IZAZOVNA ŠERBEDŽIJINA ESTETIKA

Gostovanje Kazališta Ulysses u Dubrovniku


William Shakespeare: Kralj Lear
redateljica: Lenka Udovički
premijera: 17.8.2001. (Mali Brijun, tvrđava Minor)

„Stupio sam na taj otok i koračao tom čudesnom tvrđavom koja je obećavala neviđenu teatarsku ljepotu. Svaki zid je sjećanje, svako drvo je nada. Započinjem rad da ponovo oživljavam energiju koja spaja razlivene rijeke i rasturene obale. Započinjem ovaj teatar da se umnože nove energije i da neki mladi ljudi svojom kreativnošću i novom snagom cementiraju zidove ove umjetničke tvrđave.” Zapisao je ovo Rade Šerbedžija kada je 2001. godine unutar stare austro-ugarske fortifikacije na Malom Brijunu utemeljio Kazalište Ulysses, kazalište koje će sljedećih četrnaest godina u njegovu eteričnom ambijentu bezgraničnog potencijala, očaravajućoj harmoniji prirodnog dekora i poetskoj čaroliji nadrealnošću protkane atmosfere ustrajno otkrivati tajanstveno, neprekidno ispitivati vjerojatnosti, te odlučno odgovarati drugačijim, virtuozno pri tome iščitavajući njegov „genius loci” i oblikujući platformu izrazitih kreativnih eksplikacija. Šerbedžijin se teatar tako još u samim počecima orijentirao na osmišljavanje i razvijanje takvoga prostora koji će pospješiti sintezu ambijentalnih brijunskih specifičnosti s raznovrsnošću i inspirativnošću palete podastrtih glumačkih energija, te rezultirati unikatnom scenskom poetikom, a koja će uvijek osluškivati kontekstualne signale i time pokušati oživotvoriti jedinstvenu kazališnu estetiku. Već se u prvome dramskom uprizorenju koje Ulysses donosi na scenu brijunske tvrđave Minor, Shakespeareovoj tragediji „Kralj Lear” u režiji Lenke Udovički i s Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi, ocrtavaju naznake spomenute estetike, dok ga impozantnost bezvremenske Shakespeareove riječi i vrsnoća Šerbedžijine interpretacije sve ove godine čine neizostavnim dijelom Ulyssesova repertoara. Zbog toga je njezino gostovanje u Dubrovniku, iako s bitno izmijenjenom glumačkom postavom u odnosu na izvorno uprizorenje, posljedično potaknulo izrazit interes kako će Grad – teatar udovoljiti zahtjevnim izazovima Šerbedžijine kazališne estetike.

„Kralj Lear” jedno je od najpoznatijih dramskih ostvarenja Williama Shakespearea. Tragedija je to koja započinje odlukom ostarjelog kralja Leara o povlačenju s prijestolja, a koje namjerava ostaviti svojim kćerima Goneril, Regan i Cordeliji. Kralj stoga predlaže natjecanje, prema kojemu će svaka od njegovih kćeri dobiti onoliko zemlje u nasljedstvo koliko mu ljubavi iskaže svojim govorom. I dok dvije najstarije kćeri obasiplju oca prijetvornom slatkorječivošću, najmlađa Cordelia odbija slijediti njihov primjer, zbog čega je protjerana s dvora. Ipak, francuski ju kralj čak i onako razbaštinjenu uzima za svoju ženu, planirajući taj čin kasnije iskoristiti za invaziju na britansku krunu. U međuvremenu, stari Lear spoznaje podmuklost Goneril i Regan, koje ga prognaju s dvora, da bi potom i njih dvije ljubav prema istom čovjeku u konačnici odvela u sukob. Iako zaokupljene borbom za njegovu naklonost, one su u isto vrijeme prisiljene suočiti se s invazijom francuske vojske predvođene Cordelijom, a koja nastoji vratiti kralja na prijestolje. Redateljica Lenka Udovički prošetala je „Leara” Dubrovnikom slijedeći istovjetne principe uspostavljene na Malom Brijunu, odabravši estetski dojmljiv i dramaturški razložan razmještaj scena. Predstavu ona tako započinje na skalama od Dominikanaca, da bi ju potom nastavila na taraci tvrđave Revelin, te završila na visoravni na Srđu ispred tvrđave Imperijal. Izgrađenu još u doba francuske okupacije, utvrdu na Srđu je poslije Napoleonova sloma preuzela austro-ugarska vojska, smjestivši unutar nje vlastite trupe. Zbog toga ju njena simbolička povezanost s izvornim uprizorenjem na Brijunima čini dodatno zanimljivom, posebno s obzirom na vremenske okvire unutar kojih je dramaturški zamišljeno njezino odigravanje.

