KRITIKA JEDNOG VREMENA

Završni osvrt na dramski program 65. Dubrovačkih ljetnih igara i dvogodišnji Dolenčićev mandat


intendant: Krešimir Dolenčić
ceremonija zatvaranja: 25.8.2014.

Neposredno po preuzimanju dužnosti intendanta Dubrovačkih ljetnih igara, Krešimir Dolenčić je entuzijastično zakoračio trnovitim putem ka pokušaju korjenite preobrazbe njihove sadržajne poetike, započevši s politikom opravdanih principa i nužnih zahvata, a protkanu otvorenim težnjama za odlučnim izmjenama ustaljenih festivalskih postupaka. Već se s prvim koracima on odredio kao intendant reakcionist, a ideje s kojima je započeo svoj mandat bile su smion odgovor na suvremeni kulturno-povijesni trenutak. Prepoznavši prijeteće sastavnice dubrovačke aktualnosti u obliku dominantno progresivne potrošačke kulture i masovnoga turizma lišena strategijskih usmjerenja, Dolenčić u srž svojega umjetničkog aparata odgovorno provlači i potencira kritiku vremena, koje spregom bestidnih političkih interesa postupno, ali ustrajno i nezaustavljivo marginalizira, zabrinjavajuće zapostavlja, te zastrašujuće odbacuje i Igre i umjetnost kao temeljnu sastavnicu dubrovačkog identiteta. Stoga, on upravo na tom tragu posredstvom angažiranoga teatra na Dubrovačkim ljetnim igrama nastoji razotkriti i upozoriti, a potom osvijestiti i ohrabriti, ne prestajući iščitavati Grad kao „srce umjetnostiˮ koje nedaćama usprkos i dalje neumorno pulsira, prkosno se opirući proždrljivom duhu jedne epohe. Igre kojima smo svjedočili protekla dva ljeta bile su tako bitno drukčije od Igara prethodnih godina, ali ujedno i svojevrstan kompromis, koji je obvezujuću festivalsku teatarsku kronologiju nastojao usuglasiti sa suvremenim hrvatskim i međunarodnim kazališnim praksama. Također, one su bile i pokušaj određenog preoblikovanja Festivala u suvremenu inkluzivnu formu koja bi združila umjetnički i komercijalni scenski postupak. Ipak, upravo je to svjesno inzistiranje na usuglašavanju donekle oprečnog, jednako kao i napor usmjeren k zadovoljavanju različitih senzibiliteta i umjetničkih estetika, otklonilo preciznije festivalsko koncepcijsko pozicioniranje.

U prvoj je godini svojega mandata Krešimir Dolenčić dovitljivim preklapanjem tradicionalnog i suvremenog, a oslanjajući se na provjeren koncept kratkoće, dinamičnosti i scenske šarolikosti, oduševio svečanom ceremonijom otvaranja, da bi potom u tri festivalske premijere angažmanom intrigantnih i umjetničkim izrazom provokativnih redateljskih imena nekonvencionalnoga kazališnog izričaja radikalno propitkivao ustaljene festivalske okvire. Nadalje, tu su sezonu izrazitih umjetničkih dosega potpomogli i drugi programski iskoraci: obnovljen je amblematski Vojnovićev „Ekvinocijoˮ u režiji Joška Juvančića, s „Unterstadtomˮ je pokrenuta praksa gostovanja najnagrađivanijih i najuspješnijih domaćih predstava na Igrama, s Mozartovom „Così fan tutteˮ na Festival se vratila opera, dok je u suradnji s Mani Gotovac i Hrvatskim društvom pisaca započet maštovit ciklus predstavljanja suvremenog literarnog izraza u sklopu programa „Pisci na Igramaˮ. Međutim, netom zaključene 65. Dubrovačke ljetne igre sadržajno su bile siromašnije od onih lanjskih, a umjetničkim izrazima relativno skromnije. Sadržajna komponenta pritom je svakako bila potpomognuta i ozbiljnim financijskim neprilikama u kojima se hrvatska kultura već duže vrijeme nalazi. Dramski program tako je ponudio tek dva premijerna naslova, nekoliko gostovanja i premijernih izvedbi u popratnom programu, te repriznu izvedbu obnovljenoga „Ekvinocijaˮ na Lokrumu, no dozu zabrinutosti ulijeva činjenica kako ovo ljeto na Igrama nije odigran čak niti jedan reprizni naslov iz prošlogodišnje premijerne dramske produkcije, što je uistinu prava rijetkost u bogatoj festivalskoj povijesti.

