OČARAVAJUĆI SPEKTAR KREATIVNIH UZLETA

GDK Gavella, Zagreb


Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna
gradsko dramsko kazalište gavella
redatelj: Zlatko Sviben
premijera: 19.9.2013.

Sredinom 20. stoljeća vlast su u kazalištu preuzeli redatelji, postupno namećući svoju liniju u složenom postupku kazališne kreacije kao onu dominantnu. Danas je takva kazališna praksa zahvatila čitav europski teatar, doživjevši svoju punu eskalaciju i prerastavši u svojevrstan trend redateljskoga manipuliranja fundamentalnim kazališnim polazišnim stavkama. Posredstvom ukidanja dramskoga teksta, ili štoviše kontinuiranim potiskivanjem dramskoga pisma sa scene, kao i uvođenjem redateljskoga koncepta utjelovljena je nova kazališna ideologija iscrpljujuće i neprekidne potrage za novim i drugačijim, pri čemu su redateljske koncepcije postale glavne kazališne zvijezde, koje nerijetko zapostavljaju ili čak namjerno ignoriraju nužno zajedništvo svih kazališnih sastavnica. Stoga nije neobičan naslov knjige „Kako zaštiti literaturu od kazališta“ iz pera uglednoga hrvatskoga dramaturga, teatrologa, redatelja i književnika Vlatka Perkovića, u kojoj beskompromisno ustraje u obrani dramskoga pisma, napadajući lažnu poetiku režiserizma i lažni koncept nove kazališne realnosti iza koje se često skriva čista umjetnička praznina. Zastupajući poetiku koja poštuje pisca i koja svoj temelj pronalazi upravo u drami i glumcu, ne isključujući pri tome vrlo važnu ulogu koju u kompleksnom kreativnom procesu nastajanja kazališne predstave ima redatelj, Perković će o „Tetoviranoj ruži“ u režiji Ivice Boban svojedobno napisati kako „dobra režija ne teži za tim da potisne autora i sebe nametne kao autorsku zvijezdu večeri, a niti da samo pokorno služi samo iskazu teksta (jer se on može pročitati); ona teži za zajedništvom sastavnica kazališta, za istraživanjem tekstovnih dubina, skrovitosti i primisli, svega onoga što u novom vremenu izranja ispod naslaga ranijih i već nadiđenih aktualnosti.“

Uprizorenjem „Zločina i kazne“ na sceni Gradskoga dramskog kazališta Gavella u Zagrebu, prvoga u nizu velikih romana virtuoza ruske i svjetske književnosti Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, redatelj Zlatko Sviben je svojim karakterističnim autorskim potpisom i praktično utjelovio Perkovićevu viziju idealnoga mainstream kazališta, kojemu je žarište redateljskoga postupka upravo na dramskom tekstu. Sviben nije redatelj konceptualist; suočen s iznimno složenom strukturom ovoga psihološko-kriminalističkoga romana i radnjom fokusiranom oko teme opravdanosti zločina Rodiona Romanoviča Raskoljnikova (ubojstva stare lihvarke Aljone Ivanovne), on je respektirajući autora studioznim pristupom i odlično skrojenom kompilacijom tri već postojeće dramatizacije pokazao koliko duboko promišlja suvremeno kazalište, orijentirajući se u trenutku sveopće diktature relativizma multižanrovskom predstavom izuzetne artističke ekspresivnosti upravo na čovjeka, njegov duh i emociju. Istražujući tekstovne dubine slojevitih Raskoljnikovih solilokvija, prodornih unutrašnjih monologa i intimnih preispitivanja posredstvom kojih Dostojevski maestralno ocrtava psihološki profil ubojice razapetoga između vječitih moralnih pitanja i dilema, Sviben je nakon prošlogodišnjega „Unterstadta“ još jedanput javno demonstrirao kako suvremeno iščitati tako kompleksnu fabulu, te ju potom pretočiti u takav dramski proizvod kojim će vješto oslikati teško duševno stanje zločinca od zamisli do izvršenja njegova nedjela. Podnaslovljena kao „istraga ispovjedna, dnevnik grižnje, nerv(oza) (zlo)misli, epilepsija (svjeto)nazora, pasija samosvijesti, kuraža učina, činidba sloma, odslik prijestupa, odzvuk savjesti“, Svibenova dramska vizura „Zločin i kazna“ kojom je kazalište Gavella započelo novu sezonu, pred publikom je rastvorila prostranstvo egzistencijalističkih promišljanja koja zaokupljuju ne samo Raskoljnikova, već i današnjega suvremenog čovjeka, prerastavši time u vrijedan umjetnički doprinos domaćoj kazališnoj sceni i to kao veličanstveno suglasje režije, dramatizacije, scenografije, glazbene podloge, kostimografije, svjetla, te vrsnoga Gavellina ansambla predvođenog Franjom Dijakom u ulozi Rodiona Romanoviča.