Naime, baš kao i na Brijunima, upravo je na tom dubrovačkom kamenu protutnjala europska povijest, zbog čega je namjera kazališnog odgovora na pitanja „gdje” i „kada” redateljice Udovički i autora scenske prilagodbe Borislava Vujčića na tom mjestu pronašla i svojega simboličkog partnera. Iščitavanju Shakespeareova dramskoga pisma oni pristupaju smještajući ga u godinu 1918., vrijeme završnice Prvoga svjetskog rata, raspada Austro-Ugarske i razdoblje kada se kreira nova politička karta Europe, apostrofirajući pritom temu ludila kroz pohlepu, spletke i destrukciju. I dok je u tom kontekstu autorski tim iznijansirane Shakespeareove psihološke studije pretočio u kritički slojevitu kazališnu inscenaciju u kojoj zastrašujuća ludost više nije kadra razlikovati mržnju i suosjećanje, na praktičnom je polju evidentno nedostajala ona redateljska ruka koja bi šarolike glumačke kreacije sintetizirala, bez da ih prepušta isključivošću vlastitih izrazâ, kojima se ipak nametnula jedinstvena Šerbedžijina eksplikacija, razotkrivši razloge zbog kojih je „Kralj Lear” na Ulyssesovu repertoaru već više od jednoga desetljeća. Šerbedžijina kreacija nedvojbeno se može ubrojiti među ponajbolje inscenacijske studije kralja Leara, a koje je proničući u njegovo psihičko stanje i osjećajući ga duboko u sebi puninom značenja predstavio neki hrvatski glumac. Tom je umjetničkom iskrenošću on dosegao onaj stupanj u kojemu svaka njegova vanjska kretnja i svaki akcent u govoru ima svoje pravo značenje i svoj unutarnji fundus. Stoga su izrazito glumačko nadahnuće kojim je Leara razvijao od bahata i surova kralja na početku do ponizna, utučena i poludjela starca na kraju dokazali neupitan Šerbedžijin zvjezdani status i kazališni genij.

Osim njegova glumački izrazito velikoga Leara, zapaženu je kreaciju ostvario i Mladen Vasary u ulozi Lude, koji se publici ponovno predstavio kao glumac veličanstvenih interpretativnih raspona i opojne glumačke moći. Njegova istinski prodorna riječ potiče misao, a u konstelaciji čitave predstave nadilazi njegov lik, prerastajući u svojevrsno monološko razmišljanje jednoga glumca o čitavom spektru ironičnih, ali suštinskom životnom mudrošću protkanih opservacija, kojom Shakespeare maestralno oslikava filozofsku ukupnost svojega dramskog platna. Kao takav, Vasary je ovdje zapravo jedini pravi Šerbedžijin oponent i njegova zapažena scenska protuteža. Također, u ovome su „Kralju Learu” vrijedne glumačke prinose ostvarili i Miodrag Krivokapić u ulozi grofa od Gloucestera, te Frano Mašković kao njegov nezakoniti sin Edmund, dok je ostatak glumačkoga ansambla sastavljenoga od probranih imena s hrvatske kazališne scene ponekad znao vrludati u bespućima obilato povjerene glumačke slobode. No, bez obzira na to, „Kralj Lear” Kazališta Ulysses je bio i ostao izuzetno velika predstava, koju je izazovna Šerbedžijina kazališna estetika i maestralna kreativna snaga s potpunim pravom vinula u prostranstva izrazitih umjetničkih dosega, koji su se kao takvi sjajno sljubili i s dubrovačkim ambijentalnim specifičnostima, te time itekako upotpunili razloge svojega četrnaestogodišnjega scenskog postojanja.

Dubrovnik, 29.8.2014.



© BOŽO BENIĆ 2020.