EKSPERIMENTALNA REDATELJSKA KONCEPCIJA

Osvrt na treći premijerni naslov 64. Dubrovačkih ljetnih igara


prema Platonovu izvorniku: Obrana Sokratova
64. dubrovačke ljetne igre
redatelj: Tomi Janežić
premijera: 19.8.2013.

Odlučno i sveobuhvatno propitkivanje fundamentalnih festivalskih konvencionalnih okvira koje je na ovogodišnjim Igrama započelo novo umjetničko vodstvo na čelu s intendantom Krešimirom Dolenčićem svoj je vrhunac dosegnulo u obliku radikalne, okrutne i šokantne, gotovo pa skandalozne, no zasigurno iznimno hrabre umjetničke geste uglednoga slovenskoga redatelja Tomija Janežića, koji je uprizorenjem Platonove „Obrane Sokratove“ na tvrđavi Lovrijenac kao posljednjega premijernoga naslova 64. Dubrovačkih ljetnih igara simbolički izazvao ozbiljan potres na festivalskoj sceni, duboko poljuljavši čvrste temelje na kojima počiva ovaj najstariji i najugledniji hrvatski kulturni festival. Ono što je intendant Dolenčić apostrofirao još u samim najavama premijernih dramskih naslova, postavivši to u žarište svoga programa kao glavni cilj, bila je evidentna potreba za revizijom i korjenitom reformom Igara i to ponajprije njihove dramske sastavnice. Ta je njegova zamisao ponajbolje utjelovljena upravo Janežićevim uprizorenjem jedinoga nedijaloškoga i najstarijega Platonova spisa eskalirajući u opskurnoj atmosferi kontemplativne utrobe dubrovačkoga Gibraltara. Iako hvalevrijedan pokušaj eksperimentalne redateljske koncepcije s potpuno iščeznutim tradicionalnim elementima klasičnoga teatra, kao i suvremeno iščitavanje i istraživanje antologijskoga Platonova filozofskoga teksta, njegova redukcija na osnovne Platonove sadržajne poruke i misli, te pokušaj razotkrivanja i objelodanjivanja suštinske kazališne biti dokidanjem teatra radi teatra samoga, takav se koncept ovoga puta pretvorio u ozbiljan promašaj. Redatelj Janežić svoju ingenioznu ideju ne samo da nije uspio ostvariti, već ju je uobličio tek u jedno iscrpno, dugotrajno i egzibicionističko iživljavanje međunarodno priznatih imena dramske umjetnosti nad publikom zarobljenom u skučenom scenografskom rješenju Radivoja Dinulovića, čime naravno ne samo da nije uspio zadovoljiti njena visoka očekivanja, nego je na određeni način čak i izigrao njezino povjerenje.

Kao da hermetična arhitektura osamljene dubrovačke tvrđave na četrdesetak metara visokoj hridi već sama po sebi nije bila dostatno izdvojena i meditativno podatna scenografija koja bi omogućila publici, primivši ju u svoju nutrinu, jedinstvenu i osobnu ambijentalnu konklavu, neometano je prepustivši promišljanju prije svega njenih osobnih etičkih načela, a potom i filozofije Sokratova lika, prema Platonu toga iznimno etički osviještena i karakterno ispravna pojedinca unutar podmuklog atenskog društva, pa je istu tu publiku trebalo dodatno izolirati napadnim i klaustrofobičnim scenografskim rješenjem netom spomenutoga beogradskog arhitekta. I kao da to već nije bila dovoljna scenska intervencija pa je autorska ekipa svjesno odlučila pretjerati i otići do samih krajnosti; negdje na polovici izvedbe tu je „scensku kutiju unutar ambijentalne kutije“ dodatno skučila podijelivši ju zastorom u dva dijela, nastavljajući tako nad publikom provoditi svoj „umjetnički“ teror do samoga kraja ovoga skoro pa nepostojećega teatra. Usprkos činjenici kako je Janežićeva dramska kreacija legitiman redateljski postupak, pitanje koje se već na početku izvedbe postavilo jest kako se onda u takvom ozračju uopće moguće posvetiti introspekciji i intimnom promišljanju svih onih kompleksnih tema koje u ovoj monodrami bez vidljiva glumca i s obrisima radiodrame dolaze do slušatelja u obliku čitavoga spleta asocijacija na demokraciju i sve njezine destruktivne značajke. Ovakva koncepcija pogubno je djelovala i po inače sjajnoga riječkoga glumca Alena Liverića, koji se skriven iza scene oglašavao tek kroz razgovor sa svojim prijateljima i kroz poneki solilokvij i to u trenutcima kada je drama već dobrano odmakla. Liverić se svojim samopropitkivanjem hrabro nosio s vrlo teškim zadatkom koji je autorska ekipa pred njega postavila, no konačni je rezultat ovoga puta nažalost bio prepun manjkavosti, nedorečenosti i sveopćega nepovjerenja. Samim time, složene su se Platonove, odnosno Sokratove, Janežićeve i Liverićeve misaone refleksije na temu slobode, smrti, istine i spoznaje vidljivo isecirane u pomalo banalno moraliziranje, pretočile tek u tupo i nedjelotvorno odzvanjanje praznoga izlaganja unutar povijesnih zidova dubrovačke tvrđave, koje kao da je ispitivalo krajnje granice strpljenja onih prisutnih.

Stoga nije teško zaključiti odakle slušateljima ove zvučne priredbe, jer gledatelja ionako nije bilo, gorak okus u ustima zbog iznimno snažnoga osjećaja jedne velike umjetničke obmane, popraćen čestim komešanjima, nepažnjom, nemirom, pa čak i ponekim neprimjerenim dobacivanjem za vrijeme dramske izvedbe. Međutim, ono što ostaje neprijeporno jest činjenica kako se Janežić prihvatio ovoga redateljskog eksperimentiranja potpuno u skladu s poetikom vlastita umjetničkoga izričaja, no isto je tako opravdano zapitati se sljedeće: ako redatelj dokida gotovo sve kazališne elemente s namjerom da publici predstavi ono istinski relevantno, što je onda zapravo to što preostaje i koliko je taj umjetnički žanr uopće blizak teatru, te kako isti ne spriječiti od upada u zamku poimanja kao još jednoga egzibionističkog performansa. No, u isto vrijeme, ako je Dolenčić angažmanom slovenskoga redatelja uistinu imao namjeru radikalno propitati ustaljene konvencije, onda je ovime zasigurno došao do svih onih odgovora koje je tražio, uvidjevši kojom putanjom mora svoje tek započeto izvanredno umjetničko djelovanje nastaviti u idućoj festivalskoj sezoni. Pravo na eksperimentiranje je ionako imao upravo u prvoj godini svoga mandata, što je on i iskoristio, uvrstivši Janežićevu „Obranu Sokratovu“ u dramski program kao posljednju premijeru inače izvanrednih 64. Dubrovačkih ljetnih igara.

Dubrovnik, 20.8.2013.



© BOŽO BENIĆ 2020.