LJUBAV KAO JEDINI SMISAO I SVRHA ČOVJEKOVA POSTOJANJA

Gostovanje splitskog kazališta PlayDrama u Kazalištu Marina Držića


Elvis Bošnjak: Srce veće od ruku
kazalište playdrama
redatelj: Elvis Bošnjak
premijera: 9.10.2012.

U teatar nikad nisam odlazio kao pasivni promatrač. Štoviše, jedan sam od onih koji ga ni ne doživljava mjestom usputne zabave pa čak niti umjetno stvorenim svijetom kojeg pojedinci koriste kako bi se skrili od svoje vlastite stvarnosti i svakodnevice. Baš naprotiv, on me uvijek potiče na razmišljanje o istoj toj stvarnosti koju živimo i koje smo dio. U teatru učim, promatrajući i osluškujući. Osobito volim osluškivati bilo kazališne publike. Volim slušati njegove otkucaje, pratiti njegov ritam i uživati u ljepoti njegova crescenda. Tu i tamo koji uzdah, smijeh, suza ili čak komešanje uz neočekivani popratni komentar ono je što me osobito privlači. Ipak, najviše volim slušati tišinu. Ona mi najizravnije svjedoči o dubokoj usredotočenosti promatrača na scenu, na glumca, na izgovorenu riječ.

Kada se u četvrtak navečer u Kazalištu Marina Držića spustio zastor, nitko od prisutnih nije čuo tu tišinu. Čuo se samo i jedino teški muk. Vidljivo dirnuta porukom o ljubavi kao jedinom smislu ljudskoga postojanja, publika je ostala neko vrijeme sjedati u tišini, dok su snažne poruke dramskoga teksta i dalje odzvanjale kazalištem poput jeke. Nedugo zatim, ta se dugo akumulirana količina pozitivnoga emocionalnog naboja pretočila u gromoglasan pljesak. A sve zbog jednoga gostovanja i izvedbe predstave Srce veće od ruku splitskog kazališta PlayDrama. Ponovno se tako u Dubrovniku igrao jedan tekst možda najintrigantnijeg dramskog pisca suvremene hrvatske književnosti, čovjeka koji je već sa svojim dosadašnjim radom ostavio dubok trag na hrvatskoj književnoj sceni – Elvisa Bošnjaka. Bošnjak se dubrovačkoj publici već prije predstavio kao sjajan pisac, međutim, ovim se gostovanjem potvrdio i kao izniman glumački talent.

Ljubiteljima kazališta i kazališne umjetnosti Bošnjak je otprije poznat po svojem karakterističnom stilskom izričaju i emocionalno nabijenim tekstovima isprepletenim nizom univerzalnih filozofskih pitanja; od onih egzistencijalističkih pa sve do onih etičkih i moralnih. No, njegovo se književno pero nije zaustavilo isključivo na tim pitanjima, već je krenulo i dalje, povezujući egzistencijalističku misao s temom ljubavi kao jedinim smislom i svrhom čovjekova postojanja. Srce veće od ruku poetska je drama koja sadrži upravo netom spomenute teme, a u kojoj autor u središte svoga razmatranja postavlja odnos između dva bračna para i ljubavni četverokut unutar kojega se nalaze. U kontekstu nemogućnosti pronalaska istinske sreće sa svojim partnerom, svaki od njih živi u svojevrsnom imaginarnom svijetu s osobom koju voli i za kojom mu srce žudi, ne primjećujući pri tome kako njihov partner proživljava potpuno ista čuvstva. Iz takve jedne iskrene čežnje za ljubavlju proizlaze vrlo jaki i kompleksni dijalozi, koji u konačnici eskaliraju u iznimno složene komunikacijske forme istovremeno prožete dubokim filozofskim konstatacijama i zaključcima o ljubavi kao jedinom cilju za koji se uvijek isplati i za koju se uvijek treba boriti.

Suradnja između splitskoga glumca i redatelja Trpimira Jurkića i Elvisa Bošnjaka kao autora i jednoga od četvero glumaca rezultirala je uistinu maestralnim umjetničkim ostvarenjem i to u svakoj pojedinačnoj komponenti ove scenske majstorije obogaćene mnoštvom brižno promišljenih detalja zajedno stopljenih u jedinstvenu umjetničku cjelinu, svjedočeći na najizravniji mogući način svu raskoš i ljepotu modernog teatra. Nezahvalno bi stoga bilo izdvajati bilo koji od spomenutih detalja; koreografiju, scenografiju, kostimografiju ili pak svjetlo i ton. Svaki od njih bitno doprinosi formiranju cjeline, pa izuzet od nje same potpuno gubi svoj smisao i scenski identitet. Ipak, scenografsko rješenje Ozrena Bakotića sa stiliziranim crno-bijelim elementima koji u različitim prizorima poprimaju različite oblike korištenja zasigurno spada u jedan od najupečatljivijih scenskih komponenti. Iako je tema fleksibilnosti scenskog prostora uz brzu vizualnu izmjenu scene već često viđena u modernom teatru, ovakva inovativna rješenja uvijek znaju značajno doprinijeti ukupnom umjetničkom dojmu i izražajnosti konačnog proizvoda. Što se pak tiče glumačke ekipe, Elvis Bošnjak, Vladimir Posavec Tušek i Petra Kovačić Pavlina svoj su zadatak izveli krajnje uvjerljivo i jasno, osobito u trenutcima interpretacije izrazito zahtjevnih dramskih formulacija, dok je Anastasija Jankovska ostala donekle u svojoj emociji ipak pretjerano naglašena.

U konačnici, uzevši ovoga puta kao srž svoga dramskoga promišljanja ljubav, esenciju života svakoga čovjeka, Elvis Bošnjak se još jednom dokazao kao majstor oblikovanja iznimno složenih psiholoških dijaloga prožetih univerzalnim i uvijek angažiranim mislima, svime onime što čini njegov prepoznatljiv književni stil. Time je još jednom potvrdio svoju književnu zrelost i opravdao visoka očekivanja. No, imam neki osjećaj kako ono najbolje od Elvisa tek dolazi i tome se iskreno veselim. Iako se u isto vrijeme potajno znam upitati može li uopće od ovoga bolje.

Dubrovnik, 22.11.2012.



© BOŽO BENIĆ 2020.