U POTRAZI ZA SMISLOM

Osvrt na koprodukcijsku predstavu Kazališta Marina Držića i Kazališta PlayDrama


Daniil Ivanovič Juvačov Harms: Nalik na tikvu
redatelj: Goran Golovko
premijera: 24.10.2014.

Predstava “Nalik na tikvu” avangardnoga ruskog pjesnika, pisca i dramatičara Daniila Ivanoviča Juvačova, a u režiji Gorana Golovka, druga je ovosezonska dramska premijera Kazališta Marina Držića, nastala u koprodukciji s kazalištem PlayDrama iz Splita. Juvačov, poznatiji pod svojim pseudonimom Daniil Harms, tragična je ličnost ruske književne scene iz prve polovice 20. stoljeća. Njegov prepoznatljivi avangardni literarni izraz uobličen je nadrealističkom teorijskom potkom, a usmjeren istraživanju položaja čovjeka u modernom društvu. Zaokupljenost temama apsurda i ljudskoga duha, za koji je smatrao kako je potisnut i ugušen različitim društvenim pritiscima, Harmsa je ubrojila u društvo oštrih satiričara rane sovjetske ere, ujedno ga učinivši jednim od protagonista svjetske književne scene usredotočene na egzistencijalističku misao i scensko problematiziranje čovjekove osamljenosti, tjeskobe i straha, a sve kroz bizarno i nelagodno naglašavanje sveopćeg besmisla u kolopletu svakodnevnih besmislenih i proturječnih događaja. Takva ga je literarna praksa u konačnici učinila žrtvom sovjetskog progona, a smrt strijeljanjem izbjegao je simulirajući ludilo. Umro je od gladi u lenjingradskoj umobolnici 1942. u 37. godini.

Uvjerenje kako je umjetnost neovisna o pravilima i logici stvarnoga svijeta, te da se pravo značenje stvari i riječi pronalazi tek kada se one postave izvan svoje praktične funkcije, osnovne su stilske značajke Harmsove estetike, kojom je dubinski protkan i ovaj dramski uradak. “Nalik na tikvu” kazališni je komad nastao prema prijevodu Irene Lukšić, dok su za adaptaciju teksta zaslužni redatelj Golovko osobno te Elvis Bošnjak i Trpimir Jurkić, glumački dvojac koji u tom teatru apsurda utjelovljuje dva crna klauna. Crni klaun je po svom semantičkom značenju u kazalištu poseban, jer ima pravo biti grublji, groteskniji i ciničniji od običnoga šarenog klauna, baš kao što je grubo, groteskno i cinično Harmsovo djelo. Ono poput svojevrsna „diktata misli, bez kontrole razuma, izvan svake estetike ili moralne preokupacije“, kako je Breton definirao nadrealizam, silovitom prodornošću u svoj težini humora apsurda te posredovanjem fantastične lirske poetike s elementima dječje naivnosti, na radostan i razigran način ocrtava onodobni kulturno-povijesni kontekst, nevjerojatno sličan današnjoj društvenoj zbilji i aktualnoj virtualnoj stvarnosti potpuno izjednačenih vrijednosti.

Nastojeći združiti Harmsovo djelo s našim vremenom, Elvis Bošnjak uspoređuje ga s internetskim portalom, gdje na jednoj stranici u skladnu suživotu egzistiraju informacije različitih namjera, dok je isticanje ljudskoga zločina te naše podlosti, mržnje i prostote sveprisutna društvena pojavnost. U kontekstu apostrofirane besmislenosti naših zapitanosti Harms slavi ljudski zločin. Štoviše, zločin je poželjan, a izvršava se i prihvaća s veseljem. U njemu nema ništa neviđeno, a artikuliran je kao vesela posljedica naše zaigranosti. To je bit ove scenske minijature, što čovjeka predstavlja kao klauna, koji u velikim klaunovskim cipelama nezaustavljivo svijetom grabi naprijed, nastojeći dosegnuti samo jedan konačni cilj: besmrtnost. A sve je u tom svijetu besmisleno, sreća je prolazna, a ljudski život smrtan. Naglašavajući spomenute činjenice, Harms ne želi biti morbidan, već upravo suprotno; on nastoji osvijestiti ljude da više cijene i sreću i život u cjelini. Stoga je “Nalik na tikvu” u suptilnoj režiji Gorana Golovka orijentiranoj na glumca izrazito afirmativan dramski proizvod izražene kazališne estetike, koji o smislu progovara inscenacijom besmisla. Jednako nenametljiva je i scenografija Ozrena Bakotića, kao i efektna kostimografija Marija Leka, dok je ukupan dojam upotpunjen glazbom Gordana Tudora, tonskim efektima Marija Ilinčića i svjetlom Siniše Jakovčevića.

“Nalik na tikvu” vedra je i živahna predstava, ali i studiozno scensko problematiziranje svevremenskih čovjekovih preokupacija, počevši od toga tko smo to danas zapravo mi, kako živimo, te kamo i zašto idemo. U vrsnoj koreografiji majstora za scenski pokret Alena Čelića, a usmjereni pronicavom režijskom logikom, Elvis Bošnjak i Trpimir Jurkić nadahnuto su i predano, zadivljujućim eksplikacijama iznimne glumačke energije, čvrstom izvođačkom ekspresivnošću, sugestivnom mimikom te ukupnom scenskom uvjerljivošću istkali jedinstveno dramsko platno u obliku prodorna i šokantna teatra apsurda, učinivši harmsovsku potragu za smislom ujedno bljeskom glumačke besprijekornosti. Izrazita Harmsova angažiranost u pokušaju promjene i oplemenjivanja postojećeg u takvim je okolnostima u potpunosti scenski izražena. Kazalište ne može i ne smije tek ugađati, već uvijek mora nastojati unaprijediti društveni kontekst. Dubrovačka kazališna kuća i kazalište PlayDrama ovom predstavom dosljedno slijede takve principe kritički se osvrćući na suvremene društvene pojave, temeljito ih analizirajući i uspješno scenski problematizirajući.

Dubrovnik, 24.10.2014.



© BOŽO BENIĆ 2020.