Klaustrofobična i opskurna scenografija Ane Martine Bakić i Ivane Knez s visokim zidovima ispisanima tekstom puno je više od aluzije na činjenicu kako je Dostojevski često i mnogo pisao po bilježnicama. Simbolički to je bezizlazna tamnica unutar koje se odigravaju energični i snažni tragični prizori patnje ljudske duše i tijela, tamnica među čijim zidovima dramaturški mirno i odmjereno, ali vrlo uvjerljivo i moćno odjekuje filozofska i metafizička inscenacijska dimenzija s mnoštvom pitanja o moralu, Bogu i savjesti, a oko koje je bitno koncentrirana Svibenova dramatizacija. Promišljanje zločina i njegove (ne)opravdanosti, stalan osjećaj krivnje i naposljetku priznanje, kao i kazna koja slijedi nakon pokajanja, neprijeporno su otvorili čitav ciklus možebitnih rasprava o odgovornosti i posljedicama. No, osim što je tamnica, ta je scenografija u isto vrijeme i dugi hodnik, labirint sužen u moćnoj perspektivi s izlazom u nadzemni svijet, jedino mjesto konačnoga duhovnoga smiraja, smiraja i iskupljenja za kojim toliko čezne Raskoljnikova napaćena duša, koja se gotovo pa nadrealno zrcali u Dijakovim očima tijekom njegove istinski proživljene glumačke kreacije, a koju će on zaključiti tvrdnjom kako je „mislio da je ubio babu, a ubio je sebe“. U tom je kontekstu ukupan scenski dojam upotpunjen odličnom kostimografijom Marite Ćopo, svojevrsnom replikom epohe i onodobne Rusije, a zaokružen svjetlosnim efektima Zdravka Stolnika i upečatljivim glazbenim izričajem Darka Hajseka, preko kojega se ova inscenacija u trenucima preobražava i u potresnu glazbenu dramu.

Duboko iskreno i nadahnuto kreira Franjo Dijak glavnu ulogu siromašnoga studenta Raskoljnikova, „čovjeka podzemna i neobična“, kako je u programskoj knjižici opisan taj propali student prava. Energičan i moćan, Dijak je mnogo uvjerljiviji kada je na sceni sâm, posebno kada se u komornoj atmosferi osobnih nutarnjih propitkivanja oglašava prigušenim glasom ispunjenim nekom zastrašujućom jezom, a začinjenim sjajnim scenskim pokretom. Iznimnim talentom kojim u takvim trenucima obasjava kazališne daske istinski oduševljava, pa je stoga teško pronaći razloge pokoje glumačke suzdržanosti u prizorima kada scenu dijeli s drugim likovima. Darko Milas uz lik Svidrigajlova (Raskoljnikov alter ego) tumači još dvije uloge u kojima, osim svojim glumačkim umijećem, zadivljuje i sjajnom dikcijom, a Ozren Grabarić u ulozi policijskog istražitelja Porfirija Petroviča iako iznimno talentiran i nadaren glumac donekle iznenađuje svojom glumačkom „istosti“. Nela Kocsis kao Sonja Marmeladova na scenu je iznijela uvjerljivu glumačku studiju žene koju život odvodi u grijeh, bol i patnju, dok je Inge Appelt u dvostrukoj ulozi lihvarice Aljone Ivanovne i pohlepne stanodavke Amalije Fedorovne superiorno izvela i istinski proživjela svoju izuzetno realističnu glumačku kreaciju. Da je Anja Šovagović Despot jedna od ponajboljih hrvatskih glumica, opće je poznata činjenica, no kao Katarina Marmeladova podjednako je oduševila kako svojim vokalnim izvedbama tako i scenskim pokretima, osobito impresivnom scenom umiranja pred sam kraj predstave. I na kraju, i drugi su dobri glumci Gavellina ansambla pripomogli uprizorenju ove složene inscenacije, zbog čega će ona zasigurno ostati zabilježena u kolektivnoj memoriji kao još jedan Svibenov i Gavellin očaravajući spektar kreativnih uzleta.

Zagreb, 28.9.2013.



© BOŽO BENIĆ 2020.