UNIVERZALNOST BOŠNJAKOVE DRAMSKE MISLI

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik


Elvis Bošnjak: Otac
kazalište marina držića dubrovnik
redatelj: Joško Juvančić
premijera: 19.10.2012.

Prvi sam se put s jednim Bošnjakovim tekstom susreo tek prošle godine, kada sam u zagrebačkom dramskom kazalištu Gavella imao priliku pogledati Dolenčićevo uprizorenje njegove drame Nosi nas rijeka. Elvisa Bošnjaka sam tada poznavao isključivo kroz kazališnu i književnu kritiku. Hvaljen i od publike i od kritike, kod mene je uvijek izazivao neki neobičan interes i pažnju. Tako sam znao za sve njegove uspjehe na Marulićevim danima, baš kao i za Nazora kojega je osvojio 2003. godine (upravo za djelo Nosi nas rijeka i ulogu Jerka). Ipak, priznajem, njegovi su me tekstovi spletom različitih okolnosti uvijek nekako zaobilazili. Sve do onog dana kada sam ga upoznao na sceni zagrebačkoga kazališta. Univerzalnost i slojevitost već spomenute drame ukazala mi je na ono što ću poslije uočiti kao jednu od najbitnijih komponenti Bošnjakova shvaćanja teatra i kazališne umjetnosti – temu društvene angažiranosti umjetničkoga djela.

Spomenuta univerzalnost Bošnjakove dramske misli reflektira se i u prvome ovosezonskom premijernom naslovu Kazališta Marina Držića uprizorenom u Teatru Bursi, drami Otac u režiji Joška Juvančića. Riječ je o svojevrsnom psihološkom zatvorskom trileru u čijem je fokusu lik Oca optuženoga zbog dvostrukog čedomorstva i silovanja kćeri, a kojega utjelovljuje Branimir Vidić Flika. Duboko svjestan težine zločina koji je počinio, Otac u zatvoru doživljava preobraćenje. U Bogu pronalazi jedinu utjehu, nadajući se kako će mu On oprostiti teške grijehe njegove prošlosti, kad već društvo neće. Tako se noć prije izlaska na slobodu Otac iz samice vraća u ćeliju, tražeći od zatvorenika s kojima je dijeli nož i to s namjerom da izvrši samoubojstvo. On je itekako svjestan činjenice da će bez obzira na to što je okajao svoj grijeh, priznao ga i pred Bogom i pred ljudima, te odležao svoju kaznu, zauvijek na svojim leđima nositi težak teret svoje prošlosti, društvo mu nikada više neće vjerovati, niti će mu dati priliku za novi početak. Pokazali su to drugi likovi u komadu, zatvorenici koji su u zatvoru također zbog krvnog delikta. Ni oni Ocu ne dopuštaju biti čovjekom, koji sve što traži jest oprost i novi početak.

Svjedoci smo aktualnoga društveno-povijesnoga trenutka s karakterističnim i sveprisutnim medijskim senzacionalizmom u kojemu se novinski stupci i naslovnice pune crnom kronikom; vremena u kojemu se društvena stvarnost i misao oblikuje senzacionalističkim pristupom s neprovjerenim informacijama; vremena u kojemu mediji bespoštedno upravljaju ljudskim životima ne mareći za posljedice po pojedinca; vremena u kojemu je dominanta kultura postala kultura trača; i u konačnici, vremena u kojemu se društvo hrani tuđom nevoljom i patnjom, osuđujući čovjeka zbog njegovih grijeha, mana i propusta iz prošlosti, bez obzira na to što su isti nerijetko teško okajani. Društvo pojedincu nije spremno dati novu priliku, on je za nj zauvijek obilježen svojim krimenom, te je kao takav osuđen i odbačen. Društvo zanima isključivo njegova psiha, motivi, razlozi za nedjelo, dok je interes za njega kao čovjeka svjesnoga svoje pogreške potpuno irelevantan. Još je manje bitna njegova budućnost. U takvom kontekstu iskrivljene i poljuljane društvene stvarnosti, umjetnost reagira na sebi svojstven način i rezultira angažiranim umjetničkim ostvarenjem. Elvis Bošnjak testira društvo tamo gdje je ono najosjetljivije i na zasigurno najekstremniji mogući način, postavljajući u središte svoga dramskoga teksta kršćansku ideju oprosta, koju, kao što sam kaže, suprotstavlja najgorem mogućem zločinu; zločinu pedofilije i čedomorstva.

Odabravši malu scenu Kazališta Marina Držića kao mjesto uprizorenja ovoga napetoga kazališnog komada, Joško Juvančić je zajedno sa scenografijom i kostimografijom Marina Gozze, te glazbom Paole Dražić Zekić, uspio iskoristiti klaustrofobičnost samoga Teatra Bursa i to kako bi kod relativno malog broja gledatelja koji mogu stati u gledalište izazvao stalan osjećaj napetosti, nelagode i straha. U takvom ambijentu, Bošnjakove rečenice i napeti dijalozi odzvanjaju još i jače, pogađajući gledatelja snažno i duboko, čvrsto zadržavajući njegovu pozornost do samoga kraja izvedbe i izazivajući pritom čak i osjećaj empatije prema čovjeku koji ne može oprostiti ni sam sebi. Postavljajući, stoga, duboka etička i filozofska pitanja oprosta, prvi put sam osjetio kako me jedan dramski tekst posredstvom teatra dovodi pred zid izazivajući u meni niz etičkih dilema. Štoviše, u Ocu sam odjednom ugledao čitav niz odbačenih pojedinaca iz naše svakodnevice, ljudi koji traže novi početak. Koliko će oni još trpjeti osudu okoline i koliko će ih dugo društvo nastaviti bezobzirno gaziti, tražeći kroz njihovu patnju svoju vlastitu nematerijalnu zadovoljštinu? Upitao sam se imaju li takvi obraćenici pravo na oprost. Duboko sam u sebi došao do odgovora. Dao mi ga je teatar, teatar koji bi ovakav trebao biti uvijek; nikako sam sebi svrha, već uvijek univerzalan, suvremen i angažiran, jer jedino kao takav može utjecati na formiranje nekog boljeg društvenog realiteta, realiteta koji svi priželjkujemo, a tako malo činimo da istome i doprinesemo.

Dubrovnik, 16.11.2012.



© BOŽO BENIĆ 2020.