ESTETIKA NAGLAŠENE SENZIBILNOSTI

Iz ciklusa “Pisci na Igrama”


Alessandro Baricco: Ocean more
Izbor iz romana, preradba, scenska prilagodba, scenografija i izbor glazbe: Mani Gotovac
premijera: 29.7.2014.

Uspješno osmišljen program “Pisci na Igrama”, koji je kritičarka, teatrologinja i spisateljica Mani Gotovac u suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama i Hrvatskim društvom pisaca pokrenula još u okviru prošlogodišnjih Igara, jednakom je kvalitetom odabranih sudionika i estetskom temeljitošću prvoga uprizorenja nastavljen i ovoga ljeta. Program naslovljen kao “Pijesak dokle ti oko seže” započeo je na kupalištu Šulić u Pilama i to premijernom izvedbom nekoliko zamišljenih prizora prema romanu Alessandra Baricca “Ocean more”, čiju preradbu, scensku prilagodbu, scenografiju, kao i izbor glazbe potpisuje Gotovac osobno. Izvlačeći probrane prizore iz Bariccova romana, protkane izrazito originalnom poetičnošću, naglašenom senzibilnošću i začudnom privlačnošću, a koja uostalom krasi cjelokupan njegov književni izraz, te ih vješto potom kombinirajući s metaforičkom ukupnošću ambijentalnog specifikuma dubrovačkoga kupališta, Mani Gotovac kreira intrigantnu inscenaciju kojom visoko nadilazi sveprisutnu monotoniju kazališnoga formalizma. Samim time, odabrane prizore jednakom Bariccovom suptilnošću ona simbolički spaja s ambijentom i pretače u dojmljivu scensku minijaturu istaknute estetike i pročišćena izraza. Priča o susretu slikara Plassona koji morem nastoji naslikati more, strašću opijene Ann koja se od preljuba liječi oceanom i profesora Bartlebooma koji piše “Enciklopediju o granicama koje susrećemo u prirodi”, pred festivalsku publiku dolazi kao efektna scenska realizacija svojedobne Barricove izjave u kojoj tvrdi kako je želio napisati knjigu koja je slika, a roman “Ocean more” najbliži je toj njegovoj zamisli. Uz pomoć Roberta Plemića kao suautora scenske prilagodbe, kostimografkinje Belinde Radulović, likovne intervencije Ivana Midžića, jednako kao i doprinosu Marka Mijatovića pri oblikovanju svjetla, te Đonija Čučevića pri oblikovanju tona, Mani Gotovac je stvorila unikatan dramski proizvod protkan iznimnom umjetničkom domišljatošću i dramaturškom usuglašenošću, a čemu je nazočio i sam autor literarnoga predloška. Još da je izbor pojedinih glumačkih imena bio spretniji, dojam bi bio potpun.

Alessandro Baricco je trenutno najpopularniji i najpoznatiji suvremeni talijanski pisac s nizom značajnih nagrada, no također je jedan od najpoznatijih europskih pisaca, koji je prevođen na tridesetak svjetskih jezika. Njegovo je gostovanje na 65. Dubrovačkim ljetnim igrama ujedno bilo i njegovo premijerno hrvatsko pojavljivanje. Osim što je pisac, on je i esejist, pijanist, glazbeni kritičar i televizijski voditelj, a kao scenarist i redatelj, važna je talijanska kazališna i filmska figura. Uz roman “Svila” iz 1996. godine, “Ocean more” iz 1993. njegovo je najpoznatije književno djelo, prema kojemu je diljem Europe izveden velik broj kazališnih predstava, no ova dubrovačka prva je koju je Baricco imao priliku i osobno pogledati. Adaptacija Mani Gotovac, te njen pronicljiv izbor scena iz te meditativne ode moru i životu i tog čudesnoga literarnog poigravanja riječju, formom, ljudskim osjećajima i promišljanjima, u jedinstvenom ambijentalnom kutku podno monumentalne dubrovačke tvrđave upotpunjeni su kontemplativnim Händlovim notnim zapisima, pa su te večeri oživotvoreni u fulminantnoj eksploziji estetskoga užitka. Nježni scenski procvat tankoćutnoga i metafizičkoga Barricova književnog izraza, koji je posredstvom iznijansiranih dramaturških intervencija zaživio tih kasnih noćnih sati u Šuliću, prerastao je tako u iznenađujuće moćnu inscenaciju obavijenu koprenom nadrealne ambijentalne datosti.

