BESKOMPROMISNA REAKCIJA NA AKTUALNU POLITIKU FARSE

Osvrt na prvi premijerni naslov 64. Dubrovačkih ljetnih igara


Bobo Jelčić i Nataša Rajković: Allons enfants
64. dubrovačke ljetne igre
redatelji: Bobo Jelčić i Nataša Rajković
premijera: 28.7.2013.

Osvrćući se svojedobno iscrpnom teatrološkom studijom na antologijsko ostvarenje među dramskim djelima hrvatske moderne, Boris Senker je o Vojnovićevoj „Dubrovačkoj trilogiji“ zapisao: „Mitski je Grad razoren. Otvorio je vrata, kao i Troja, svijetu oko sebe, priznao je njegovu egzistenciju i morao je, kao i Troja, propasti.“ Jezgrovito sažimajući suštinsku bit Vojnovićeva dramskog triptiha, Senker je tako teoretizirajući, temu propasti s pravom istaknuo kao neprijeporno obilježje ovoga simbolističko poetološkoga dramskog pisma, neovisno o konkretnom modalitetu propasti kojega posljednja pokoljenja dubrovačke vlastele u 19. stoljeću prolaze (propast države u „Allons enfants“, ekonomski slom u „Sutonu“, te genetičko nestajanje u posljednjem dijelu „Na taraci“). Istu su pak temu autorsko-redateljski tandem Bobo Jelčić i Nataša Rajković uspješno reinterpretirali i materijalizirali u iznimno vrijedan dramski projekt obogaćen uvijek iznova inovativnim, nekonvencionalnim, avangardnim i tako karakteristično samosvojstvenim pristupom kazališnoj umjetnosti uopće.

Jedna sasvim obična sjednica Gradskoga vijeća, sugestivno smještena baš u dubrovačku Veliku vijećnicu, provokativna je i ambijentalna, ironična i duhovita, ali nadasve duboko sarkastična dramska kreacija iz pera netom spomenutoga tandema, koja kao otvorena, beskompromisna i konkretna reakcija na aktualnu hrvatsku i dubrovačku politiku farse, prijetvornosti, licemjerstva i demagogije, vješto razotkriva i ismijava ne samo zakulisje, već i besramnu i beskrupuloznu predstavu političke propagande kojoj svakodnevno svjedočimo na hrvatskoj političkoj sceni. Samim time su ambijentalna inscenacijska poigravanja Bobe Jelčića i Nataše Rajković s metaforičkim dokidanjem diferencije između teatra i vijećnice, te poistovjećivanje na simboličkoj razini svega onoga što ta dva pojma predstavljanju, njihov konačan umjetnički obračun s političkim teatrom, kojim snažno akcentiraju i konkretiziraju prethodno konceptualiziranu ideju autentičnosti mjesta. Maestralna dramaturška koncepcija, koja mirnim, no stalnim, ritmičnim, te iznimno propulzivnim pulsiranjem dramske napetosti gledatelja vodi arenom političke gluposti, postupno se pretače u energičnu eksploziju fiktivne političke borbe, koja kulminira dokidanjem naizgled nepremostivih ideoloških različitosti kompromisnim izglasavanjem različitih točaka dnevnoga reda, te u konačnici sveopćim lascivnim zagrljajima i ispreplitanjima tijelâ za predsjedavajućim stolom. Simbolika sama po sebi jasna i konzistentna.

Ukupnom je dojmu postupnoga rastakanja i raskrinkavanja idealiziranih političkih osobnosti u punini doprinio čitav festivalski dramski ansambl, u kojemu je svaki od pojedinačnih glumačkih prikaza i scenskih izraza tijekom čitave izvedbe uspješno pridonosio cjelovitoj kreaciji umjetnih i lažnih tvorevina političke elite, kulminiravši na kraju prvoga dijela silovitim i gotovo autoritativnim vijećničkim povicima „Što možemo učiniti za vas i kako vam možemo pomoći?“, nakon čega se dramska radnja premjestila ispred Gradske vijećnice, gdje su vijećnici – glumci u svojevrsnom performansu odgovarali na pitanja zainteresirane javnosti – publike. Izokrenuli su time Jelčić i Rajković i tradicionalnu prirodu odnosa između glumaca i publike, aktivno uključivši baš i nju samu u svoja vlastita istraživanja i potragu za onim inscenacijskim izrazom, koji će im pomoći osvijestiti i ukazati na rastuću odsutnost odgovornosti za društvo, dok su u isto vrijeme afirmiranjem prostora Vijećnice kao novoga kazališnog ambijenta vješto upozorili na svakodnevna politička degradiranja institucija kao nužnih moralnih stupova jednoga društva.

Krepuskularnu atmosferu života posljednjih potomaka Vojnovićeve dubrovačke vlastele i snažno artikuliran Orsatov „munchovski“ krik kako smo još uvijek vlast, nemoguće je ne poistovjetiti s aktualnom atmosferom društveno-povijesnoga konteksta u kojemu se oblak kapitalističkog poimanja stvarnosti i ekonomske logike nadvio nad stoljetni grad slobode, zaprijetivši mu konačnim slomom. Bobo Jelčić i Nataša Rajković stoga reagiraju na sebi svojstven i prirodan način, te u skladu sa svojim umjetničkim porivima reinterpretiraju Vojnovićevu propast, nastavljajući ju apokaliptično razvijati vičući poput Orsata, a pritom kreiravši apsolutni dramski hit, te uspješno ispunjavajući jedan od bitnih ciljeva svoga teatra: iskustvo koje gledatelj pamti. Time zasigurno u ključnom trenutku poentiraju vrsnim umjetničkim ostvarenjem s evidentnom dozom sentimentalnih prizvuka, kojima su svjesno ili ne aludirali na početak novog doba dubrovačke povijesti, čije su se stranice počele ispisivati u utorak 30. srpnja na drugoj sjednici Gradskoga vijeća u novome mandatu i još jedne ambijentalne predstave, s kapitalom kao vrsnim redateljem i političarima kao neprikosnovenim glumačkim talentima. Jedino što preostaje vidjeti jest hoće li nakon te sjednice političkoga teatra ovaj novi nadolazeći Dubrovnik ponovno kao i onaj prije njega propasti poput Troje s početka teksta.

Dubrovnik, 28.7.2013.



© BOŽO BENIĆ 2020.