O PREUZIMANJU ODGOVORNOSTI

Osvrt na premijerni naslov 62. Dubrovačkih ljetnih igara


Sofoklo: Kralj Edip
63. dubrovačke ljetne igre
redatelj: Eduard Miler
premijera: 21.8.2011.

Dubrovnik kao renesansno-barokni grad neosporno je mjesto jedinstvenog ambijenta zatvorenih i otvorenih scenskih prostora, savršena kulisa čiji potencijali svakim novim dramskim uprizorenjem bivaju nanovo otkriveni. U povijesti Dubrovačkih ljetnih igara niz je uprizorenja koji su u potpunosti srasli s ambijentom u kojemu se izvode. U tom kontekstu, vjernoj publici Ljetnih igara svakako je najpoznatiji primjer Shakespeareov Hamlet na tvrđavi Lovrijenac, ili pak Vojnovićev Ekvinocijo kojega je prije nekoliko godina Joško Juvančić uprizorio na Lokrumu. Sofoklova tragedija Kralj Edip uprizorena u ambijentalnom prostoru parka Umjetničke škole jedan je od onih dramskih tekstova koji nastavljaju spomenuti niz.

Ugledni slovenski redatelj Eduard Miler u suradnji s dramaturginjom Žaninom Mirčevska, predstavlja nam Kralja Edipa u kojemu je fokus na političkom i sociološkom kontekstu. Problematika preuzimanja odgovornosti, kao jedna od središnjih tema ove Sofoklove tragedije, ujedno je i jedna od središnjih tema s kojom se suočavamo u aktualnom društveno-povijesnom trenutku. Usprkos tome što prvu ovogodišnju izvedbu nije pratilo do posljednjeg mjesta ispunjeno gledalište, neospornom ostaje činjenica kako se festivalski dramski ansambl predvođen Mislavom Čavajdom u ulozi Edipa odužio festivalskoj publici, s obzirom na to da su jedine dvije prošlogodišnje izvedbe Kralja Edipa na 62. Dubrovačkim ljetnim igrama djelomično ostale u sjeni Čavajdove ozljede koljena. Međutim, upravo je spomenuta ozljeda pokazala o kakvome je glumačkom talentu riječ. Ono što je bila apsolutna nužnost (štapovi kojima se Čavajda služio zbog ozljede), postalo je sastavnim dijelom Milerova uprizorenja. Uz izvanrednu interpretativnu sigurnost kojom Čavajda vlada scenskim prostorom, štapovima se dokazao i kao sjajan improvizator, što je odlika koja otkriva istinski talent i glumački potencijal. Ne čudi, stoga, redateljeva odluka da se štapovi zadrže kao sastavni element ove predstave i u novoj festivalskoj sezoni. Jer, u onome trenutku kada glumac objektivnu stvarnost počne pretakati u fiktivnost svoje uloge, svjedočimo fenomenu brisanja granica između stvarnosti i glume. Stvarnost tada postaje gluma, a gluma stvarnost. I to je istinska ljepota dramske umjetnosti. Gromoglasan i gotovo desetominutni pljesak oduševljene festivalske publike to je i potvrdio.

Dubrovačke ljetne igre ovom su grčkom tragedijom dobile jedno od najkompletnijih uprizorenja posljednjih godina; scenografijom Branka Hojnika sa snažnim, vrlo efektnim motivom vode i kostimografijom Marite Ćopo u kombinaciji s glazbom Frana Đurovića i svjetlom Zorana Mihanovića te naposljetku s izvanrednim glumačkim ansamblom, festivalskoj je publici predstavljen jedinstveni dramski tekst koji na najizravniji mogući način svjedoči o cijeni koju pojedinac mora platiti za neodgovornost i zločine svoga vremena, a za koje čak i nije izravno kriv. Nezahvalno bi stoga bilo posebno izdvajati bilo koje glumačko ime, međutim, osim uvjerljivo najzapaženijeg i već spomenutog Mislava Čavajde (koji je za ovu ulogu prošle godine nagrađen Orlandom), impresivan je i vrlo upečatljiv dojam koji na sceni ostavlja Doris Šarić Kukuljica u ulozi Edipove žene i majke Jokaste, kao i Livio Badurina u ulozi njenog brata Kreonta. Jokasta koju nam predstavlja Šarić Kukuljica je samo naizgled čvrsta i snažna žena, koja iako svjesna spleta neobičnih podudarnosti i okolnosti, a u cilju očuvanja kako vlastitog tako i Edipova dostojanstva i osobnog digniteta, nastoji zaustaviti Edipa u njegovoj potrazi za istinom. U pokušaju da spriječi ono što neminovno slijedi, a istovremeno suočena s neoborivim dokazima, doživljava osobnu tragediju, koja ju i odvodi u smrt. Interpretativno čvrst i jasan, Badurina svojom gestom, mimikom i izrazima lica predstavlja Kreonta kao surova čovjeka kojemu su zemaljski zakoni ispred osjećaja i ljudskosti. Kao takav, on je duboko svjestan činjenice kako se cijena za neodgovornost mora platiti. Uz Čavajdu, Šarić Kukuljicu i Badurinu, ostatak ansambla čine Vilim Matula u ulozi Tiresije, Jelena Lopatić kao glasnik, Vladimir Dulić u ulozi pastira, Ivan Peternelj kao zborovođa, te Alen Liverić, koji je u vrlo efektnoj ulozi svećenika zamijenio Dražena Čučeka.

U konačnici, što nam preostaje nakon ove predstave? Preostaje nam zapitati se koliko smo mi sami u svome svakodnevnom životu spremni preuzeti odgovornost, koja sama po sebi podrazumijeva i snošenje određenih posljedica, a što izbjegava svaki pojedinačni član društva, od onoga visoko pozicioniranoga pa sve do „običnoga malog“ čovjeka. Društvo se u cjelini našlo u stanju sveopće letargije, sivila i blaziranosti. Malo je pojedinaca unutar „iskrivljenog“ sustava koji su spremni poput Edipa pokazati visok stupanj društvene odgovornosti preuzimajući na sebe krivnju i pripadajuću kaznu. Rijetki su oni koji su danas spremni postati suvremeni tragički junaci i bez obzira na posljedice raditi na spoznaji istine i osvješćivanju koje vodi prema nekom boljem društvu. Edipov je jedini krimen to što nije znao. Ali usprkos tome, on je odgovornost preuzeo i simboličnim samokažnjavajućim činom osljepljivanja ukazao kako vlastito neznanje nije opravdanje za nedjela naše svijesti. Stoga je naprosto izvanredna genijalnost ovoga Sofoklova teksta, koji ni danas, više od 2000 godina nakon nastanka, ne prestaje privlačiti svojom aktualnošću, tjerajući nas da se zapitamo koliko smo mi danas spremni učiniti isto: preuzeti odgovornost i postati suvremenim Edipom.

Dubrovnik, 19.7.2012.


© BOŽO BENIĆ 2020.