MELODRAMSKA PRIČA O LJUBAVI I PONOSU

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik


Milan Ogrizović: Hasanaginica
kazalište marina držića dubrovnik
redatelj: Ivan Leo Lemo
premijera: 18.3.2011.

Kada je i godinu dana nakon premijerne izvedbe jedne predstave kazalište ispunjeno gotovo do posljednjega mjesta, samo je po sebi jasno kako je autorski tim uz pomoć vrsnoga glumačkog ansambla uspio uprizorenjem jednoga od najpoznatijih hrvatskih dramskih tekstova na scenu donijeti novu kazališnu uspješnicu. Drama u kojoj se u ponešto drugačijoj formi i izričaju na kazališne daske preslikava aktualni društveno-povijesni trenutak i to u obliku naglašenog sukoba između tradicionalnoga i suvremenoga, već je sama po sebi potencijalni hit, no kada svemu tome pribrojimo i iznimna gostujuća imena s hrvatske glumačke scene kojima je dubrovački ansambl bitno osvježen, te povrh svega izrazito zahtjevnu dramsku produkciju, onda svjedočimo umjetničkom ostvarenju za kakvo Kazalište Marina Držića svakako ima potencijala, pa je stoga prava šteta kako ovakva uprizorenja dubrovački teatar ne nudi češće.

Narodnu epsko-lirsku baladu „Hasanaginicu“ prema književnom predlošku pripovjedača, dramatičara, esejista i kritičara Milana Ogrizovića, redatelj Ivan Leo Lemo pred publiku iznosi potencirajući njezin melodramski izričaj i poetiku, u središtu kojega je ponosom prožeta strasna ljubav između Hasanaginice i Hasanage. U isto vrijeme, redatelj je duboko inspiriran cjelokupnom islamskom kulturom i naslijeđem, što je pak najvidljivije u međusobno nadopunjavajućim scenskim komponentama Vesne Režić (scenografija), Mirjane Zagorec (kostimografija) i Paole Dražić Zekić (glazba). Lemova je „Hasanaginica“ stoga prije svega priča o nesretnoj sudbini žene, požrtvovne majke i supruge zarobljene unutar zakonitosti i pravila patrijarhalne zajednice Hasanagina dvora, ali također i ponosite aginice koja se pred mužem odbija poniziti, prkoseći time zakonima, običajima i tradiciji, te svjesno pristajući na izgon, odvojenost od svoje djece i kolijevke sa sinom kojega možda više nikada ne će vidjeti.

U takvoj režijskoj koncepciji snažne emocije i dubokoga patosa čitav je dramski ansambl polučio dojmljive, izražajne i interpretativno jasne glumačke studije, što je rezultiralo scenskom majstorijom unutar koje su ipak iskočile četiri glumačke kreacije: Hasanaginica Jasne Jukić, Hasanaga Vladimira Posavca, Imotski kadija Slavka Jurage, te Umihana Milke Podrug Kokotović. Jasna Jukić na scenu donosi tragičnu i dramatičnu sudbinu žene čiji je jedini krimen taj što nije na bojištu posjetila ranjenoga muža, već ga je u skladu s patrijarhalnim vremenom u kojemu ženi nije bilo dopušteno izbivati od kuće, čekala na dvoru s djecom. Njezina je interpretacija u potpunosti zaokružena, istinski proživljena snažna emotivna studija bolne duše koju razdiru isprepletena čuvstva ljubavi, strasti, tuge, boli, patnje. Splitski glumac Vladimir Posavec ulogom Hasanage predstavlja samo naizgled surovog i okrutnog čovjeka, koji svoju ženu tjera s dvora budući da mu u ranjeničkim mukama nije došla „vidati rane“. Vrsno glumačko balansiranje između snažne i čvrste prezentacije bešćutnog vojskovođe, pa sve do duboko nesretne ljudske duše prožete ljubavlju, strašću i patnjom zbog svoje ishitrene odluke, Posavec zavidnom lakoćom glumačkoga izričaja opravdava povjereni mu angažman od strane dubrovačke kazališne kuće. Slavko Juraga, Imotski kadija koji prosi Hasanaginicu nakon što ju Hasanaga izbacuje s dvora, fascinirao je pak ulogom čovjeka odmalena zaljubljena u Hasanaginicu. Odlično ovladanom ulogom, jasnoćom scenskog izraza tijekom čitave izvedbe, te u konačnici upečatljivim i istinski proživljenim krikom zbog smrti svoje voljene na samome kraju izvedbe, pokazao je kako ga kazališna kritika s punim pravom ubraja među ponajbolje hrvatske kazališne glumce. Neponovljiva Milka Podrug Kokotović, istinska diva hrvatskoga i dubrovačkoga teatra, na sceni utjelovljuje Hasanaginu majku Umihanu. Vrsnoćom svoje scenske uvjerljivosti prožete snažnom gestom i mimikom, Milka po tko zna koji put ostvaruje jedinstvenu glumačku kreaciju, ovoga puta ulogom surove žene kojoj je stalo isključivo do sreće vlastitoga sina i koja će učiniti sve kako bi svome djetetu na tome putu i pomogla.

U konačnici, „Hasanaginica“ je neosporno bezvremenski tekst, suvremen i aktualan, u svojoj lirici univerzalan i besprijekoran. Njenim uprizorenjem Kazalište Marina Držića i redatelj Ivan Leo Lemo posredstvom ansambla pokušavaju (i u tome uspijevaju) kazališnim jezikom istkati melodramsku priču o ljubavi i ponosu, ne zaboravljajući pritom u predstavu uključiti uobičajene predrasude i stereotipe o islamskoj kulturi. I dok u prednjem planu promatramo tragične sudbine njenih likova, u pozadini predstave ponuđen nam je dašak surovoga realiteta, realiteta kojega smo svjedoci i kojega smo dijelom, čime nas teatar na najizravniji način upućuje na razumijevanje, empatiju i, prije svega, na ljudskost.

Dubrovnik, 26.1.2013.


© BOŽO BENIĆ 2020.