NEDOREČENO I BEZIDEJNO

Osvrt na prvi premijerni naslov 65. Dubrovačkih ljetnih igara


William Shakespeare: Romeo i Giulietta
65. dubrovačke ljetne igre
redatelj: Jagoš Marković
premijera: 25.7.2014.

Dubrovačke ljetne igre su svoju festivalsku specifičnost među ostalim europskim kazališnim praksama još od samih začetaka gradile upravo na sustavnoj implementaciji kazališnih uradaka u autentične gradske prostore, razvijajući tako samosvojnu poetiku ambijentalnosti. Tu će dubrovačku posebnost ambijentalnoga kazališta teatrolog Frano Čale u svojim teorijskim analitikama pretočiti u sintagmu “Grad teatar”, a koja uistinu sjajno sažima elementarne konceptualne, ali i one estetske odrednice Igara. Analizirajući fenomene dubrovačke ambijentalnosti, Dalibor Foretić će u povijesti Igara iščitati četiri stupnja razvoja odnosa prema otvorenim prostorima. Prvi će stupanj tako nazvati “fazom iščuđavanja” u kojemu su prve predstave na otvorenom pedesetih godina rezultirale svojevrsnim eksplozijama uzbuđenja zbog novog i drugačijeg, budući da se scena-kutija zamijenila prostorom neke tvrđave ili parka. Međutim, to je bilo razdoblje kada je stvarni prostor još uvijek bio zamjena za kulisu, pa taj odnos prema ambijentu ponajbolje ilustrira izraz “uklapanje u prostor”. Drugi je stupanj Foretić nazvao “fazom spoznavanja”. Razdoblje je to sveopće zapanjenosti različitim načinima na koje su se poklapali realiteti scenskih zbivanja s realitetima prostora izvedbe, gdje i širi ambijent postaje sastavnim dijelom izvedbe. Spajićeve režije koje su pritom bitno nadograđene metaforičnošću za Foretića su vrhunac tog perioda u festivalskoj povijesti. Treći stupanj koji Foretić iščitava jest faza u kojoj život i prostor kazališta gube oštre obrise i to kada “Grad oživotvoruje teatar, a kazalište teatralizira Grad”. To sveopće prožimanje života i glume najvidljivije je u Parovim predstavama sedamdesetih godina. Konačno, četvrti je stupanj igre na otvorenom ono što će Foretić nazvati “konceptualnom intervencijom”, a koja je najvidljivija u djelu Ivice Kunčevića. Kunčević je svojim intervencijama prema Foretiću prostor transformirao u neku drugu imaginarnu stvarnost.

Spomenute Foretićeve teze ponajbolje ocrtava “čudesan spoj teatarske imaginacije i drevnog, izuzetno iznenađenog urbanog prostora”, koji je Ivica Kunčević postigao čuvenom režijom “Romea i Giuliette” Williama Shakespearea na Igrama 1986. i to na baroknom stubištu koje vodi prema jezuitskoj crkvi. Festivalska memorija pamti je kao amblematsko ostvarenje ambijentalnog kazališta Igara u kojoj se pojava talentirane grupe mladih glumaca poput Alme Price, Dragana Despota, Vilima Matule i drugih spretno združila sa znanjem i iskustvom njihovih starijih kolega. Iako je prema estetici uklapanja taj prostor prema svim svojim sastavnicama djelovao potpuno neprimjereno za izvedbu ove Shakespeareove tragedije, on je sadržavao jednu mnogo važniju komponentu, a koja je pokazala izuzetan pomak u iščitavanju dramskoga teksta i njegova odnosa prema ambijentu. Kunčević je u “Romeu i Giulietti” prvenstveno iščitao ulogu Vremena, a u čemu mu je pripomogao i kameni sat na pročelju jezuitskoga kompleksa. Maestralno je on povezao ulogu Vremena sa zbivanjima na sceni; Vrijeme se poigrava mladenačkom ljubavi i ljudskim sudbinama, a sitna kašnjenja uzrokuju tragične posljedice. No, ovo je samo jedan od njegovih redateljskih konceptualnih elemenata koji su produkt drugačijeg čitanja dramskoga pisma, a koji su inspirirali Foretića da Kunčevićevo djelo okarakterizira kao antologijsko u promišljanju ambijentalnoga teatra. U prilog tome ide i zapis Marina Carića, koji će promišljajući ambijentalno kazalište svojedobno zapisati: “Ambijentalno kazalište koje traži lijepi balkon za Juliju zamjenjuje kulisu kulisom. To nije ambijentalno kazalište. Ali ono koje prostor doživljava kao partnera u zajedničkoj borbi traženja smisla, koje upija njegove povijesne naslage, koje dakle doživljava prostor kao Lice, možemo nazvati ambijentalnim.” I dok Kunčević ne upada u zamku o kojoj piše Carić, već u prostoru pronalazi istinskoga dramaturškog partnera, redatelj i scenograf prvoga ovogodišnjega premijernog naslova Dubrovačkih ljetnih igara Jagoš Marković kao da se vratio na same začetke Igara i to u svojevrsnoj simbiozi Foretićeve “faze iščuđavanja” i “faze spoznavanja”, kreiravši uprizorenje bez ikakvog pomaka k suvremenome festivalskom trenutku.

