ZAČUDNO U ORIGINALNOSTI, PRODORNO U AKTUALNOSTI

Osvrt na treći premijerni naslov 65. Dubrovačkih ljetnih igara


Marin Držić: Dundo Maroje
redatelj: Krešimir Dolenčić
premijera: 9.8.2014.

Svaki pojedini povijesni trenutak sačinjavaju specifične kontekstualne odrednice koje bi neizbježno trebale implicirati domišljata iščitavanja svevremenskih dramskih predložaka, jednako kao i drugačije modele njihova uprizorenja, s namjerom da oni kao takvi budu jasna i nedvosmislena kritika svega onoga što u datom trenutku isplivava kao krucijalni društveni fenomen. U okolnostima realiteta iskrivljenih vrijednosti s novcem kao jedinim pokretačem, ciljem i smislom, te svijeta prožetoga podvalama i lažima, a premreženog raznovrsnim interesima, umjetnost je dužna kritički promišljati, opetovano progovarati i ustrajno ukazivati, neumorno se namećući kao moralni korektiv i potencijalni ključ promjene nezadovoljavajućega društveno-političkoga poretka. Stoga, posezanje za Držićevom renesansnom scenskom igrom danas možda više nego ikad postaje razborit umjetnički pothvat. Simptomatično, suvremena zapadna realnost nipošto nije drukčija od one iz godine 1551. kada je “Dundo Maroje” kao vrstan Držićev spoj smiješne strane onodobnoga života i oštre kritike aristokratske oligarhije praizveden u tadašnjoj gradskoj Vijećnici. Zbog toga ga upravo ta aktualnost i suvremenost ubraja u istinski bezvremenska štiva, dok kompleksna i slojevita simbolička višeznačnost i snažan intelektualni naboj njegova komediografskoga govora dodatno akcentira tu spomenutu odliku. Šarolik spektar tema i ideja u toj veličanstvenoj sintezi komedije i drame i dubokoj psihološkoj studiji Grada, kao i dvostruki smisao izričajnih sredstava kojima Držić vješto ispisuje svoje ironične kritičke refleksije, i danas su tako nepresušan izvor brojnih dramskih pitanja na koja suvremeni angažirani teatar neprestano traži odgovore.

Redatelj Krešimir Dolenčić i dramaturginja Mila Pavićević iščitavanju Držićeve komedije pristupaju odlučno apostrofirajući temu novca i trgovine i to kroz relaciju oca i sina, postavljajući ju u okosnicu dramske radnje, te ju potom hrabro ispreplićući s aktualnom dubrovačkom zbiljom nagrizajućeg potrošačkog mentaliteta, bezobzirnih interesnih spletki i nezasitnih materijalnih probitaka. Stoljetni je grad umjetnosti zaposjela sveprožimajuća konzumeristička misao, svakodnevno proždirući njegove srednjovjekovne mire i šokantno marginalizirajući kulturu koja ga je uobličila i koja je njegov sastavni i čvrsti postament. Uprizorenjem “Dunda Maroja” na Držićevoj poljani, jedinom preostalom ambijentalnom kutku koji neoskvrnjeno počiva u njedrima Grada, gotovo kao relikt jednoga vremena i svjedok jedne epohe, Dolenčić se u srži svojega redateljskoga postupka retorički pita tko smo, što smo i gdje smo danas, a kroz odnos oca Maroja i sina Mara propitkuje kakvi smo to mi sinovi i očevi baštinici svojega kulturno-povijesnoga naslijeđa. Simbolika mjesta uprizorenja dodatno potencira sveprisutnu i snažnu Dolenčićevu raščlambu dihotomije između konzumerizma i kulture, kulta materijalnog zadovoljstva naspram kultu duhovne ugode, svijeta privida i svijeta realnosti, postupno uvodeći u ključan moment na samome kraju uprizorenja, kada eksplozivan Negromantov monolog festivalsku publiku budi iz uljuljkanosti komediografskog komfora.

