TEATRALIZACIJA LOKRUMSKIH HRIDINA

Osvrt na prvi premijerni naslov 64. Dubrovačkih ljetnih igara


Ivo Vojnović: Ekvinocijo
64. dubrovačke ljetne igre
redatelj: Joško Juvančić
premijera: 4.8.2004. na 55. Dubrovačkim ljetnim igrama

Još prije devet godina kada je doajen hrvatskoga kazališta Joško Juvančić na južnim hridinama otoka Lokruma iskusnim okom kazališnoga redatelja upotrijebio nadrealnu scenografiju nepregledne morske pučine, a njezinu višestruku simboliku iskoristio kako bi ambijentom kao prostorom dodatnoga značenja ili sukusom metaforičkih ideja što proizlaze iz samoga komada isklesao inscenaciju remek-djela Vojnovićeva dramskoga pisma, već je tada bilo jasno kako je kreirao ono dramsko uprizorenje koje će se urezati duboko u kolektivnu kazališnu memoriju najstarijega i najuglednijega hrvatskog festivala i to kao apsolutni vrhunac dubrovačkog ambijentalnog teatra. Uprizorenjem djela kojim je Ivo Vojnović 1895. godine pobijedio na natječaju za izvornu domaću dramu, čime je ujedno najavio i radikalni zaokret u hrvatskome književnom stvaralaštvu na samome početku moderne, Juvančić u okviru Dubrovačkih ljetnih igara nastavlja svoje davno započeto traganje za onim umjetničkim izričajem i onom inscenacijom koja će prostoru udahnuti metafizičke dimenzije, pružiti iskustvo nadnaravnog te postati figurativnom metaforom, gotovo pa simbolom. Drugim riječima, Juvančić teatralizira prostor, a „Ekvinocijem“ mu to polazi za rukom kao rijetko kojemu redatelju prije njega.

Ipak, Juvančićeva ambijentalnost daleko je više od puke igre značenjima i mnogo više od same ideje prožimanja prirodnih ambijentalnih datosti s dramskim tekstom i metaforičkim olujama emocionalnih previranja u nutrinama ljudskih duša Vojnovićevih protagonista. Njegova se ambijentalnost očituje prvenstveno ukupnim skladom dramskoga teksta, scenografije Marina Gozzea, kostimografije Ingrid Begović i svjetla Denija Šesnića s kontekstualnom mističnošću lokrumskih mrkijenti. Konceptualno i stvarno ispreplićući simboličnost mjesta i sadržaj dramske radnje, Juvančić je u ambijent pretočio konotacije artificijelnoga, formirajući time harmoničnu i neodvojivu simbiozu prostora i književnoga predloška. Rezultat te iznimne pronicljivosti umjetničkoga izričaja jest Juvančićeva specifična ambijentalnost koja je apsolutiziranje lijepoga, veličanstvena artificijelna estetizacija lokrumske stvarnosti unutar koje se gotovo pa paradoksalno odigrava ekvinocijalna borba siromašnoga dubrovačkoga gruškog puka sa sveopćom bijedom i životnom nepravdom, a što je glavna tema ove Vojnovićeve komorne drame.

Međutim, razloge nezapamćenoga uspjeha Juvančićeva „Ekvinocija“ ne treba tražiti samo u svojevrsnome bijegu u neku paralelnu artificijeliziranu stvarnost otoka Lokruma, već zasigurno i u općepriznatom festivalskom dramskom ansamblu, koji je iako u ponešto izmijenjenom sastavu u odnosu na izvornu postavu od prije nekoliko godina, raskošnom paletom individualnih različitosti u glumačkome portretiranju junaka „slavitelja majke i istančanog analitičara žene“, kako će Vojnovića opisati Branko Hećimović, na sceni uvjerljivo rezultirao iznimnim glumačkim studijama i zapaženim autorskim kreacijama. Prije svega se to odnosi na apsolutnu vladaricu hrvatske kazališne scene srednje generacije Doris Šarić Kukuljicu, koja ulogu žrtve svoje vlastite ljubavi, u mladosti izigrane, prevarene i napuštene djevojke Jele, pred publiku donosi u obliku nadnaravno moćne, energične i duboko proživljene glumačke riječi, koju jasnoćom svoje geste, mimike i izrazâ lica maestralno nadopunjuje iz prizora u prizor, impozantno nijansirajući čitav spektar Jelinih emocija – majčinsku ljubav prema sinu Ivu, prijezir prema Niku koji ju je u mladosti prevario i ostavio, te spremnost na žrtvu za sreću svoga djeteta. Za Doris će mi mlađi članovi festivalskoga ansambla reći kako im je mnogo više od učitelja i kazališnoga pedagoga, reći će kako im je poput majke, uvijek spremna poučiti, upozoriti, pomoći. Ja ću tome nadodati kako uz takvoga učitelja nadolazeća hrvatska glumačka scena i Dubrovačke ljetne igre nemaju razloga strahovati za svoju budućnost.

Uz Doris Šarić Kukuljicu, zapaženo je i dojmljivo glumačko ostvarenje Mara Martinovića, koji vrsnim portretiranjem Nika Marinovića na scenu iznosi duboko nemoralnu figuru Jeline ljubavi iz mladosti. Niko je bijegom u Ameriku te brojnim prijevarama, krađama i ubojstvima stekao bogatstvo, a njegovi su postupci motivirani tek brigom o vlastitom probitku, što vjerno interpretira Martinović. Energičan, čvrst i do samoga kraja izvedbe postojan u svojoj scenskoj uvjerljivosti, neupitno je opravdao visoka očekivanja festivalske publike. Osim Martinovića, sjajnim su ulogama oduševili i Kruno Šarić u ulozi Frana Dražića, Nikša Kušelj ulogom Iva Ledinića, Nika Burđelez kao Franova kći Anica, te Branimir Vidić kao Vlaho Slijepi. Veličanstvena Vojnovićeva priča o majčinskoj ljubavi i osobnoj žrtvi za sreću svoga djeteta vratila se tako na stjenovitu obalu pod zvjezdano nebo čarobnog otočkog ambijenta ponovno oduševivši inspirativnom redateljsko-scenografskom intervencijom i izvanrednom glumom festivalskoga dramskog ansambla. „Ambijentalno je kazalište ono koje prostor doživljava kao partnera u zajedničkoj borbi traženja smisla“, reći će Ivica Kunčević, dok će njegovu tezu i praktično potvrditi Juvančićev ambijentalni teatar i partnerstvo s prostorom, koji su realizirani upravo tamo, daleko od vreve Grada, na južnim hridinama mističnog dubrovačkog otoka.

Dubrovnik, 4.8.2013.



© BOŽO BENIĆ 2020.