FRLJIĆEVI POKUŠAJI POLITIČKOGA PROSVJETLJENJA

Osvrt na posljednji premijerni naslov 63. Dubrovačkih ljetnih igara


Georg Büchner: Dantonova smrt
63. dubrovačke ljetne igre
redatelj: Oliver Frljić
premijera: 20.8.2012.

Nikako se ne mogu oteti dojmu kako je Oliver Frljić, jedan od najnagrađivanijih hrvatskih redatelja, uprizorenjem Dantonove smrti njemačkoga dramatičara Georga Büchnera na najizravniji mogući način i direktno s pozornice uspio svojim karakterističnim radikalnim i kontroverznim redateljskim pristupom opaliti pljusku našemu društvu u cjelini. Sam Frljić je neposredno prije premijere izjavio kako je Dantonova smrt vrlo angažiran komad, s obzirom na to da propituje mogućnost revolucije u suvremeno doba, koje prije svega karakterizira rastuća socijalna nepravda i ekonomska kriza, ali također i konstantna legitimacija postojećeg stanja, prilikom čega se niti ne nazire neka radikalna društvena pojava (revolucija) kojom bi se eventualno pokušao izmijeniti postojeći oblik državnoga uređenja te uspostavio neki drugi model. U tom kontekstu, osnovno pitanje koje se postavlja jest može li se danas uopće govoriti o revoluciji kao takvoj i koliko je realno očekivati da u vremenu „neprekidnog odgađanja promjena“ teatar postane poligon za stvaranje novih subjektiviteta, koji postaju spremni preuzeti rizik kako bi pokušali proizvesti određene društvene promjene.

Još je u prvoj polovici 20. stoljeća poznati njemački dramatičar Bertolt Brecht, protestirajući protiv nepravednosti suvremene civilizacije uspostavio novi oblik teatra, koji je prema njemu bio prvenstveno mjesto političkoga prosvjetljenja i agitacije. Razbijanjem prepreka između publike i glumaca, u smislu da su jedni pasivni, a drugi aktivni, Brecht je pokušao publiku trgnuti, spriječiti njenu predaju iluziji u koju je zapala te ukazati na kontradiktornu stvarnost modernoga društva. Uspoređivati Frljićeve redateljske postupke s onima Bertolta Brechta svakako na prvu može zvučati pretenciozno, međutim, neosporna je činjenica kako i Frljić, baš poput Brechta, teatar smatra mjestom prosvjeda i jednim oblikom političkoga prosvjetljenja, te njime nastoji propitati mogućnost revolucije protiv sveprisutne nepravde i društvene nejednakosti u kontekstu neoliberalnog kapitalizma. Frljićev intrigantni redateljski pristup prilikom uprizorenja Büchnerove drame evidentno potvrđuje prethodne navode.

Oliver Frljić je Dantonovu smrt postavio u jedinstvenom ambijentu na taraci tvrđave Sveti Ivan, a uz pomoć scenografije akademskoga slikara Igora Pauške, festivalskoj je publici priredio nesvakidašnje iskustvo. Osnovna intencija pritom bila je na radikalan način prodrijeti u slobodu gledatelja tijekom trajanja predstave. Stoga je redatelj uz pomoć scenografa osmislio mehanizam nalik giljotini, kako bi na neki način sputao publiku tijekom trajanja same izvedbe te je „prinudio na autorefleksiju i promišljanje vlastite pozicije unutar predstave“. Kao rezultat njihovih zamisli, formiran je zanimljiv scenski prostor s pozornicom u obliku križa s glavama gledatelja koje iz nje vire, a oko kojih se odvija cjelokupna dramska radnja. U trenutku kada je i posljednji gledatelj smješten u poziciju čovjeka pred giljotiniranje, započinje intrigantna improvizacija Dražena Šivaka, simbolički i metaforički možda najvažniji dio čitave izvedbe, a koji se očituje u interaktivnom odnosu glumca i publike. Hodajući između glava zarobljenih u „giljotini“, Šivak vrlo otvoreno počinje provocirati publiku, te ispituje granice njene tolerancije. Govoreći o svom visokom honoraru i besplatnom ljetovanju u Dubrovniku, a koje mu je omogućeno ulogom u ovoj predstavi, ismijava okupljeno društvo i njegov položaj, čime indirektno ispituje i spremnost na revoluciju i pobunu protiv postojećeg sustava, koji je takvo što omogućio. Zatim je počeo ispitivati tko nije platio ulaznicu, a bijes publike koji je na sebe navlačio bivao je sve veći i veći. Sustav kao da nije zanimao nikoga, poanta je bila osuditi pojedinca. Ugledavši gradonačelnika, otvoreno ga je pitao je li on platio ulaznicu, na što mu je ovaj spremno odgovorio kako je ON platio predstavu. Oduševljeno gradonačelnikovom replikom, mnoštvo je počelo aplaudirati uvaženome gostu, dok se iz prikrajka čuo tek jedan prigušeni glas gledatelja koji mu je doviknuo: „Država – to sam ja!“. I tako je predstava započela bez formalnoga početka, bez da je okupljena masa shvatila dubinu Frljićevih (Šivakovih) simboličkih pokušaja, s obzirom na to da su sav svoj bijes usmjerili na glumca osobno, a ne na stvarne probleme, koji su se krili u pozadini njihove provokacije. Tako je vrlo brzo postalo očito kako se u zarobljenoj publici reflektira naše inertno društvo, koje nije u stanju pokrenuti bilo kakve promjene sve dok aplaudira postojećem sustavu kojemu se legitimacija svaki put iznova daje svake četiri godine. Revolucija se ne može dogoditi, jer se aplaudirajući postojećem sustavu istovremeno aplaudira i vlastitoj gluposti. Gradonačelnikov gaf te spontani aplauz koji je uslijedio pokazao je stanje opće društvene svijesti, te se čitav uvod pretvorio u redateljevu pljusku društvu koje se pokazalo nesposobnim pobuniti protiv samoga sustava, a sav svoj bijes usmjerilo je u pogrešnom smjeru. Zato mi se čini kako je poruka Frljićeva genija ostala tek na izgovorenoj glumačkoj riječi, koja neće prouzrokovati apsolutno nikakvo političko prosvjetljenje, zbog čega se pitam je li trebao biti još radikalniji, izravniji i neposredniji, te tko je spomenutu pljusku stvarno i osjetio?

Usprkos činjenici kako je suradnja između Olivera Frljića i dramaturginje Marije Karaklajić rezultirala znatnom redukcijom izvornoga dramskoga predloška, ključni dijelovi Büchnerove drame ipak su zadržani. U najvažnijem dijalogu čitavoga komada, onome između Robespierrea (Milan Pleština) i Dantona (Sreten Mokrović), uprizorena je rasprava dvojice glavnih sudionika Francuske revolucije o opravdanosti daljnjega nasilja i ubijanja. U toj su raspravi Pleština i Mokrović pokazali jasnu čvrstoću i sigurnost svoje glumačke interpretacije, čime su uz izvanrednu mladu glumicu Ivanu Roščić u potpunosti dominirali scenskim prostorom. Ostatak festivalskog ansambla čine Nikša Butijer, Filip Juričić, Dean Krivačić, te već spomenuti Dražen Šivak, simbolika čijih je uloga dodatno doprinijela propitivanju mogućnosti revolucije u suvremeno doba.

Dubrovnik, 22.8.2012.



© BOŽO BENIĆ 2020.