SVEVREMENSKI SHAKESPEARE

Gostovanje 59. Splitskog ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama


William Shakespeare: Timon Atenjanin
65. dubrovačke ljetne igre – gostovanje
redatelj: Georgij Paro
premijera: 3.8.2013.

Slojevit je i prodoran pluralizam tema i ideja koje William Shakespeare svojim književnim perom minuciozno bilježi u tragično-satiričnoj drami o sveopćoj društvenoj dekadenciji i korumpiranom društvu lihvara i laskavaca, tom podmuklom i prijetvornom sustavu koji poštuje samo imutak i moć, te izopačenoj društvenoj strukturi zavedenoj zastrašujućom snagom novca kao jedinim meritornim sredstvom kojim se anulira bilo kakav realni objektivitet. Upravo zbog razdiruće raščlambe ljudske biti koju najpoznatiji engleski renesansni dramatičar ovdje predstavlja, “Timon Atenjanin” je implicitno snažno filozofsko književno ostvarenje protkano onim Shakespeareovim misaonim refleksijama zbog kojih je on i 400 godina poslije još uvijek jednako aktualan i suvremen. Iako je riječ o jednoj od najrjeđe izvođenih i žanrovski donekle neodređenoj drami s evidentnom dozom literarne neusklađenosti prvog i drugog dijela, koju će neki teoretičari književnosti pravdati mogućnošću da su ih kreirala čak i dva književnika, a drugi smatrati svojevrsnim eksperimentalnim Shakespeareovim pokušajem, njezina je nedvojbena vrijednost u bespoštednom raskrinkavanju svevremenskih društvenih degeneracija; rasipništva, pohlepe, licemjerja i beskičmenjaštva. Pred dubrovačku publiku ona dolazi kao duboko promišljeno i razrađeno, režijski i dramaturški iznijansirano gostujuće scensko ostvarenje Georgija Para s prošlogodišnjega Splitskoga ljeta. Svodeći ovaj Shakespeareov komad prvenstveno na čovjeka i njegovo kritičko preispitivanje vlastitih etičkih principa i suočavanje s nizom osobnih moralnih dilema, Paro naglašeno prekorava sve one degradirajuće faktore liberalnog kapitalizma. Impresivna je pritom i vrlo poticajna implementacija Parova suvremenoga scenskog izraza u ambijentalnu specifičnost “Grada teatra”, kojom je svojemu nagrađivanome uprizorenju udahnuo izrazitu dozu pročišćenoga estetskog užitka.

Timon je imućan i velikodušan Atenjanin, koji usprkos protivljenju svojega sluge Dvorskoga i ciničnim primjedbama mrzovoljnoga cinika i filozofa Apemanta rasipa svoje bogatstvo hraneći se slatkorječivošću i podilaženjima vlastite okoline. Jednom kada ostane bez tog bogatstva, Timon u trenutku ostaje i bez svega drugog. Novac mu je pribavio moć, ugled i prijatelje, a bez njega je sve to nepovratno izgubio. Razočaran u čitavu ljudsku vrstu, Timon prezre svijet i napušta Atenu, nastanivši se u pećini, gdje započinje njegov novi život ogorčenog pustinjaka. Kada jednog dana kopajući korijenje kojim se hranio pronađe i zakopano zlato, suočen je s iznenadnim povratkom svojih lažnih prijatelja, što ga samo dodatno rasrdi i pretvori u surovu i bešćutnu hodajuću mržnju i istinskoga mizantropa. Georgij Paro iščitavanju ovog Shakespeareova teksta prilazi izrazito suvremeno, dubinskom i pronicljivom logikom kojom nastoji propitati temu novca kao zbiljskog duha svih stvari, no fokusirajući se na čovjeka i smisao ljudskoga postojanja u zajednici. Pritom on kreira razložnu inscenaciju čvrsta i ujednačena hoda, i to bez dopadljivih konvencionalnosti i suvišnih sastavnica, a protkanu maestralnim suzvučjem raznovrsnih dramskih tonova. Dodatno Paro poentira oštroumnom dramaturškom obradom, kojom u žarište postavlja glumca, nudeći svakom pojedinom članu ansambla obilat prostor interpretativne slobode, ali također inzistirajući na visokoj razini scenskoga govora i ozbiljnoj kvaliteti scenskog pokreta. Domišljata i nenametljiva scenografska intervencija Dinke Jeričević s izborom dviju oprečnih scenâ u potpunosti usuglašenih s dramskom radnjom, suvremen i duhovit kostimografski odabir Dijane Kosec Bourek, jednako kao i dobra scenska glazba Gordana Tudora, oblikovanje svjetla Miljenka Bengeza i oblikovanje zvuka Tomislava Luetića upotpunili su Parovu dramsku viziju, dok je njegovo virtuozno orkestriranje vrsnim glumačkim ansamblom Hrvatskoga narodnog kazališta iz Splita rezultiralo dragocjenim scenskim produktom iznimne kazališne i umjetničke vrijednosti.

Zadivljuje i nadahnjuje lavina glumačke energije i silovita snaga interpretativne moći kojom Vilim Matula u naslovnoj ulozi Timona Atenjanina nosi čitavu izvedbu. Čudesan je put njegove transformacije od nasmijanoga i plemenitoga atenskog plemića do razočaranoga i srditoga mizantropa, koji odbačen od ljudi i sâm odbacuje svaki djelić civilizacije, pa se tako na vrhuncu tragične borbe s vlastitim uvjerenjima u nesavladivoj eksploziji histerije i nemoći potpuno razodjene i na sceni ostaje sasvim nag. Briljantnoj je Matulinoj interpretaciji pripomogao i cjelokupan ansambl, u kojemu svaki glumac ponaosob slobodno gradi svoj vlastiti scenski karakter, te pronalazi onaj glumački izričaj kojim sukreira Parovu i Shakespeareovu kritiku izopačenoga farizejskog svijeta laži. U tom moru vrijednih glumačkih prinosa, dva su ipak isplivala kao osobito značajna; uloga Sretena Mokrovića kao Timonova sluge Dvorskog, te ona Trpimira Jurkića kao ciničnoga filozofa Apemanta. Obojica su u harmoničnoj glumačkoj suigri s Matulom, i to Mokrović svojom smirenošću i samozatajnošću, a Jurkić svojim provokativnim i duhovitim opaskama, pripomogli da on u potpunosti rasplamsa blistav žar svojega glumačkog talenta i umijeća, te da kroz duboko posvećeno scensko propitkivanje esencijalnih tema ljudske naravi ostvari jedan od svojih ponajboljih glumačkih izraza. Stoga, zahvaljujući odličnim glumačkim izvedbama, svevremenosti Shakespeareova štiva, ali ponajprije iznimnoj Parovoj pronicljivosti koja pronalazi pravi trenutak kako bi progovorila o određenim društvenim pojavnostima i patologijama, kao i njegovoj izvanrednoj kreativnoj moći i stvaralačkoj viziji, polučeni su takvi plodonosni okviri iz kojih je samo po sebi bilo očekivano oživotvorenje još jedne dramske uspješnice, koju će kazališna memorija s pravom pamtiti kao novi veliki i moćni čin istinskoga velikana hrvatske kazališne scene.

Dubrovnik, 20.7.2014.



© BOŽO BENIĆ 2020.