KONCEPCIJSKO VRLUDANJE

Osvrt na drugi premijerni naslov Kazališta Marina Držića u sezoni 2014./15.


Matko Sršen: Na sveta tri kralja (inglezarija prema Shakespeareu)
redatelj: Ivica Kunčević
premijera: 17.1.2015.

U studenom prošle godine Jasni Jukić je i službeno istekao izdašan četverogodišnji mandat na čelnoj poziciji dubrovačke kazališne kuće. Bilo je to razdoblje izrazito predanog rukovodstva, prožetog istaknutom stručnošću, strogom profesionalnošću i upravljačkom zrelošću, na osnovi koje su napokon okončane nagomilane financijske poteškoće, a zatim su riješeni i drugi problemi praktične naravi. Jasna Jukić modernizirala je kazališnu opremu, obnovila dio kazališne zgrade, te u funkciju vratila komornu scenu Teatra Burse. Ipak, ono što će dubrovačka kazališna memorija ponajviše pamtiti iz perioda njezina mandata jest paleta repertoarne inventivnosti, te bogata, tematski raznovrsna i najvećim dijelom kvalitetna dramska produkcija, koja je uz seriju probranih gostovanja, pozorno osluškivala bilo dubrovačke publike, pritom uvijek nastojeći scenom udovoljiti njegovim ustaljenim kazališnim čežnjama. Jasnu Jukić je na rukovodećoj poziciji Kazališta Marina Držića naslijedio redatelj Ante Vlahinić, Dubrovčanin koji je već svojim inauguracijskim odabirom najavio koncepcijski zaokret. Prepoznavši zabrinjavajuće učestalo zanemarivanje baštine u ukupnosti svekolike hrvatske kazališne stvarnosti, Vlahinić najavljuje njegovanje izričaja “na dubrovačku” kao glavnu repertoarnu značajku dubrovačkog teatra u sljedećem četverogodišnjem razdoblju. Uporište takvoga promišljanja pronalazi u samome Dubrovniku kao ishodištu hrvatske kulture s prebogatom dramskom i kazališnom tradicijom, koja ga upućuje i obvezuje da svojim scenskim prizivima nadiđe okvire koje mu pokušava nametnuti domaći kazališni mainstream.

Međutim, Vlahinićeva repertoarna koncepcija nikako ne podrazumijeva repeticiju kanonskih djela dubrovačkih književnika, već se temelji na pokušaju inovativnog osmišljavanja i oživljavanja novih scenskih izraza, pristupa i postupaka “na dubrovačku”. Na takvom tragu nastaje inglezarija “Na Sveta tri kralja” redatelja, dramskog pisca i pjesnika Matka Sršena, strastvenog zaljubljenika i u Držićevo i u Shakespeareovo književno pero, te odličnog poznavatelja komediografije tog tipa. Sršenova inglezarija zapravo je dosjetka koja se naslanja na čuvene frančezarije Marina Tudiševića, prevoditelja i pisca iz 18. stoljeća, koji je svojedobno prepjevao Molièrea na dubrovački dijalekt. Kao vrstan pisac i dramaturg, Sršen je radnju Shakespeareove komedije “Na Tri kralja ili Kako hoćete” maestralno transponirao u dubrovačku sredinu Držićeva doba, zaodjenuvši slavno Shakespeareovo djelo u isti onodobni duh i jezik, istovremeno se oslanjajući na prepoznatljiv komički mehanizam najvećega hrvatskog komediografa. Posljedično, Sršenova ambijentalizacija i adaptacija kazališni je izazov u obličju harmonične simbioze Držićeve i Shakespeareove literarne ostavštine s izrazitim primjesama suvremenoga dubrovačkog trenutka. Ipak, sjajan je prepjev dijelom opterećen nepotrebnim. To se ponajprije odnosi na pretjeranu i suvišnu uporabu prostota, koja ni u jednom trenutku ne razotkriva svoje dramsko uporište, već iritantnom nametljivošću nerijetko odvlači pozornost s onog komediografski suštinskog.