Dolenčićevo iščitavanje “Dunda Maroja” na Držićevoj poljani oprečno je onima njegovih prethodnika, ali metaforički jednako moćno kao i ono Kunčevićevo na Peskariji prije četrnaest godina; oštra je to kritika suvremenoga trenutka, začudna u originalnosti, privlačna u inscenaciji, prodorna u aktualnosti, pri čemu je uloga Žarka Savića kao Negromanta fundamentalni dramaturški čimbenik presudan za razumijevanje čitavoga komada. Naličje naizgled dopadljive realnosti iscrtano je Negromantovom stalnom scenskom prisutnošću i to u obličju zakukuljenog beskućnika, što je svojevrstan kontrapunkt drugim scenskim zbivanjima u redateljskoj inscenaciji neimenovanoga grada prožetoga sveopćim šušurom. Grad je to užurbanih turističkih tura, silnih ugostiteljskih objekata, sretnih i nesretnih ljubavnih priča, ali u isto vrijeme i sitnih lopova, lihvara i kurtizana. Promišljena ritmička neujednačenost predstave uza sve to postaje presudno sredstvo za dosezanje konačnoga autorskoga cilja. Dolenčić početnim dinamičnim tempom gledatelja spretno odvlači iz domene realnoga, hitro ga uvlačeći u prštave dijaloške razmjene Pometa i njegove družine, da bi ga tako umirenog i prepuštenog imaginaciji iznenada zaprepastio silovitim Negromantovim monologom, kojega je s početka prebacio na sam kraj. Iznimno efektna i prodorna Savićeva eksplikacija postala je tako neočekivani katapult u dubrovačku zbilju inkorporirane dihotomije, odnosno silovito razotkrivanje surove stvarnosti Držićevih “ljudi nazbilj” i “ljudi nahvao”. Nenajavljenim preokretom iz komedije u svojevrsnu tragediju, Krešimir Dolenčić strahovitim umjetničkim krikom postiže zaokružen i cjelovit dramski učinak.

Dolenčićev “Dundo Maroje” prije svega je čvrsta glumačka predstava u kojoj je sjajni festivalski dramski ansambl paletom dojmljivih i osebujnih interpretacija oživotvorio redateljevu kritičku tendenciju, ustoličivši Držićeve protagoniste u žive scenske aktere suvremenoga trenutka, udijelivši im vlastiti doživljaj i dosad neviđenu poetiku. “Ma se treba s vremenom akomodavat”, pa Frano Mašković na scenu donosi jednoga iz korijena drukčijega, svježega i recentnoga Pometa, čija osobna preispitivanja nad temama sreće i vrline suptilno upotpunjuju generalni režijski koncept. Srđana Šimunović kao Petrunjela očarala je iskazanom strašću i erotičnošću, ispreplićući svoju ulogu neophodnom vrckavošću i nužnom gizdavošću. Filip Detelić igra Mara poletno i živahno, duhovito i posvećeno, dok Laura Ksenije Marinković na isti način oduševljava i svojom komičnošću i interpretativnom markantnošću. Impresivan je i Popiva Petra Leventića, čije je potpuno uranjanje u ulogu rezultiralo nevjerojatno upečatljivim skladom riječi, mimike i pokreta. U konačnici, Dolenčićev su scenski izraz jednako upotpunili surov i prijekoran dundo Maroje Mara Martinovića, samouvjeren i ushićen Ugo Tudešak Nikše Kušelja, veseo i okretan Tripčeta iz Kotora Borka Perića, ali i suveren i odlučan Bokčilo Nikše Butijera te prepredeni gramzivac Sadi Doris Šarić Kukuljice. Tim je glumačkim prinosima u potpunosti usuglašen ovaj umjetnički pothvat, koji će tako žarištem svojega interesa i polučenim rezultatima ostati važan kritički moment u mozaiku festivalske povijesti.

Dubrovnik, 9.8.2014.



© BOŽO BENIĆ 2020.