Shakespeareova tragedija „Romeo i Giuliettaˮ izvedena u ljetnikovcu Skočibuha u režiji Jagoša Markovića, prvi je premijerni naslov izveden na 65. Dubrovačkim ljetnim igrama. Iako je njegova najava obećavala, on će u festivalskoj memoriji ipak ostati zabilježen kao nedorečen i bezidejan dramski produkt, opterećen doslovnim iščitavanjem književnoga predloška, lišen bilo kakvog dubljeg koncepta, te bez ikakvog pomaka k suvremenom festivalskom trenutku. Drugi premijerni naslov ponudio je mnogo više. Suvremeno Dolenčićevo iščitavanje Držićeva „Dunda Marojaˮ na sceni je oživjelo komediju prigušena smijeha, predstavivši umjetnički snažnu, beskompromisno istinitu i intenzivno bolnu sliku našeg doba, kojom je nemilosrdno razotkrivena sveukupna tragičnost dubrovačke zbilje, ali ujedno prizvano neko bolje vrijeme, društvo i svijet. Sjajno gostovanje Splitskog ljeta sa svevremenskim Shakespeareovim „Timonom Atenjaninomˮ u režiji Georgija Para nastavilo je seriju gostovanja najuspješnijih domaćih predstava na Igrama. Naposljetku, studentski teatar Lero nastupio je u Lazaretima s „Pomrčinomˮ Ruđera i Anice Bošković u intrigantnoj i domišljatoj režiji Davora Mojaša. Ante Vlahinić u Akvariju je uprizorio potresni „Ratni dnevnikˮ Džemile Bukovice, dok su studenti Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba gostovali s Molièrovim „Tartuffeomˮ u režiji Krešimira Dolenčića te Nalješkovićevom „Komedijom V.ˮ u režiji Morane Novosel. Program „Pisci na Igramaˮ, koji je uspješno pokrenut u okviru prošlogodišnjega festivala nastavljen je i ovoga ljeta. Naslovljen kao „Pijesak dokle ti oko sežeˮ, publici je ponudio scensku prilagodbu nekoliko zamišljenih prizora prema romanu Alessandra Baricca „Ocean moreˮ, a u režiji istančanog umjetničkog senzibiliteta koju potpisuje Mani Gotovac. Ciklus je sadržajno obogaćen i drugim autorskim večerima, poput predstavljanjâ književnikâ Ivana Vidića s inscenacijom njegove novele „Naplatna stanicaˮ, te Ive Brešana s uprizorenjem njegove pripovijetke „Bez odrazaˮ, dok je Arsen Dedić ovaj sjajni popratni program upotpunio svojim koncertnim nastupom pod nazivom „Pisac opće prakseˮ.

U konačnici, simboličnim naslovom „Pijesak dokle ti oko sežeˮ i paletom predstavljenoga tematski bliskoga štiva, Mani Gotovac je ovogodišnjim ciklusom „Pisaca na Igramaˮ efektno nadopunjavala suštinsku teorijsko-filozofsku potku 65. Dubrovačkih ljetnih igara. Trenutak duhovne i moralne, više nego materijalne krize, urodio je pijeskom i pustinjom, duhovnom pustinjom kao posljedicom uznapredovalog ignoriranja, nerazmišljanja, isključivosti i sveopće društvene pohlepe. Duhovna se pustinja proširila stoljetnim Gradom umjetnosti u potpunosti ga okrenuvši turizmu, suočivši ga pritom s okrutnom i sveprožimajućom konzumerističkom ideologijom, potisnuvši pozornice na kojima su odigrane amblematske festivalske predstave, te istovremeno otvorivši ozbiljna pitanja i o najmanjim mogućnostima odigravanja predstava u dubrovačkoj gradskoj jezgri. Utoliko je zanimljiv i svojevrstan raskorak u najavi i provedbi Dolenčićeva mandata; na početku je izjavio kako Dubrovčanima želi osigurati 45-odnevnu terapiju radosti, no njegova se društvena i kazališna angažiranost naposljetku nametnula kao dominantna tematska komponenta, koja je rezultirala 45-odnevnom dozom promišljanja i propitkivanja, tj. Igrama svedenim tek na otvorenu kritiku jednoga vremena i svojevrsni moralni korektiv, a da je pritom i dalje ostavljeno otvoreno pitanje već spomenutoga preciznijega festivalskoga koncepcijskog pozicioniranja. Stoga, bez obzira ostane li Dolenčić za kormilom festivalskoga broda ili ne, najstariji hrvatski kulturni festival ipak zaslužuje jasniju viziju, te još oštriju i dosljedniju provedbu. Štoviše, njegov skoro sedam desetljeća dugi plov to itekako podrazumijeva i na to upućuje.

Dubrovnik, 25.8.2014.



© BOŽO BENIĆ 2020.