OSVRT NA DRAMSKI PROGRAM 63. DUBROVAČKIH LJETNIH IGARA

Završni osvrt na dramski program 63. Dubrovačkih ljetnih igara


63. dubrovačke ljetne igre
intendant: Ivica Prlender
ceremonija zatvaranja: 25.8.2012.

Spuštanjem zastave Libertas i Opera gala koncertom ispred crkve sv. Vlaha, u subotu 25. kolovoza svečano su zatvorene 63. Dubrovačke ljetne igre, čiji su ovogodišnji dramski ciklus obilježila tri premijerna naslova (skup: igre, Medeja, Dantonova smrt) i dva reprizna s prošlogodišnjih Igara (Kralj Edip, Kate Kapuralica). Sada, na kraju još jedne festivalske sezone, čini mi se kako je ovogodišnji dramski program više nego proteklih godina bio prožet iznimno angažiranim komadima, u kojima se kao svojevrsni lajtmotiv konstantno provlačilo pitanje društvene odgovornosti, kao i tema opće društvene spremnosti na reakciju, na promjenu, na revoluciju. U tom kontekstu, i dramska se umjetnost i teatar kao takav još jednom pokazao kao idealno mjesto za provokaciju i kritiku društva, ali u isto vrijeme i kao mjesto koje na najizravniji mogući način propituje koliko je društvo u cjelini spremno preuzeti rizik i pokušati proizvesti određene društvene promjene.

Dramski program ovogodišnjih Igara započeo je repriznom izvedbom Sofoklova Kralja Edipa, a u režiji uglednoga slovenskoga redatelja Eduarda Millera. Uprizorenjem ove grčke tragedije u jedinstvenome ambijentalnom prostoru parka Umjetničke škole, te vrsnim glumačkim ansamblom predvođenim Mislavom Čavajdom u naslovnoj ulozi, Dubrovačke ljetne igre su dobile jedno od najkompletnijih uprizorenja posljednjih godina, dok se Dubrovnik još jednom potvrdio kao mjesto jedinstvenoga ambijenta otvorenih i zatvorenih scenskih prostora. Međutim, osim iznimnih umjetničkih dosega kojima je Kralj Edip osvojio festivalsku publiku, Miller je ovim komadom istovremeno počeo propitivati aktualni politički i sociološki kontekst, te problematiku preuzimanja odgovornosti kao jednu od središnjih tema s kojom se suočavamo u aktualnom društveno-povijesnom trenutku. Otvaranjem ovoga pitanja, redatelj konstruira vrlo angažiran komad, upozoravajući kako su rijetki od nas danas spremni postati suvremeni tragički junaci i, bez obzira na posljedice, raditi na osvješćivanju koje vodi prema nekom boljem društvu.

Kao prva pak dramska premijera ovogodišnjih Igara izvedena je predstava skup: igre u režiji međunarodno nagrađivanoga Saše Božića, a u suradnji s Art radionicom Lazareti. Usprkos činjenici kako je njena glavna tema odnos Grada i Igara, kombinirajući kazalište i dokumentaristički video rad ona u isto vrijeme razmatra temu vlastitog identiteta Dubrovčana, kao i aktualnu problematiku života u Gradu. Intrigantno je, stoga, kako ovim komadom na mala vrata ulazi kritika društva i nešto što će kulminirati Dantonovom smrti na samom kraju Festivala. Nakon prethodno spomenutih naslova uslijedila je još jedna premijera i to Euripidova Medeja u režiji slovenskoga redatelja Tomaža Pandura. Ona se pokazala svojevrsnom iznimkom u kontekstu angažiranosti koja karakterizira sve ostale dramske izvedbe ovogodišnjih Igara. Usprkos visokim umjetničkim dosezima i sjajnoj glumi čitavog ansambla predvođenog maestralnom Almom Pricom u naslovnoj ulozi, neosporna je činjenica kako su svi elementi likovnosti, od scenografije, preko kostimografije, glazbe, videa i svjetla, većim dijelom ove predstave u potpunosti nadjačavali glumu.

Još jedan reprizni naslov s prošlogodišnjih Igara jest Kate Kapuralica dubrovačkoga književnika Vlaha Stullija u režiji Darija Harjačeka i Jelenom Miholjević u glavnoj ulozi; još jedan komad koji se pokazao kao izvrsna kritika naše društvene stvarnosti. Tekst koji prati jednu marginalnu dubrovačku sirotinjsku obitelj i dva dana u njihovom životu protkanom sveopćom bijedom istovremeno nas je uputio i na suvremeni koncept i pojam sirotinje. S obzirom na činjenicu kako je neoliberalni kapitalizam prožeo sve pore društva, Dubrovnik je pokleknuo, prodavajući postupno svoja bogatstva poprilično jeftino. Stoga se ovaj Stullijev tekst pokazao izvrsnim materijalom kojim je Harjaček pokušao osvijestiti kako dubrovačko, tako i hrvatsko društvo u cjelini. I na samome kraju, apsolutna festivalska uspješnica ovogodišnjeg dramskog programa svakako je Dantonova smrt njemačkoga dramatičara Georga Büchnera, a u režiji jednog od naših najnagrađivanijih redatelja Olivera Frljića. Frljić je uz pomoć Büchnerova teksta te svojim karakterističnim redateljskim pristupom propitao mogućnost revolucije protiv sveprisutne nepravde i društvene nejednakosti, a spektakularnom scenografijom akademskoga slikara Igora Pauške prinudio publiku na autorefleksiju, ali je i pokušao dovesti na prag političkoga prosvjetljenja, što je prepoznao i stručni žiri dodijelivši Frljiću nagradu Orlando za najuspješnije ovogodišnje dramsko ostvarenje.

U konačnici, 63. Dubrovačke ljetne igre su na scenu iznijele doista raznovrstan dramski program. Izvanredni tekstovi i njihovo korespondiranje s različitim sredinama i vremenima, a u izvedbi vrsnih hrvatskih glumačkih imena i pod vodstvom najnagrađivanijih redatelja, rezultirali su uprizorenjima nakon kojih svakome pojedincu preostaje samo jedno: propitati sebe i svoju ulogu u društvu. Kralj Edip nas je uputio na preuzimanje odgovornosti te ukazao kako vlastito neznanje nije opravdanje za nedjela naše svijesti; skup: igre nas je pokušao probuditi iz sveopće letargije; Kate Kapuralica nas je upozorila na suvremeni koncept bijede i siromaštva, a Dantonova smrt direktno traži našu reakciju i poziva na revoluciju. Jedino pitanje koje se stoga nameće jest koliko smo svjesni problema čitavoga sustava i koliko čujemo ili želimo čuti vapaje kojima nas umjetnost nastoji natjerati na pobunu.

Dubrovnik, 30.8.2012.



© BOŽO BENIĆ 2020.