne vrijednosti, te pritom stvarajući unificirane egzistencijalne obrasce u nemilosrdnoj arhitekturi novog poretka, dok se svemu tome snažno pokušava oduprijeti jedna obitelj i tradicionalni moral. U strahu da pred idolatrijskim odnosom prema novcu i materijalnoj moći potpuno iščezne vlastiti identitet, sizifovska nastojanja za očuvanjem njegove opstojnosti dovode do strahovitoga nasilja i sukoba, ne uspijevajući spriječiti još brži i tragičniji raspad i tradicije, i naroda, i kulture, a naposljetku i države. Ukratko, to su samo neki od glavnih akcenata koje sarajevski redatelj Dino Mustafić apostrofira u svome suvremenom iščitavanju klasika makedonske dramaturgije, proizašlim iz književnoga pera jednoga od najistaknutijih dramskih pisaca s ovih prostora.

Drama “Divlje meso” Gorana Stefanovskog praizvedena je u Skoplju 1979. godine, a izvorno se odnosi na zbivanja oko Drugoga svjetskog rata i to kroz priču o propasti obitelji Andrejević, kao metafore čitavoga balkanskog društva. Sam naslov sugerira iznenadnu pojavu stranog elementa, a potom i patološkog tkiva u njezinome grlu, koje svojim postupnim bujanjem počinje gušiti i obitelj i društvo u cjelini. Pa iako je napisana prije gotovo 40 godina, ovu dramu jednako snažnom, živom i aktualnom, čak i danas u vremenima kompleksnih previranja na prostorima bivše države, ponajprije čine teme zla i straha koje isplivavaju iz zlokobnog stanja ni rata ni mira, a u koje su uronjeni njeni akteri. Mustafić to uz pomoć sitnih dramaturških intervencija Željke Udovičić Pleština virtuozno integrira u nenametljivu redateljsku kompoziciju minuciozno razrađenih prizora, maksimalno pritom otvarajući prostor glumačkoj suigri u više scenskih planova. Spomenutu kompoziciju usuglašava minimalističkom, ali iznimno domišljatom i višeznačnom scenografijom Mirne Ler, čiji obični crni stolovi međusobnim premetanjem bezgranično mijenjaju svoje značenje, te tako postaju i kolač za proslavu sv. Ilije, i trbuh trudnice, i zatvor. Glazbeni odabir Damira Imamovića harmonično upotpunjuje definirane dramaturške okvire, pri čemu zajedno s precizno razrađenim i nekonvencionalnim koreografskim rješenjima Irme Omerzo bježi od jednoličnog i očekivanog, bitno doprinoseći dinamičnosti kazališnog rješenja u kojemu je dvojben ostao tek kostimografski izbor Lejle Hodžić.

“Divlje meso” je prije svega odlična glumačka predstava zadivljujućih interpretativnih osobnosti umjetničkog ansambla Narodnog pozorišta iz Sarajeva, koji tragičnu generacijsku dezorijentiranost razlaže u potresne i paralizirajuće dramske momente izražene ekspresivnosti, maestralno pritom oslikavajući mračne posljedice suvremene borbe starog i novog. Doajen bosanskohercegovačkoga glumišta Josip Pejaković pritom suvereno i autoritativno igra nemoćnoga oca Dimitriju Andrejevića, glavu obitelji za koju se čitav svoj život mukotrpno borio, da bi u svojim poodmaklim godinama rezignirano mogao tek promatrati kako se sve ono što je godinama stvarao nepovratno urušava, a da on ne može učiniti ništa kako bi to spriječio. Jednako je karizmatična i markantna Vesna Mašić kao Dimitrijina supruga Marija, čija upečatljiva glumačka impostacija svoj scenski vrhunac doseže u potresnom i očajnom, ali prodornom nijemom kriku poražene supruge i majke, koja će duboko užasnuta nad sudbinom svoje obitelji na samom kraju uprizorenja s kazališnih dasaka odaslati paletu najužasnijih kletvi s balkanskoga područja, te time apostrofirati i svoj osobni poraz i tragediju svoga vremena. Dimitrijine i Marijine sinove u sugestivnim i precizno iznijansiranim glumačkim studijama igraju Ermin Sijamija kao nesretni, razočarani i alkoholu predani Simon, Aldin Omerović kao mladi buntovnik, aktivist i revolucionar Andreja, te Adi Hrustemović kao ambiciozni i Europom zaneseni Stefan. Različiti su motivi koji svakoga od trojice braće pokreću, jednako kao i metode kojima se pritom služe ne bi li ostvarili vlastite ciljeve i tako pronašli sreću. I dok je Simonovo razočaranje nehumanim poretkom uznapredovalo do razine potpunoga predanja besmislu, Andreja taj isti sustav nastoji srušiti nasiljem i demonstracijama. Opijen duhom novoga vremena, jedino Stefan u njemu vidi priliku za uspjeh, pa se pokušava dodvoriti njemačkom novopridošlici i neuništivom kapitalistu Klausu, ne bi li mu ovaj u tome i pomogao. Klausa kao simbol korporativnog kapitala i tog bujajućeg patološkog tkiva majstorski utjelovljuje Zijah Sokolović u impresivnom glumačkom slijedu od uglađenoga poslovnog čovjeka izraženih manira do proračunatog i izopačenog poslovnjaka, koji neobuzdano i bespoštedno uništava sve ono što mu se ispriječi na njegovu putu kontinuiranoga gomilanja profita.

Gdje je izlaz i što u konačnici učiniti, “ostati ovdje gdje su muze pomrle, ili otići tamo gdje je sjeme zatrto” mučna je i teška dvojba na koju vrsno Mustafićevo scensko iščitavanje ne nudi jednoznačan kazališni odgovor. Potresan društveno-politički memento uobličen u intrigantnu dramsku fresku međusobno suprotstavljenih svjetova izbor prepušta svakom pojedincu ponaosob. Kritizirajući postojeće društveno uređenje, Andreja u svom apodiktičnom monologu sublimira: “Prolaze stoljećima. Zastrašuju nas frazama, misterijama, dogmama. Prijete da će nam oduzeti hljeb, rušiti dom, smrskati vilicu. A mi im se, preplašeni, sklanjamo s puta i pozdravljamo ih. Sve dok nas je strah oni će gaziti po nama. Sloboda će granuti kada savladamo strah.” Kazalište tako ponovno i neumorno, silovito i prodorno progovara, razotkriva i opominje, no na društvu ostaje izabrati onaj put kojim će odlučno nastaviti koračati kroz svakodnevne izazove koje nameće aktualni svjetski poredak, a sve u svrhu ponovnog pronalaska izgubljenog identiteta i konačne osobne samoaktualizacije.

Zagreb, 6.10.2015.



© BOŽO BENIĆ 2020.