Međutim, uistinu je pravi gubitak što isti ovaj istančani umjetnički senzibilitet koji je Mani Gotovac vrsno inkorporirala u minijaturno dubrovačko kupalište u svoje uloge nije uspio utkati i dio glumačke postave. Osobito se to odnosi na dvojicu protagonista, koji u romanu čeznutljivo tragaju za ljubavi i smislom, a na sceni ih utjelovljuju Robert Plemić i Bruno Kontrec. Plemić igra slikara Plassona, koji je čitav život slikao portrete ljudi, no kada se u jednome trenutku svega zasitio, odlučio je naslikati portret mora. Dok je portretirao ljude, uvijek bi započinjao od očiju, smatrajući ih suštinom ljudskoga bića. Istu logiku on prenosi i u svoj novi umjetnički pothvat, pokušavajući otkriti što su moru oči i gdje ono počinje. Kompleksan Plassonov lik Plemić interpretira sa zbunjujućim i zabrinjavajućim izostankom strasti u odnosu na suptilnost Barricova teksta, na trenutke djelujući donekle i odsutno, što je u konačnici rezultiralo dojmom površnosti. Potpuna opreka onome Plemiću koji je u prošlogodišnjem programu “Pisaca na Igrama” u Sponzi odigrao Gorkoga prema liku iz autobiografskog romana Mani Gotovac. Kontrec pak igra Bartlebooma, profesora koji na morskoj obali traži u kojoj točki prestaje more, svakodnevno pritom zapisujući svoja znanstvena opažanja, te pišući ljubavna pisma svojoj imaginarnoj ljubavi. Ni njegov glumački prinos nije bio impresivniji. U vrlo kratkim naletima predan, veći je dio vremena na sceni proveo rastresen i ukočen, gotovo pa izgubljen u ozbiljnosti servirana mu teksta. Međutim, Iva Babić je ponešto drukčija priča od prethodnih. Njezina je uloga Ann Deveria, površne žene potpuno predane strasti i životnim užitcima, bila upečatljivija i dojmljivija. Svojom je izvedbom suvereno vladala scenom, a začudnim transformacijama začinjenim efektnim scenskim pokretima “nosila” je čitavo uprizorenje. Na sceni je zabljesnuo i Ivan Čuić u trostrukoj ulozi naratora, pijanista i asistenta. Odlučan i jasan, te interpretativno siguran i čvrst, Čuić je u glumačkoj suigri s Plemićem i Kontrecom sasvim zasjenio svoje partnere. Tako je u konačnici nespretan odabir glumačkih imena rezultirao izostankom iskrenijih, duboko proživljenih i požrtvovnijih glumačkih prinosa, pa je posljedično izostao i cjelovit umjetnički uradak, koji bi se posredstvom glumačke kvalitete stopio u jedinstvenoj sinergiji s ambijentom u apsolutno eteričan dramski produkt. U tom bi slučaju nekoliko zamišljenih prizora prema romanu “Ocean more” u potpunosti opravdalo titulu prvorazrednoga kulturnog događaja 65. Dubrovačkih ljetnih igara, no ovako će taj epitet vjerojatno pripasti nekom drugom scenskom ostvarenju, čiji će glumci prepoznati i uspjeti utjeloviti ingenioznost i senzibilnost, kako njegova autora tako i redatelja koji im je povjerio svoje zamisli.

Dubrovnik, 29.7.2014.


© BOŽO BENIĆ 2020.