OPIJAJUĆE SLADOSTRAŠĆE PROPASTI

Premijerni naslov Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u sezoni 2014./15.


Frank Wedekind: Lulu
redatelj: Jernej Lorenci
premijera: 28.3.2015.

“Tko ne poznaje život, ni njegova umjetnost ne može na duge staze biti drugačija nego neplodna. Iz isključivog uživanja umjetnosti razvija se sklonost k neprirodno pretjeranom, ka grozničavo rafiniranom. Samo iz uživanja u životu može nastati pročišćeni ukus.” Ove je riječi u svom “Dnevniku erotskog života” svojedobno zapisao jedan od klasika europskoga modernog kazališta, njemački pisac Frank Wedekind (1864.-1918.). One ponajbolje svjedoče o njegovu svakodnevnom životu, otkrivaju pobude oštroga književnog pera kojim se služio, te obrazlažu njegovu naturalističku poetiku. Wedekindov boemski način života bio je ispunjen kasnim buđenjima, redovitim odlascima u noćne klubove i bordele, te učestalim pijančevanjem sve do ranih jutarnjih sati. Intenzivne razmjene ideja s vodećim autorima naturalističke scene, jednako kao i spomenuti životni stil premetnuli su ga u provokativnog dramatičara, čija je književna praksa pripomogla uspostaviti nove kazališne standarde, uvelike pritom utječući na oblike suvremenih produkcija i kasniju pojavu ekspresionističkog teatra. Ipak, Wedekind nije bio samo istaknuti književnik svoga vremena, već i svestrana umjetnička figura, odličan interpretator i prava scenska senzacija. Redovito je nastupao u cabaretu, te često izvodio vlastita autorska djela. Drame mu ponajprije odlikuje inovativna uporaba jezika, obilje senzacionalizma i raspojasani prikazi seksualnosti, kojima je maestralno kadrirao i izravno kritizirao hipokriziju njemačkoga građanskog društva s kraja 19. stoljeća. Pa iako su one redovito sablažnjavale javnost, nerijetko rezultiravši velikim skandalima i cenzorskim prijekorom, danas nam provokacija upisana u Wedekindov tekst djeluje slabašno, bojažljivo i nimalo šokantno, što zbog sveprožimajuće shizofrene društvene strukture iščezlih moralnih vrednota, tako i zbog naglašene hiperseksualizacije i promiskuiteta kojima obiluju gotovo svi medijski sadržaji. Razlog više da inovativno redateljsko iščitavanje njegove literarne ostavštine pokuša odgovoriti na suvremeni društveni trenutak.

“Lulu” je kazališni komad koji se bavi temom fatalne žene. Čine ga dvije drame, “Duh zemlje” iz 1895. i “Pandorina kutija” iz 1904., a radnja se vrti oko mlade žene sumnjiva podrijetla, koja se uz pomoć bogata sponzora domogla visoke društvene pozicije, počevši nakon toga uništavati sve muškarce oko sebe, najprije ih privlačeći svojim dražima, a potom ih odvodeći u ludilo, očaj i smrt. Režiju ovoga komada potpisuje Jernej Lorenci, jedan od najistaknutijih slovenskih redatelja, koji Wedekindov dramski predložak uz pomoć dramaturga Matica Starine bitno preoblikuje, mijenja i krati, tretirajući ga tek kao materijal u procesu kreacije vlastitoga umjetničkog djela, što je uostalom karakteristika cjelokupna njegova kazališnog djelovanja. Neopterećen konvencionalnim, a usmjeren na sâm postupak stvaranja u svojevrsnoj igri bez značenja, Lorenci kazalište poima kao prostor intenziteta i potpune slobode, koji posredstvom mozaika različitih žanrova i dramaturških postupaka rezultira raznovrsnim konotacijama, posljedično dovodeći do novih spoznaja. Takvi redateljski principi satkali su i ovu inscenaciju u kojoj se njezin autor nije jednoznačno odredio prema Wedekindovoj junakinji, već u fokus scenske radnje pretače njezinu nedokučivost i time određuje osnovnu dramaturšku nit. Apostrofirajući Luluinu slojevitost, Lorenci na sceni problematizira čitav niz njenih nutarnjih suprotnosti, koje ju istodobno čine i sveticom i grješnicom. U prvome se dijelu uprizorenja tako upoznajemo s grijesima i propustima te okrutne gutačice muškaraca, koje opčinjene njenom ženstvenošću ona jednog po jednog odvodi u smrt. Drugi se dio predstave odvija na pariškoj rođendanskoj proslavi, gdje njezini čestitari dobiju priliku za kolektivni linč, pokazavši se pritom okrutnijim i bezobzirnijim od nje same.