Iako se Markoviću nikako ne može osporiti vrsnoća njegova redateljskoga umijeća, a koju je uprizorivši “Romea i Giuliettu” u zapuštenom i zaboravljenom prostoru ljetnikovca Skočibuha demonstrirao i to prvenstveno oblikovanjem dopadljivih i vrlo fluidnih scenskih prizora među kojima posebno treba istaknuti uzbudljive scene mačevanja, očekivanja su bila daleko veća od doslovnoga iščitavanja Shakespeareova teksta i kreacije nedorečenog i bezidejnog dramskog produkta, lišena bilo kakvoga dubljeg koncepta osim akcentiranja teme ljubavi. Štoviše, ako se povuče paralela s Kunčevićevim pothvatom s kraja osamdesetih, kritika Markoviću tim je još i veća. Njegov čin jest legitiman umjetnički pothvat, no tradicija i povijest Dubrovačkih ljetnih igara zaslužuju mnogo više od puke produkcije privlačnih inscenacija, te nalažu dublju posvećenost i angažman kako prema iščitavanju dramskoga pisma, tako i prema ambijentalnim specifičnostima Grada teatra. Osim toga, ozbiljnu kritiku zaslužuje i odabir mlađe glumačke postave. Jasna je ozbiljnost i složenost naslovnih uloga, posebno u trenucima kada je pred glumca postavljen izazov brzih transformacija iz jednog raspoloženja u drugo. Iako je talent Roberta Budaka i Kristine Stevović neosporan, njihove su uloge Romea i Giuliette bile nažalost poprilično bezlične i preglumljene, posebno u tragičnim scenama samoubojstava na samome kraju tragedije. Istovremeno, dok je i ostatak mlađih članova ansambla vrludao scenom, impresivna je bila starija glumačka postava predvođena lavinom emocija koju je na sceni iznjedrila Neva Rošić kao Giuliettina dadilja, interpretativna snaga, moć i briljantna dikcija Siniše Popovića kao grofa Capuletija od kojega su poneki mlađi članovi glumačke postave mogli samo učiti, kao i graciozan i upečatljiv nastup Nataše Janjić Lokas kao grofice Capuleti, te uloga Žarka Savića kao grofa Montecchija. Stoga je prava šteta što će prvi ovogodišnji premijerni naslov ostati samo na ovom, osobito onda kada su postojali svi preduvjeti da se kreira povijest. Jedini će doprinos Markovićeva “Romea i Giuliette” tako ostati u oživljavanju nekih davno zaboravljenih dubrovačkih scena i ponovnom otvaranju pitanja ugroženosti i zapuštenosti dubrovačke kulturne baštine, pa mu ako ništa drugo treba čestitati na tome što je festivalsku publiku doveo u Skočibuhu i još je jednom suočio sa stvarnim stanjem dubrovačke ladanjske arhitekture. Možda će i ona sada aktivnije promišljati tu dubrovačku realnost i potencirati pitanje obnove tih remek djela dubrovačke renesanse.

Dubrovnik, 25.7.2014.



© BOŽO BENIĆ 2020.