GROM KOJI POGAĐA DUBOKO U NUTRINU

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik


Fjodor Mihajlović Dostojevski: Braća Karamazovi
kazalište marina držića dubrovnik
redatelj: Dejan Projkovski
premijera: 10.6.2013.

Gdje potražiti riječi kojima bi čovjek mogao opisati ono istinsko i duboko proživljeno iskustvo osobnog propitkivanja nad vječitim i fundamentalnim temama čovjekove esencije, temama koje Fjodor Mihajlovič Dostojevski kao majstor psihološkog portretiranja iznosi u filozofskome dramskom romanu „Braća Karamazovi“, a makedonski redatelj Dejan Projkovski preko vrsne dramatizacije Andreja Hienga tako vješto komprimira i preoblikuje u trosatni dramski spektakl, iznoseći pred dubrovačku publiku vječne rasprave o Bogu, slobodi, odgovornosti, moralu i smislu općenito? Progovarajući o onome za što će i sam redatelj reći kako „sažimlje iskustvo naše civilizacije, naš kolektivni pogled na svijet“, dubrovačka kazališna kuća ne bježi od beskompromisnog suočavanja s ograničenjima tehničkih datosti, te unutar okvira mogućega hrabrim uprizorenjem klasika svjetske književnosti dokazuje da je kadra, kako u produkcijskoj, tako zasigurno i u onoj značajnijoj, glumačkoj komponenti, iznjedriti uprizorenje kojim u potpunosti može parirati i najvećim hrvatskim kazališnim kućama, ako ne i velikoj zagrebačkoj kazališnoj sceni.

Impresivna je i poticajna nakana ponajboljega makedonskog scenografa Vlada Gjoreskog, duboko promišljena i utjelovljena u poetici (pre)oblikovanja scenskoga prostora, a koja je rezultirala nizom uspješnih i nadahnjujućih dramskih efekata. Prvenstveno se to odnosi na transformaciju čitavoga gledališta u jedinstveni središnji scenski „otok“ s tek nekolicinom rubno postavljenih sjedećih mjesta, čime je oformljen beskonačni manevarski prostor, koji i redatelju i glumačkoj ekipi prepušta neslućenu slobodu interpretacije i individualne intervencije, istovremeno pretvarajući onu malobrojnu publiku koja s glumcima dijeli scenu u aktivnoga sudionika njihovih inscenacijskih propitkivanja. Dostojevski je u književnom portretiranju obitelji Karamazov sumirao sve one teme svojih osobnih intimnih preispitivanja, no tragične sudbine oca Fjodora i njegovih sinova Dmitrija, Ivana i Alekseja, od kojih svaki ponaosob nosi vlastite ideje poput vlastitoga tereta i utjelovljuje ih svojim životom, na kazališnim daskama poprimaju sasvim novu dimenziju, vješto izvlačeći iz gledatelja posredstvom svojevrsnih eksplozija glumačkih talenata živu empatiju naspram silne težine „snage karamazovske niskosti“. Znakovita je, stoga, simbolička postava kaveza na sceni, zatvorenoga bezizlaznoga kruga, koji vješto ocrtava nemogućnost pronalaska odgovora na vječna pitanja od kojih je sazdana čitava povijest ljudskoga postojanja, tek unutar kojega glumački krik poprima svoju cjelovitu ekspresiju osobne i samodestruktivne potrage za neuhvatljivim odgovorom o smislu. U takvom kontekstu, ukupan umjetnički dojam zaokružen je duhovnom glazbom priznatoga makedonskog skladatelja Gorana Trajkoskoga, a upotpunjen vrsnim glasovima djevojačkoga zbora Amorette pod vodstvom profesorice Maje Marušić.

Suvereno vladajući scenskim prostorom, čitav je glumački ansambl Kazališta Marina Držića, obogaćen tek nekolicinom gostujućih imena, maestralno uspio do detalja iznijansirati svakoga od karakterno izrazito složenih likova, iznoseći pred publiku dojmljive i duboko proživljene glumačke studije. Frane Perišin u ulozi starog Fjodora Pavloviča Karamazova, raskalašenog alkoholičara i hedonista okarakterizirana duševnim siromaštvom, uspješno se izdvaja jasnoćom i snagom glumačke riječi i izraza. Vladimir Posavec Tušek, koji utjelovljuje Fjodorova sina Dmitrija, razvratnika karakterno najbližega ocu, vrsnoćom svoje interpretacije još jednom publici predstavlja svu raskoš i širinu glumačkoga talenta kojim raspolaže. Izrazito je dojmljiv i upečatljiv psihološki portret intelektualca Ivana, ateističkog amoralista koji živi po načelu „sve je dozvoljeno“, a kojega uspješno kreira Trpimir Jurkić. Njegova uloga u svojoj punini nesumnjivo predstavlja iznimno vrijedan umjetnički doprinos kazališnoj sceni uopće. Fjodorova trećega sina, isposnika i duboko religioznoga čovjeka Alekseja, suštinsku suprotnost ocu Fjodoru i braći Dmitriju i Ivanu, igra sjajni Mijo Jurišić. Istinski proživljena uloga isprepletena čitavim spektrom moralnih dvojbi, proturječja i uzburkanih emocija koje prožimlju Jurišićev lik rezultiraju glumačkom kreacijom koja gledatelja uspijeva natjerati da se kroz izrazitu dozu iskustvenog suosjećanja s fiktivnim suoči s vlastitim intimnim propitkivanjem i reakcijom unutar realnog. Ništa manje loš nije ni ostatak ansambla.

I to je teatar, i to su Karamazovi! Njihove su poruke poput groma nakon kojega se čovjek mijenja prepusti li im se i dopusti li im da njihova riječ pronikne duboko u njegovu nutrinu. Stoga ću zaključiti s dopuštenjem da budem osoban i tako, parafrazirajući Dmitrija, iznesem vlastito iskustvo za koje vjerujem kako ga dijele mnogi. Štoviše, oduševljeno mnoštvo koje sam promatrao protekloga tjedna kako snažnim pljeskom i iskrenom emocijom ispraća glumce s pozornice u to me uvjerava. A Dmitrij kaže ovako: „Brate, ja sam u sebi za ova dva posljednja mjeseca novog čovjeka osjetio, uskrsnuo je u meni novi čovjek! Bio je zatvoren u meni, ali se nikada ne bi javio da ne bijaše ovoga groma! Strašno! I što me se tiče što ću u rudnicima dvadeset godina rudu kopati. Ništa se ja toga ne bojim; drugo je sad meni strašno: da mi ne izmakne, da ne ode od mene taj uskrsli čovjek!“

Dubrovnik, 11.6.2013.



© BOŽO BENIĆ 2020.