Teško je bilo ovakav složeni redateljski koncept glumački konkretizirati, a u okolnostima izrazite višeznačnosti i režijske neodređenosti naspram Lulu, još je teže bilo spretno balansirati u zahtjevnoj interpretaciji između nevine žrtve jednog sustava, te beskrupulozne i hladne manipulatorice i fatalne zavodnice. Pa iako Daria Lorenci Flatz to čini poprilično vješto, u prvom je dijelu predstave suviše suzdržana i samozatajna. Njezina je glumačka eksplikacija mnogo sugestivnija i efektnija dok u drugom dijelu šutke sjedi u središnjem dijelu pozornice, slušajući silne uvrede svojih čestitara. U tim je trenucima njezin tragični emotivni brodolom potpomognut licemjernim interpretacijama njena zločina vrlo jasno i temeljito oslikavala iznimno iznijansirana mimika. Istodobno, galerija njezinih ljubavnika upotpunjuje razumijevanje lika kojega je utjelovila. Prvi u nizu je dr. Goll, dobrostojeći i ugledni liječnik prepun obožavanja svoje male balerine, kojega toplo i sugestivno igra Franjo Kuhar. Nadalje, tu je naivni i dobrohotni slikar Schwarz, čiju duboku iracionalnu opčinjenost suvereno interpretira Bojan Navojec. Dragan Despot krajnje preciznim nijansiranjem igra Luluina trećeg ljubavnika dr. Schöna, postupno gradirajući svoj lik od krutog i ogorčenog protivnika, do potpuno opsesivnog i očaranog ljubavnika, čija se tragična smrt pretvara u umjetnički najzaokruženiji scenski moment. Luka Dragić je glumački istančano utjelovio sina dr. Schöna i četvrtog Luluina ljubavnika. U uigranom ansamblu Hrvatskoga narodnog kazališta istaknuli su se i Goran Grgić kao misteriozni Schigolch, Lana Barić u duhovitoj igri mlade kokete Bianette, Dušan Bućan u moćnoj i efektnoj epizodi cirkusanta Rodriga, Nikša Kušelj kao cinični bankar Puntschu, te Siniša Popović kao ucjenjivač Casti-Piani.

Jednostavna, nenametljiva, ali efektna scenografija Branka Hojnika maksimalno je otvarala prostor glumačkoj suigri, ispunjajući scenu tek stolcima i reflektorima fotoaparata obodno, dok se u samome dnu pozornice na velikome projekcijskom platnu izmjenjuju fotografije s prikazima ključnih dramskih momenata. Usuglašena je i suvremena kostimografija Belinde Radulović, a iznimno pronicljivim glazbenim odabirom Branka Rožmana redateljska je kompozicija upotpunjena i maksimalno zaokružena. Sve to pripomaže oslikati dramsko platno intrigantnim umjetničkim prizorima, koje ilustriraju opijajuće sladostrašće propasti, a kojemu se ne mogu oduprijeti niti Lulu, niti njeni ljubavnici. Međutim, u svemu je tome nedostajalo njihovo jasnije i smislenije povezivanje, što je posljedica pretjeranoga redateljeva fokusiranja na prizor, umjesto na cjelinu. Pa iako se on i ovom inscenacijom potvrdio kao vrstan i inovativan umjetnik, koncepcija orijentirana isključivo na proces stvaranja i predstava u kojoj su svjesno utkani elementi nedovršenosti teško uspijeva zaintrigirati publiku, što je u evidentnoj suprotnosti s Wedekindovom poetikom kojom ju je svojedobno ostavljao i ushićenom i zaprepaštenom. Lorencijeva “Lulu” tako fluktuira između povremene fascinacije pojedinim umjetničkim sekvencama i atraktivnih glumačkih eksplikacija, ali bez izgledne mogućnosti da ozbiljnije zaživi na kazališnoj sceni nacionalnoga teatra.

Zagreb, 30.10.2015.



© BOŽO BENIĆ 2020.