TOČKA NA I

I nakon Igara o Igrama – drugi dio osvrta na Dolenčićevo uprizorenje “Dunda Maroja”


Marin Držić: Dundo Maroje
redatelj: Krešimir Dolenčić
premijera: 9.8.2014.

Novija povijest Dubrovačkih ljetnih igara ne pamti kada je neka predstava toliko uznemirila duhove kao što je to bio slučaj s Držićevim „Dundom Marojem” u režiji Krešimira Dolenčića, predstavom koja je premijerno izvedena početkom kolovoza na Držićevoj poljani. Svjesnim i beskompromisnim odmakom od gotovo pa kanonskoga komediografskog iščitavanja Vidrina djela, Dolenčić je inteligentnom redateljskom interpretacijom nastojao dokazati suvremenost Držićeva književnoga pera, a gledatelju toliko približiti i snažno osvijestiti aktualni dubrovački trenutak da se time ozbiljno zamjerio prvenstveno onim strukturama kojih se u predstavi dotaknuo, a zatim i svima onima koji zaziru od modernih iščitavanja klasičnih djela, proglašavajući vlastito iskustvo jedinom meritornom ocjenom uspješnosti nekog umjetničkog proizvoda, nerijetko čak i bez najmanjega pokušaja razumijevanja njegove osnovne teorijske potke. Ipak, priča oko Dolenčićeve inscenacije samo je jedna u nizu mnogobrojnih povijesnih epizoda u kojima recentno i drugačije otvara polemike, potiče diskurse, te mijenja ustaljene trendove. Neki će tako njegova ovogodišnjega „Dunda Maroja” smatrati izrazito banalnim, drugi bezrazložno zagonetnim, a treći će reći kako je opterećen suvišnim, dok će se malo tko zapitati kako bi Držić pisao danas i kakvu bi kritiku on uspostavio nad dramom naše sadašnjosti, ispuštajući pritom iz vida činjenicu kako se možda upravo tu skrio ključni trag koji slijedi redatelj zajedno sa svojim autorskim timom. U stanovitoj mjeri paradoksalno, baš je o tome ovdje bilo riječi. Doista je to bio trag koji je definirao koncepciju, uspostavio ciljeve i otkrio razloge inscenaciji surove i mučne stvarnosti, što samo onaj tradicionalnije usmjeren dio publike evidentno nije očekivao, ili nije bio spreman vidjeti u jednoj od dramskih konstanti i svojevrsnih okosnica Dubrovačkih ljetnih igara. Međutim, Dolenčić igra nepokolebljivo, publici ne povlađuje komedijom, već ju razložno uznemiruje i upozorava provokativnim, ali istinitim i bolnim, nemilosrdno razotkrivajući sveukupnu tragičnost dubrovačke zbilje.

Jedan od naših najvećih istraživača Držićeva djela, književni povjesničar, esejist i teatrolog Frano Čale, svojedobno je o „Dundu Maroju” zapisao sljedeće: „Neophodno je za razumijevanje našega tumačenja komedije istaknuti još nešto o Držićevu komediografskom govoru. Držićevo scensko shvaćanje jezika na osobit je način dramatično, a tu specifičnost možemo odmah definirati kao višeznačnost, aluzivnost, podobnost da se udovolji dvosmislenoj izražajnoj funkciji: s jedne strane, komediograf je morao zabaviti širok krug općinstva, puka i vlastele, prikazujući smiješne strane njihova svagdašnjeg života i razne uvjerljive zgode likova prepoznatljivih u paradigmatskoj okosnici suvremenoga teatra koju je njima prilagodio (a ne obratno!); s druge strane, on je dvostrukim smislom istih tih izričajnih sredstava želio progurati oštru kritiku aristokratske oligarhije, kritiku nadahnutu u pozlijeđenoj duši neobična umjetnika i budućeg urotnika.” Dolenčić u svojoj predstavi poseže za istom logikom; u tom dvosmislenom komediografskom izričaju o kojemu govori Čale, on dodatno akcentira inkorporiranu Držićevu ironiju, ali istovremeno prepoznavajući i snažnu piščevu svijest o suvremenom čovjeku i njegovo dramsko promišljanje nad ljudskom sudbinom. U tom naponskom stanju umjetničke budnosti i zaokupljenosti egzistencijalno potresnom sadašnjošću, a u kojoj postoji mjesto tek za podrugljiv osmijeh, Dolenčić prodire u samo izvorište njene supstancije; dramatičnu dihotomsku raščlambu nagrizajućega konzumerizma i potisnutih moralnih načela, prividnoga bogatstva i zastrašujućeg siromaštva, te zabrinjavajuće hipertrofirane iskvarenosti i zatomljene čestitosti, redatelj pretače u dramaturšku srž svojega trećeg „Dunda”, čineći pritom isto ono što bi činio i Držić danas; napada nas smijehom koji probada.

