U IZMAŠTANOM SVIJETU PROBUĐENE STRASTI

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik


Harold Pinter: Ljubavnik
kazalište marina držića dubrovnik
redatelj: Lawrence Kiiru
premijera: 16.3.2012.

Istočni rub jedinstvenoga dubrovačkoga urbanističko-arhitektonskog sklopa Trga od Luže, nekad povijesnoga središta javnoga života Dubrovačke Republike, a danas reprezentativne ambijentalne kulturne pozornice unikatnih spomeničkih vrijednosti, uokviruju zgrada Glavne straže, niša s Malom Onofrijevom fontanom i palača Velikoga vijeća. Vješto skriven duboko u nutrini toga graditeljskoga kompleksa i daleko iza blještavila njegove izvanjske arhitektonske plastike, svoj je zaklon u interijerskoj rekonstrukciji osamdesetih godina prošloga stoljeća pronašao malen i intiman prostor beskonačnih uporabnih mogućnosti, no prostor koji je ipak svoju klaustrofobičnu interijersku datost u simboličkom smislu u punini ostvario prigrlivši scensku umjetnost i postavši komornom scenom Kazališta Marina Držića. Dubrovačka kazališna kuća u Teatru Bursa pronašla je toliko potreban ambijent za svoju malu scenu, vješto koristeći njegove prostorne osobitosti, ispreplićući ih s dramskim tekstovima, te ih pretačući u raznovrsna i iznimno ekspresivna scenska ostvarenja komornih minijatura silnoga umjetničkog izraza. Ostvarenja su to kojima takva ambijentalna skučenost prvenstveno pripomaže dodatno akcentirati slojevitost dramskoga teksta, intenzivirati emocije, te kod publike izazvati snažnije proživljenu impresiju. U tom skrovitom scenskom prostoru tako već treću sezonu zaredom igra „Ljubavnik“, intrigantna jednočinka engleskoga dramatičara i nobelovca Harolda Pintera, a koja problematizira životnu monotoniju jednoga bračnog para, para koji drastično mijenja svoje živote iznenadnom pojavom ljubavnika.

Osim što je bio priznati dramatičar i politički aktivist, Harold Pinter bavio se i kazališnom režijom, a pisao je podjednako i za kazalište, radio, televiziju i film. Prijateljevao je s irskim dramatičarem i romanopiscem Samuellom Beckettom, jednim od glavnih predstavnika teatra apsurda, pod čijim su utjecajem i nastali brojni Pinterovi dramski tekstovi, a osobito oni raniji, koji se nerijetko povezuju upravo s teatrom apsurda. Kao takvi, oni problematiziraju raznovrsne poteškoće ljudske egzistencije s fokusom na otuđenost koju donosi moderni način života. Pinterov „Ljubavnik“ napisan je 1962. godine, nakon čega je vrlo brzo praizveden na sceni londonskoga Arts Theatrea, postavši s vremenom jedan od autorovih najizvođenijih tekstova, koji se poput većine njegovih dramskih plodova jednako može smatrati duhovitom komedijom i ozbiljnom psihološkom dramom. U središtu radnje su Sarah i Richard, supružnici čiji se desetogodišnji bračni život u mirnom predgrađu pretvorio u tek rutinu izgubljene strasti, ponestale zaljubljenosti i iscrpljene želje, pa im oni pokušavaju pronaći uzroke i opravdati im povode, iznova naći iščeznute motive, ubrzati ritam srca i ponovno razbuktati svoj gotovo pa ugasli ljubavni plam. Opetovano se prepuštajući seksualnim fantazijama i ljubavnim igricama u kojima Richard igra ljubavnika, a Sarah prostitutku, otuđeni i neurotični bračni partneri od svojih ustaljenih malograđanskih rituala svakodnevno bježe u izmaštani svijet probuđene strasti. Svijet je to koji funkcionira sve do trenutka kada njegovi protagonisti ne prepoznaju njegovu ispraznost i ne istroše pobude, te se suočeni s emocionalnom prazninom vlastitih života nostalgično u intimi spavaće sobe prisjećaju svoje nekadašnje ljubavne strasti i erosa, svjesni kako su im vlastite maštarije ipak ono jedino što im preostaje.

Režiju ove intrigantne scenske minijature s fokusom na čvrstom i doslovnom iščitavanju Pinterova književnoga predloška potpisuje kenijski redatelj sa zagrebačkom adresom Lawrence Kiiru, redatelj s bogatim kazališnim, filmskim i televizijskim iskustvom, a koji je već otprije poznat dubrovačkoj publici po režiji teksta Ronalda Harwooda „Na čijoj strani“. Uz kostimografski odabir Zjene Glamočanin, raskošno i privlačno scenografsko rješenje Stefana Katunara, provokativnu, ali dopadljivu koreografiju Alena Čelića, te pronicljiv glazbeni odabir Paole Dražić Zekić, kreiran je nenametljiv i poticajan scenski okvir za Franu Perišina u ulozi Richarda i Gloriju Šoletić kao Sarah. Njihov je glumački izraz, duboka usredotočenost i izrazita posvećenost rezultirala upečatljivom te iz prizora u prizor jednako uvjerljivom ekspresijom čitave palete raznovrsnih emocija izgubljenoga i nesretnoga bračnoga para kojega su utjelovili. Uočljiva je i vrlo dojmljiva koncentracija i lakoća Perišinova glumačkoga izraza, baš kao i jasna dikcija njegova melodioznoga bas-baritona ispunjenoga prigušenim eksplozivom, dok je glumačko nijansiranje Glorije Šoletić od prvobitno samozatajne, ali vidljivo potištene supruge dojmilo iznenadnim prerastanjem u neurotičnu i emocionalno rastrojenu ženu, preobrazbu koja je na sceni popraćena moćnom Glorijinom gestom i njenom vještom mimikom. Rezultat svega je zapažena, vrijedna, iskrena i istinski proživljena glumačka studija.

Kao još jedan u nizu zapaženih scenskih ostvarenja dubrovačke kazališne kuće, ne iznenađuje činjenica zašto „Ljubavnik“ i dalje nastavlja živjeti na daskama male scene Kazališta Marina Držića. U intimnoj atmosferi Teatra Burse u kojoj je taj izmaštani svijet pronašao svoje utočište i mjesto svoga scenskoga oživotvorenja, redatelj Kiiru i odličan glumački dvojac stvorili su dojmljivo uprizorenje ispunjeno osjetnom glumačkom energijom, te prožeto spektrom sekvenci isprepletenih živom strašću, žarkom žudnjom i vatrenom srčanošću, ali i duhovnom prazninom, teškom neurotičnošću i emocionalnom osakaćenošću njegovih protagonista. Oglasivši se s male scene dubrovačkoga teatra, ova je psihološka drama s komediografskim primjesama posredstvom odličnog ansambla nedvojbeno razotkrila silnu snagu i literarnu vještinu Pintorove književne misli, ali i prostorne kvalitete Teatra Burse, koji je ostao u nestrpljivom iščekivanju novoga kazališnoga kreatora kojemu će ponovno ponuditi svoje interijerske potencijale, s nadom kako će ih ovaj prepoznati, te mu nanovo odjenuti jedinstveno scensko ruho, barem jednako dobro iskrojeno kao ono u koje ga je odjenuo Lawrence Kiiru sa svojim umjetničkim suradnicima.

Dubrovnik, 29.11.2013.



© BOŽO BENIĆ 2020.