SUBVERZIVNOST ANGAŽIRANOG TEATRA

Gostovanje HNK Osijek na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama


Ivana Šojat Kuči: Unterstadt
64. dubrovačke ljetne igre
redatelj: Zlatko Sviben
premijera: 5.10.2012.

Zatvorena srednjovjekovna urbanistička matrica Grada s jedinstvenom i zgusnutom arhitekturom, te mrežom kapilara uskih uličica, uvijek je iznova bila neiscrpan izvor umjetničkoga nadahnuća i kreativnosti, koja kao takva opetovano iščekuje onoga dovitljiva i inovativna genija kojemu će raširiti lepezu svojih ambijenata, darovavši mu time čitav spektar magičnih prostora ispunjenih poviješću i simbolikom, a sve za potrebe upotpunjavanja njegova scenskog izraza. Božidar Violić reći će kako su svi ti dubrovački otvoreni scenski prostori i mini-ambijenti organski povezani u skladnu cjelinu jedinstvenog ambijenta po kojima se Dubrovnik bitno razlikuje od ostalih naših gradova, no njegovo će promišljanje dubrovačke ambijentalnosti neočekivano, ali izravno potvrditi i upotpuniti gostovanje najuspješnije hrvatske dramske produkcije u protekloj kazališnoj sezoni, potresna drama „Unterstadt“ Hrvatskoga narodnog kazališta iz Osijeka, nastala prema istoimenom romanu Ivane Šojat Kuči. Roman je to o tragičnim sudbinama i životnim traumama četiriju generacija osječke građanske obitelji njemačkih korijena, čiju dramatizaciju potpisuje Bojan Marotti, a režiju nagrađivani zagrebački redatelj Zlatko Sviben.

Svako gostovanje uvijek samo po sebi predstavlja novi umjetnički izazov, kako za ansambl, tako i za redatelja, koji svoju prvobitnu režijsku koncepciju neizbježno mora prilagoditi i usuglasiti s novim specifičnim prilikama i lokalnim datostima, a unutar kojih će simultano zadržati izvornost i autentičnost suštine vlastite artističke ideje, pobudivši time u isti mah i nove inscenacijske izričaje. Sviben se tu, međutim, festivalskoj publici predstavio kao neprikosnoveni majstor i upravo onaj kreativni genij koji je izlaskom iz teatra u neartificijelni prostor uspješno iskoristio skrivene potencijale dubrovačkih mini-ambijenata, te koji zavidnom režijskom vještinom uspješno usuglašava s dubrovačkim arhitektonsko-urbanističkim datostima katarzično putovanje glavne junakinje kroz svoju obiteljsku prošlost i potragu za izgubljenim identitetom. U tom kontekstu, Svibenov „Unterstadt“ započinje dinamičnim interaktivnim odnosom između publike i glumaca u Stulinoj ulici iza dubrovačke katedrale, gdje partizanska vojska (glumci) uz borbene pjesme dočekuje zarobljenike (publiku), uručuje im propusnice te ih odvodi u zloglasni radni logor Krndiju (Iza Mira), gdje pak započinje impresivni izljev kratkih, no iznimno dramatičnih i emotivno nabijenih scenskih minijatura, koje u maniri svojevrsnih blic efekata svjedoče o jednom tragičnom vremenu diktature i totalitarizma. Nastavljajući uprizorenje na Boškovićevoj poljani, niz skale od Jezuita i Strossmayerovom ulicom, Sviben postupnim, no kontinuiranim dramskim crescendom najavljuje tragične životne priče, koje su pripadnici njemačke nacionalne manjine proživjeli nakon Drugoga svjetskog rata, a koje će rasplamsati na jedinstvenoj kulisi parka Umjetničke škole posredstvom eruptirajuće vrsne scenske interpretacije glumačke ekipe osječkoga ansambla.

Prvakinja drame HNK Osijek Sandra Lončarić Tankosić u ulozi glavne junakinje Katarine Pavković, koja se nakon osamnaest godina iz Zagreba vraća u Osijek i to kako bi posjetila teško bolesnu majku, te nacionalna prvakinja hrvatske kazališne scene Branka Cvitković u ulozi Jozefine Bittner, stare obiteljske prijateljice koja Katarinu dočekuje u suzama i moleći za njezinu majku, koja je tijekom kćerina putovanja preminula, predvode blistavi glumački ansambl „romana jedne osječke obitelji“, kako je podnaslovljena drama. Lončarić Tankosić maestralno je i bez suvišne patetike utjelovila istinski nesretnu i emocionalno osakaćenu ženu, koja se u potrazi za svojim izgubljenim individualnim i obiteljskim identitetom suočava s čitavom paletom moralnih dvojbi, te koja kroz razgovor s Jozefinom putuje obiteljskom prošlošću, čime proživljava turbulentno ispreplitanje lavine emocija; mržnje, prijezira, oprosta, katarze i ljubavi, predočavajući svaku od njih jednakom uvjerljivošću, a ostvarivši time iznimno vrijedan i zapažen glumački prinos u cjelini. Branka Cvitković pak impozantnom lakoćom glumačkoga nijansiranja portretira Jozefinu na početku uprizorenja kao vrlo suzdržanu i blagu ženu, dok pred sami kraj izvedbe svojim gotovo pa nadrealno energičnim monologom razotkriva i svoje vlastite životne traume i obiteljske tragedije, čime je apsolutno ovladala scenskim prostorom, otkrivši publici u punome sjaju zadivljujuću raskoš svoje interpretativne moći.

Umjesto zaključka, misao za razmatranje. Zlatko Sviben je jednom prilikom rekao: „Mnogi su kazalištarci govorili da kazalište uvijek mora biti malo bolje nego što to društvo zaslužuje, što znači da ono i nije puki odraz društvenih prilika određenog trenutka, neki dokumentarni refleks stanja. Kazalište, pa bilo ono i komercijalno, ne može tek ugađati, ono je uvijek i pokušaj promjene postojećega. U tome je smislu ono u svojoj biti upravo – subverzivno.“ Ovom se svojom dramskom kreacijom Sviben dotaknuo upravo teme subverzivnosti; promišljanjem univerzalnih moralnih kategorija izravno je stvorio angažirani teatar, pokušavajući kazalištem promijeniti postojeće. No, dok redatelj kroz vlastiti umjetnički angažman i kulturnu gestu pokušava oplemeniti društvenu stvarnost, činjenica je kako ipak samo na društvu ostaje koliko će oštroumnost njegovih misaonih refleksija pretočiti u realitete svoje životne opstojnosti.

Dubrovnik, 1.8.2013.



© BOŽO BENIĆ 2020.