LEŽERNO I ŽIVAHNO, AKTUALNO I POLEMIČNO

Osvrt na svečanu ceremoniju otvaranja 65. Dubrovačkih ljetnih igara


intendant: Krešimir Dolenčić
65. dubrovačke ljetne igre – gostovanje
redatelj: Krešimir Dolenčić
ceremonija otvorenja: 10.7.2014.

Nakon što je na prošlogodišnjoj svečanoj ceremoniji otvaranja najstarijega hrvatskog festivala tada novoizabrani intendant Dolenčić izvršio radikalni scenski zaokret u kojemu je inovativnim redateljskim pristupom oštro prekinuo s dugogodišnjom praksom suhoparnoga variranja istoga scenarija, nerijetko prožimanoga neuspjelim eksperimentima, on jednakim tragom ležernosti i živahnosti, vedrine i srčanosti nastavlja koračati i na otvaranju 65. Dubrovačkih ljetnih igara. Dovitljivo preklapajući tradicionalno i suvremeno, te vješto kombinirajući bogat prinos dramskih, glazbenih i plesnih plodova iz rasadnika hrvatske umjetnosti, a oslanjajući se pritom na provjeren koncept kratkoće i scenske šarolikosti, Krešimir Dolenčić ne propušta priliku da u tkaninu svoga festivalskoga ruha utka i neizostavnu nit angažiranoga teatra, pa da progovori o progresivnoj potrošačkoj kulturi i konzumerizmu, kao i o stalnim bitkama za prostor za igru u gradu potpuno podređenome turizmu i redovito izloženome sve učestalijem kulturocidu. Razumljiva su, stoga, neumorna intendantova nastojanja da posredstvom svojega umjetničkoga aparata i samu ceremoniju koristi kako bi opetovano i ustrajno upozorio na hitnu potrebu za dubinskim promjenama i neophodan balans između turističkoga grada i grada kulture, kao i na nužnu izradu strategije razvoja turizma u Gradu, čija trenutna odsutnost rezultira ozbiljnim nagrizanjem svih onih vrednota koje su stari Dubrovčani stoljećima utvrđivali u nutrini “svojijeh mirâ”. Svakodnevno oskvrnjujući upravo onu vjeru u Libertas, koja je oduvijek bila fundament i najveća životna vrijednost slavne Republike, Dubrovnik je danas postao podanikom masovnoga kapitala, zbog čega je itekako dokučiv Dolenčićev povik gradskim ocima, kada on glasom Orsata iz slavne “Dubrovačke trilogije” preklinje kneza: “Samo spasi nam Republiku, spasi je od tuđinca, spasi je od nas!”

I ovogodišnje su Igre u znaku Grada kao “srca umjetnosti”, srca koje i dalje ritmično pulsira i u njegovim najtajnovitijim porama, usprkos brojnim nastojanjima da se njegov ritam podredi dirigentskoj palici konzumerističke nemani, koja iz godine u godinu nezasitno proždire potencijalne scenske prostore. Poučen onom slavnom Pometovom mudrosti koja kaže kako se “treba s vremenom akomodavat”, Dolenčić nastavlja provoditi dugotrajan proces transformacije Igara, a započet još u okvirima prošlogodišnjega Festivala. Sadržajna šarolikost svečane ceremonije otvaranja, iako gotovo pa istovjetna onoj lanjskoj, nikako nije tek bezidejna repeticija provjerene forme; ovdje je riječ o sadržajnome sukusu intendantova generalnoga koncepta Igara, kao izrazito složenoga i dugoročnoga procesa, čija su fundamentalna nastojanja upravo preoblikovanje u suvremeni festival izgrađen na temeljima tradicije; svojevrsnu inkluzivnu festivalsku formu kao nužan spoj umjetničkog i komercijalnog, pri čemu komercijalno nikako nije istoznačno jeftinom. Upravo je takva umjetnička vizija valjano združila vječne Držićeve, Gundulićeve, Vojnovićeve i Paljetkove stihove, scenski nastup folklornog ansambla Linđo, duhovitu akrobatsku koreografiju Triko cirkus teatra s maštovitom glazbenom izvedbom udaraljkaškog ansambla Sudar, glazbenom kompozicijom Mateja Meštrovića i neprolaznim notnim zapisima Jakova Gotovca i Luke Sorkočevića. Ipak, u pojedinim je prizorima evidentno izostao onaj redateljski napor koji bi im udijelio neizbježnu scensku fluidnost, a ne bi ih tretirao tek kao skup samodostatnih sekvenci bez jasne i neophodne sljubljenosti.

Sama najava ovogodišnjega dramskoga programa, kao i početak našega najslavnijega ljetnog festivala neosporno su pokazali kako festivalski brod uspješno i ustrajno nastavlja ploviti nekim novim plovom, plovom kojim uplovljava i u one najskrovitije i usnule zaljeve ne bi li im ponovno udahnuo duh festivalskoga života. Tako se Igre ovo ljeto vraćaju i u neke davno zaboravljene i napuštene prostore, poput ljetnikovca Skočibuha i Držićeve poljane, i to kako bi u njihovim skrovitim ambijentalnim utočištima razotkrile mjesta u kojima “srce umjetnosti”, iako gotovo nečujno, i dalje nezaustavljivo pulsira. Međutim, zabrinjavajuća je činjenica kako je Držićeva poljana pritom i jedno od posljednjih mjesta gdje se uopće može igrati predstava u gradu koji svakim danom konzumerističko-kapitalistički performansi s ulica sve više potiskuju kulturno-edukativne scenske manifestacije. Time je tema ovogodišnje ceremonije jasan i nedvosmislen umjetnički boj u obranu svih onih vrijednosti kojima se Dubrovnik stoljećima dičio i angažirani krik umjetnika protiv sve akutnijih nedaća koje zahvaćaju mediteranski srednjovjekovni biser. Dubrovnik uistinu vapi za korjenitim promjenama do kojih može dovesti samo ukupna pomirba između rastućega turizma, kulturne ponude, želja i očekivanja festivalske publike i lokalnoga stanovništva. Svečana ceremonija otvaranja 65. Dubrovačkih ljetnih igara bila je stoga vrlo jasan pokušaj angažiranoga teatra da kroz vedar i zabavan, energičan i dinamičan, aktualan i polemičan način progovori o sve opasnijoj disperziji potrošačkoga mentaliteta, u kojemu sveopća pomama za kapitalom pretvara Grad i njegovo stanovništvo u taoce konzumerističke kulture u kojoj iščezava sloboda o kojoj piše pjesnik, te blijedi ona stara s Lovrijenca “non bene pro toto libertas venditur auro”. No, pitanje je koliko su zapravo ovu Dolenčićevu scensku minijaturu uopće razumjeli oni koji se i dalje svojim ispraznim političkim parolama zaklinju na vjeru u Libertas.

Dubrovnik, 10.7.2014.



© BOŽO BENIĆ 2020.