BLJESAK BALETNE BESPRIJEKORNOSTI

Praizvedba neobaroknog baleta na 65. Dubrovačkim ljetnim igrama


Pierre Choderlos de Laclos: Opasne veze
režija i koreografija: Valentina Turcu i Leo Mujić
praizvedba: 20.8.2014.

Još je svježe u festivalskoj memoriji prošlogodišnje zapaženo gostovanje baleta “Romeo i Julija” ruskog skladatelja Sergeja Prokofjeva, u izvedbi Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora, a uprizoreno u režiji i koreografiji Valentine Turcu, brojnim nagradama ovjenčane učenice jednoga od najuglednijih europskih plesača i koreografa Mauricea Béjarta. Taj je balet izveden pred monumentalnim pročeljem isusovačke crkve na Boškovićevoj poljani, a dubrovačka je publika ovacijama pozdravljala njegov impresivan plesno-scenski izraz i duboko proživljenu interpretaciju njegovog ansambla. Potaknuto tim senzacionalnim uspjehom, festivalsko je vodstvo na samome kraju ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara i to po prvi put u svojoj dugoj festivalskoj povijesti predstavilo jednu baletnu premijeru, ponovno ugostivši ugledna i u svijetu baleta međunarodno priznata imena, iznova im povjerivši jedinstveni ambijent Boškovićeve poljane, kako bi oni u atmosferi njegova umjetnički poticajnoga, iznimno nadahnjujućeg i nadrealnošću ispunjena prostora uprizorilo neobarokni balet “Opasne veze”. Osobit značaj ovom vrijednom umjetničkom produktu izvedenom prema motivima istoimenoga romana francuskoga književnika Pierra Choderlosa de Laclosa, a prožetog izvanrednom koreografskom senzualnošću, pridodaje i činjenica kako je riječ o njegovoj baletnoj praizvedbi, koja se svojom režijskom iznijansiranošću, izvođačkom ekspresivnošću i scenskom uvjerljivošću čudesno stopila s baroknim ambijentom u kojemu je izvedena. Stoga, zasigurno nije pretenciozno zapisati kako su i “Romeo i Julija” i “Opasne veze” svojom minucioznom koreografskom poetikom Boškovićevoj poljani udahnule jednu sasvim novu dimenziju, pretvorivši ju u blistavu dubrovačku ljetnu baletnu pozornicu.

“Opasne veze” su psihološki vrlo precizno književno ostvarenje pri put objavljeno 1782. godine. U njemu Choderlos de Laclos, inače matematičar, general i urednik jakobinskog časopisa, ocrtava francusku aristokraciju i njezin lažni moral neposredno prije svoga kraja i početka revolucije, iznoseći pritom nedvosmislenu kritiku onodobnoga visokog društva naslonjenoga na monarhiju i “ancien régime”. Opisujući stvarni svijet naizgled sofisticiranoga, a u pozadini duboko iskvarenoga društva, u kojemu raznovrsne intrige, oštar cinizam, bešćutne laži i surovi nemoral potpaljuju izdaje, rivalstvo i osvete, Choderlos de Laclos tematizirajući snagu i moć, jednako kao i nezaustavljivu silu ljubavi, u svoj književni zapis inkorporira mnogo značajniji sadržajni fokus, koji “Opasne veze” ubraja u uvijek aktualna i bezvremenska književna remek djela; problematizirajući vječna pitanja o odnosu istinske ljubavi i poretka licemjerja, razvrata i niskih strasti, zlouporabe moći i manipulacije osjećajima, on je kreirao intrigantnu ljubavnu priču s protagonistima razapetima između beskrupulozne taštine, te prodorne i mučne ranjivosti, ali ujedno rastvorio širok prostor za teorijsku analizu odnosa kako privatnog i javnog, tako osobnog i društvenog. Njegovu su virtuozno skrojenu riječ u fascinantno zamišljenoj i veličanstveno profinjenoj baletnoj prilagodbi prožetoj silnom puninom dramskoga doživljaja, savršeno preciznom strukturom i istaknutom ljepotom linija izveli domaći i strani baletni solisti i ansambl Slovenskoga narodnog gledališča Maribor i to ponovno pod umjetničkim vodstvom Valentine Turcu i Lea Mujića, koji potpisuju režiju i koreografiju. Ivan Kirinčić osmislio je scenografiju, Alan Hranitelj prilagodio je kostimografiju, dok je za oblikovanje svjetla zaslužan Alexandar Čavlek. Valentina Turcu ujedno je i autorica glazbenoga koncepta. Vješto i domišljato združivši skladbe baroknih majstora Georga F. Händela, Johanna S. Bacha, Antonija Vivaldija i Tomasa A. Vitalija sa suvremenijim notnim zapisima Karla Jenkinsa i Maxa Richtera, Turcu je kreirala inspirativnu glazbenu platformu na kojoj je potom u suradnji s Mujićem ostvarila unikatnu režijsko-koreografsku inscenaciju s izrazito moćnom i intenzivnom kombinacijom klasičnoga i suvremenoga baletnog izraza koji se na Boškovićevoj poljani odvijao u neprekinutom tempu začudne ekspresije.

Angažirani i predani plesači uvjerljivo su iznijeli čitav spektar neodoljivih karakternih prizora, ostvarujući zapažene uloge iznimnom koreografskom zrelošću i dojmljivom interpretativnom senzibilnošću. Osobito se to odnosi na nositelje glavnih uloga; Jelenu Lečić u ulozi fatalne, osvetoljubive i hladnokrvne spletkarošice markize de Merteuil, Antona Bogova kao prijetvornoga zavodnika vikonta de Valmonta, te Catarinu de Meneses u ulozi bogobojazne gospođe de Tourvel. Jednako valjan scensko-plesni izraz krasi i ostatak baletnog ansambla, koji je svojom dinamičnom sugestivnošću potpomogao sukreaciji izopačenoga svijeta ispunjenoga razvratom, a u kojemu potreba za istinskom ljubavlju na kraju ipak isplivava kao fundament čovjekova bića. Zadivljujućoj je izvođačkoj ekspresivnosti pripomogao i kostimografski odabir, kojim je Alan Hranitelj sjajno dočarao karakterne svojstvenosti de Laclosovih protagonista. Ukupan je umjetnički dojam Ivan Kirinčić zaokružio vrlo jednostavnim scenografskim rješenjem s tek četiri salonske ležaljke, raskošnim lusterom i dugim bijelim zavjesama, majstorski time osmislivši atmosferu francuskoga dvora, te vješto ostvarivši Mujićevu poetiku “scenografije koja opisuje, a ne smeta”. U tom mu je pripomogao i lagani ljetni povjetarac, koji je ispreplićući se i gubeći među zavjesama, Boškovićevoj poljani udahnuo iznimnu ambijentalnu čaroliju, simbolički i nadnaravno upotpunivši ovu veličanstvenu baletnu prilagodbu Valentine Turcu i Lea Mujića. Tako su se na samome začelju ovogodišnjih Igara “Opasne veze” iznenada pojavile kao snažan bljesak baletne besprijekornosti, koji je na temelju svoje izrazite koreografske senzualnosti i ukupnog sklada svojega inscenacijskoga izričaja apsolutno nadvisio druga umjetnička ostvarenja, s potpunim pravom zasjevši na pijedestal 65. Dubrovačkoga festivalskog ljeta, pokazavši kako balet zasigurno zaslužuje svoje mjesto i posebnu pozornost i u narednim godinama našega najstarijega hrvatskoga kulturnog festivala.

Dubrovnik, 20.8.2014.



© BOŽO BENIĆ 2020.