Usprkos realnim pretpostavkama kako će praizvedba Sršenova teksta u režiji Ivice Kunčevića, velikoga dubrovačkog “meštra od teatra” s golemim kazališnim iskustvom i istančanim senzibilitetom za dubrovačku baštinu izroditi još jednim kreativnim scenskim produktom, predstava “Na Sveta tri kralja” skrojena je kao čudnovati bipolarni metež tradicionalnog i suvremenog, istodobno protkan iznimno nejasnim htijenjima pogubljenim među upitnim krajnostima. Okosnicu redateljeva koncepta čini naglašena groteska i to kroz sveprisutnu tematiku preoblačenja, maškaravanja i zamjenu identiteta, te izravni suodnos s motivom ljubavi razapetim u oprečnosti neprekidne borbe razuma i srca. Nažalost, taj koncept nije pronašao sretno scensko obličje, te je rezultirao predstavom dvojbenih estetskih značajki, lišenih alibija i začuđujućeg nesklada scenografije, kostimografije, glazbe i koreografije. Kontinuirano slijepo scensko vrludanje među oprečnim polovima tradicionalnog i suvremenog izričaja na trenutke je vodilo u sveopći scenski kaos. Iako funkcionalna, jednostavna i ne osobito inventivna scenografija Ivice Prlendera njegovo je već viđeno rješenje i to ponajprije u predstavi “Don Juan” u produkciji neovisne Kunčevićeve kazališne grupe Teatra Manje je više. Raskošna kostimografija Danice Dedijer djelovala je kao razložno rješenje u kontekstu karakternog portretiranja Sršenovih likova, no u odnosu spram klasičnih Sorkočevićevih notnih zapisa, suvremenih glazbenih kreacija dvojca Ive Letunića i Konrada Lovrenčića, te popratne koreografije Zrinke Japunčić djelovala je karikaturalno.

U takvim je okolnostima koncepcijskih vrludanja i glumački prinos bio skroman. Za potrebe uprizorenja Sršenova prepjeva, dubrovački glumački ansambl proširen je s troje gostujućih imena. Zijad Gračić solidno je odigrao kneza, no svoju općepoznatu scensku autoritativnost i karizmu ovoga puta nije uspio izrazitije glumački artikulirati. Slična suzdržanost ovladala je i Natašom Dangubić, koju je uloga djevojke Pere, veći dio predstave prerušene u mladića Pjerina, priječila u osjetnijem scenskom iskoraku. Tek se Maro Martinović kao raskalašeni konte Dživo istaknuo svojom scenskom komikom i dojmljivom glumačkom energijom. Raspodjela uloga među domaćim ansamblom bila je očekivana, ali je također otkrila neke zanimljive pojedinosti. Glorija Šoletić u ulozi razvratne kontese Mare, Izmira Brautović kao spletkarošica Gruba, te Branimir Vidić kao šašavi konte Džono utjelovili su likove čiji im komediografski portreti glumački ponajviše odgovaraju i kakvih su već odigrali na desetine u svojim karijerama. Istodobno, ponajbolji glumac dubrovačke kazališne kuće Frane Perišin kao budalasti dundo Niko, otkrio je kako glumcu njegovih interpretativnih mogućnosti i kazališnih dosega ovakve uloge nikako ne pristaju. Od ostatka ansambla svojom se ulogom izdvojila još Mirej Stanić kao kurtizana Propumanica, no ponajviše karakternom osebujnošću i komičnošću svoga lika. Tako je poticajan i inspirativan Vlahinićev koncept teatra “na dubrovačku” u prvome scenskom oživotvorenju ostao glumački nedorečen. Naposljetku, sputan režijskom bojažljivošću u smislu izrazitije orijentacije k suvremenoj i inovativnoj kazališnoj interpretaciji dubrovačke baštine, spomenuti je koncept ostao zarobljen u kaotičnoj stilskoj mješavini, zbog čega je u konačnici stvar i izmaknula kontroli i nepovratno odlepršala u kič.

Dubrovnik, 17.1.2015.


© BOŽO BENIĆ 2020.