PRODORNA KRLEŽINA DRAMATIKA

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik


Miroslav Krleža: U agoniji
kazalište marina držića dubrovnik
redatelj: Joško Juvančić
premijera: 16.11.2013.

Nijedan se drugi pisac u novijoj hrvatskoj književnosti i u svome dramskom stvaralaštvu nije uspio toliko snažno nametnuti svojom specifičnom frazeologijom i leksikom, te progovoriti sa scene osebujnom kompozicijom literarnih varijacija, minuciozno kreirajući samosvojnu dramsku varijantu hrvatskoga govornog jezika i svoj vlastiti dijaloški izraz kao što je to uspjelo Miroslavu Krleži, najplodnijem i najsvestranijem književniku u povijesti hrvatske književnosti. Stvarajući pod snažnim utjecajima skandinavske dramatike Ibsena i Strindberga, Nietzscheove filozofske misli, pjesničkih ostvarenja austrijskih pisaca Krausa i Rilkea, ali i impresionističkih i ekspresionističkih tendencija koje su tijekom prva dva desetljeća 20. stoljeća dominirale u zemljama njemačkoga govornog područja, Krleža je oslikavajući šaroliko platno književnih ostvarenja s „grozničavim dijalozima“ u maniri Dostojevskoga, a osobito kolopletom ideja, motiva, strukturom djelâ i karakterizacijom dramskih protagonista, istovremeno kreirao i iznimno inspirativnu platformu za scenska uprizorenja svojih dramskih predložaka, zbog čega ne iznenađuje činjenica kako je u međuratnom razdoblju na zagrebačkoj pozornici odigrano čak sedam praizvedbi prema predlošcima njegova književnoga pera.

Fokusirajući se na sâm teatar i glumačku (su)igru, a osobito na govornu kulturu i vještinu, Miroslav Krleža je ostvario nemjerljiv utjecaj na generalni razvitak hrvatske dramatike i kazališta uopće. Ciklusom psiholoških drama o sudbini jedne građanske civilizacije na odlasku („U agoniji“, „Gospoda Glembajevi“ i „Leda“, te naknadno pridružena drama „U logoru“) Krleža problematizira osobne drame pripadnika obitelji Glembaj, opisujući njihov financijski uspon neposredno pred sâm početak I. svjetskog rata, kao i postupno opadanje njihove financijske moći i gubitak aristokratskog statusa u društvenim promjenama koje su uslijedile, maestralno pri tome portretirajući svu dekadenciju i patologiju tih reprezenata onodobne građanske kulture. Sjećanje mi još uvijek živo priziva dvije dramske uspješnice koje je zagrebačka kazališna scena iznjedrila početkom 2011. godine; prva je bila „Leda“ u GDK-u Gavella u režiji Borisa Svrtana, a druga „Gospoda Glembajevi“ u režiji Vita Taufera i izvedbi dramskoga ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta. Oba su ova scenska uprizorenja posredstvom ponajboljih hrvatskih glumačkih imena vrlo dobro izložila svu karakternu multidimenzionalnost Krležinih likova, a u kombinaciji s inovativnim, suvremenim i izrazito poticajnim scenografskim rješenjima, kostimografijom i glazbenim odabirom uspješno pripomogla scenskom poetsko-lirskom poniranju u sve elemente ovih Krležinih psiholoških dramâ. U takvim sam okolnostima opijenosti Krležinom dramom iščekivao scensko uprizorenje njegova najizvođenijeg i kritički najbolje ocijenjenog dramskog teksta „U agoniji“, prvobitno dramu u dva čina, kojoj je autor naknadno izmijenio kraj i nadopisao treći čin, nezadovoljan usmjerenošću kritike i publike na glavni ženski lik. Dubrovačka kazališna kuća hrabro je posegnula za prvobitnim Krležinim dramskim tekstom, te u režiji Joška Juvančića na kazališne daske iznijela korektnu inscenaciju koja je na sceni KMD-a posljednji put odigrana još daleke 1957. godine, te koja je prema mnogim književnim povjesničarima označila početak Krležine socijalno angažirane književnosti ili modernog objektivizma.

Radnja ove komorne drame, čiji se temeljni sukob gotovo u cijelosti zasniva na kompleksnom međuodnosu njezinih protagonista, smještena je u salon uz galanterijsku radnju Laure Lenbachove (Jasna Jukić), udane za bivšega konjaničkog potpukovnika, pijanicu i kockara, baruna Lenbacha (Frane Perišin). Lenbach svojoj ženi svakodnevno izvlači novac, žaleći se zbog izgubljenog statusa plemića i časnika, istovremeno ju ucjenjujući prijetnjama da će se ustrijeliti. Senzibilna Laura, koja hrabro podnosi nezadovoljstvo zbog društvene i imovinske degradacije koja ih je zatekla, utjehu pronalazi u intimnim druženjima s licemjernim intelektualcem i advokatom Ivanom pl. Križovcem (Vladimir Posavec Tušek). Uz minimalne, nenametljive i diskretne, no iznimno pronicljive i svrsishodne Juvančićeve redateljske intervencije s evidentnom usredotočenošću na sâm književni predložak, čitav je spektar Krležinih misaonih refleksija pretočenih u moćan i energičan polemički psihološki konstrukt emotivnih sukoba i nezadovoljstava jednako prožet nizom angažiranih rasprava o intelektualnim konceptima i umjetnosti, ali i o novčarskim transakcijama, te je posredstvom vrsnih glumačkih interpretacija zasjao u svom punom literarno-kazališnom sjaju. Stoga je uistinu prava šteta što sjajan redateljev koncept „manje je više“ nije jednako primijenjen i na scenografsko rješenje. Transparentna platna s otisnutim interijerskim prizorima podijelila su scenu u manje prostorne cjeline, imitiravši reprezentativni građanski salon dvadesetih godina prošloga stoljeća, pa osim što su pokazala izrazite znakove estetske (ne)prihvatljivosti (posebice ako poznajemo Krležine opsežne didaskalije i veliku pozornost usmjerenu na detaljne opise prostora i namještaja), u trenucima kada su se glumci nalazili iza njih, pogubno su djelovala čak i na samu akustiku.

Zbog toga će drugi ovogodišnji premijerni naslov Kazališta Marina Držića dubrovačka kazališna memorija prvenstveno pamtiti po profinjenom i dojmljivo iznijansiranom glumačkom portretiranju karakterno složenih Krležinih protagonista, ali također kao hvalevrijedan stvaralački poriv dubrovačkoga teatra da se u godini kada se obilježava 120. godišnjica rođenja velikana hrvatske pisane riječi uvrštavanjem njegove intrigantne i prodorne dramatike u svoj kazališni repertoar okuša u njegovoj sveobuhvatnoj kompleksnosti, te publici i kritici razotkrije sve bogatstvo i širinu svoga kazališnoga umijeća. Juvančićeva „Agonija“ u suštini je ipak uprizorenje kojim je potvrđeno kako su u KMD-u prisutne sve osnovne pretpostavke i za buduća slična inscenacijska iskušenja, pa stoga samo preostaje za nadati se kako ovakva kazališna politika neće biti tek iznimka, već da će postati stalna umjetnička praksa brojčano maloga, ali glumački iznimno zreloga dubrovačkog teatra.

Dubrovnik, 15.11.2013.



© BOŽO BENIĆ 2020.