Treba li stoga ponovno obrazlagati stalnu Negromantovu scensku prisutnost u obličju zakukuljenoga beskućnika, mudraca (!) lišena časnog i pristojnog života u potrazi za plastičnim bocama skrivenima među silnim smećem kojim je scenografkinja Dinka Jeričević zatrpala scenu? Nisu li ti njegovi učestali pokušaji da iste te plastične boce zamijeni za koricu kruha dovoljno bolan i prodoran kontrapunkt drugim scenskim zbivanjima, te lažnom sjaju i bogatstvu neimenovanoga Dolenčićeva grada u kojemu ipak prepoznajemo – Grad? Grad užurbanih turističkih tura koji prodajemo Rusima, konzumeristički centar silnih ugostiteljskih objekata, koji su u obliku pokvarenih i prljavih centara zabave zaposjeli čak i onu najznačajniju dubrovačku spomeničku baštinu, grad u koji pritječe lavina bogatih znatiželjnika koji se poput babe Perine predaju potrošnji, potpuno zanemarujući skrb o čestitom odgoju i brigu za ćudoređe vlastita djeteta, grad kojim je zavladalo sveopće moralno, a kod običnoga čovjeka i ono materijalno siromaštvo. Kako se onda Pomet u Držićevu čuvenu monologu o trpezi može veseliti „ispečenu kapunu” i „jarebicama oblahnim”? Tko danas uopće jede kapuna i jarebice pa se ima tomu razloga veseliti, smijati se iskreno i ushićeno, a ne podrugljivo poput gladnoga suvremenog čovjeka u interpretaciji Frana Maškovića?

Ipak, ovaj osobito intrigantan i oštrouman koloplet redateljskih ideja predstavljen u ovogodišnjem „Dundu Maroju” neki će protumačiti kao predstavu opterećenu viškom znakovlja, te istodobno prožetu iritantnom banalnošću. Višaka, međutim, ovdje nije bilo. Bio je to jedan vrsno zamišljen aktualni dramski proizvod o relativizaciji koju konzumerističko ludilo unosi u već ionako dovoljno izopačeni svijet nemorala utemeljen na osobnim probitcima i interesima, a kojim je Dolenčić publici sasvim jasno i kreativno predstavio suvremenost Držićeve pisane riječi. Jedna od naših najvećih i najstarijih kazališnih glumica u svom nedavnom intervjuu govorila je o emocijama u teatru, kazavši pri tome kako “suvremeni teatar ne bio smio biti sluga nikakva svjetonazora i nikakve ideologije, jer kazalište daje emocije, kojih smo danas najviše gladni – i to izravnih, onih koje se toga trenutka stvaraju”. Dolenčićeva predstava bila je upravo takav oblik suvremenoga teatra, beskompromisno istinita i intenzivno bolna slika našega doba, te otvoren i prodoran zaziv pozlijeđene umjetničke duše, zaziv nekog boljeg vremena, društva, svijeta. Zbog toga ovaj tekst zaključujem istim onim riječima kao i prvi dio osvrta na ovu predstavu; žarištem svojega interesa i polučenim rezultatima, Dolenčićev će „Dundo Maroje” zasigurno ostati zabilježen kao važan kritički moment u mozaiku festivalske povijesti.

Dubrovnik, 7.9.2014.



© BOŽO BENIĆ 2020.