S CILJEM DEMISTIFIKACIJE MJESTA

Predgovor iz kataloga


Izložba ostvarenja dubrovačkih arhitekata 2012.-2016.
Umjetnička galerija Dubrovnik
Dubrovnik, 18. travnja – 7. svibnja 2017.

Premda se već na početku izlažem etiketi taštog arhitekta, a time nerado možda i opravdavam natpis koji godinama stoji na ulaznom pročelju zgrade Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu (Sajam taštine – stalni postav), ipak ću o arhitekturi pisati kao jednome od najkompleksnijih zanimanja. Zašto je tome tako još u 1. stoljeću prije Krista piše i glasoviti Vitruvije, koji u svojih Deset knjiga o arhitekturi između ostalog navodi kako “arhitekt mora posjedovati i teoretska i praktična znanja, mora biti talentiran i primljiv za znanost, pismen i vješt u crtanju, dobar poznavatelj geometrije, dobro poznavati povijest i marljivo odslušati filozofe, upoznati glazbu, ne biti neznalica ni u medicini, razumjeti se u pravna pitanja, te imati znanje iz astrologije i nebeskih zakona”. Biti arhitekt znači imati sposobnost imaginacije novih svjetova, te neprestano ulagati silne napore koji će uvijek iznova razotkrivati scenarije koji se kadikad uvelike razlikuju od naših uobičajenih životnih stvarnosti. Sva ta otkrića posljedično će pak generirati iskustvo koje se temelji na profesionalnoj subjektivnosti. S druge strane, a paralelno s tim procesom, kao što uostalom apostrofira Vitruvije, arhitekt mora neumorno razvijati svoj misaoni aparatus koji će jačati njegovu znanstvenu objektivnost. Zato je pred arhitektima izrazito zahtjevan zadatak koji ih tjera da u svom promišljanju svijeta uključe brojne znanstvene metodologije, u prvom redu humanističke (one koje razmatraju proizvode ljudskog duha i čovjekov odnos spram svijeta, što im omogućuje zamišljanje drugih svjetova – npr. filozofija), zatim one društvene (one koje proučavaju odnose i ideje koje oblikuju ljudski život, što pripomaže promicanju osobitosti zamišljenoga svijeta – npr. sociologija), pa do onih nebrojnih tehničkih okvira koji će te zamišljene svjetove naposlijetku oživotvoriti. Međutim, arhitekt u svom radu ne smije isključiti niti komponentu estetike i likovnosti. Stara latinska poslovica kaže “Ars sine scientia nihil est.”, odnosno “Umjetnost je bez znanosti ništa.”, no arhitekti bi je s pravom mogli parafrazirati, pa reći “Scientia sine arte nihil est.”, ili u prijevodu “Znanost je bez umjetnosti ništa.”

Nešto više od pedeset arhitekata, urbanista i teoretičara s područja Dubrovačko-neretvanske županije, okupljeno je u Društvu arhitekata Dubrovnik, strukovnoj organizaciji čiji su glavni ciljevi razvoj i afirmacija arhitektonske struke, dubrovačke i hrvatske arhitekture, urbanizma i kulture prostora, stvaranje okvira za njihov raznolik i kontinuiran razvoj, očuvanje graditeljske baštine, propagiranje suvremenih stremljenja u arhitekturi i urbanizmu, kao i poticanje suvremene arhitekture i njezina vrjednovanja. Svi se ti ciljevi ostvaruju ponajprije kroz izložbe, stručne skupove, predavanja i okrugle stolove, kao i druge načine promocije arhitekture i urbanizma. Uz primarnu pretpostavku zadovoljavanja visokih stručnih standarda, osnovna zadaća Društva jest doprijeti do šire javnosti. U tom smislu, u Društvu je već godinama postojala želja da se organizira velika izložba koja bi javnosti predstavila stručni rad dubrovačkih arhitekata. Izložbu se u nekoliko navrata čak i pokušalo organizirati, no zbog čitavog niza prijepornih zbivanja na širem županijskom području, a na koja je s ciljem zaštite prostora i očuvanja javnog interesa bilo potrebno usmjeriti svu profesionalnu i radnu energiju, izložba je morala biti prolongirana. Premda ni u kojem slučaju ne možemo reći kako su vremena sveopćeg ataka i na prostor i na struku iza nas (štoviše, danas je možda važnije nego ikada neumorno bdjeti nad svakojakim zbivanjima u prostoru), Društvo arhitekata Dubrovnik napokon pristupa realizaciji ove izložbe, koju s vremenskim okvirom od pet godina (dakle, ostvarenjima koja su nastala od 2012. do 2016. godine) promatra kao svojevrsnu nadoknadu propuštenog.

Izložba ostvarenja dubrovačkih arhitekata revijalna je smotra na kojoj je predstavljeno svih trideset i devet prijavljenih radova, a na kojima je ukupno angažirano više od stotinu arhitekata, urbanista, krajobraznih arhitekata, dizajnera interijera i drugih stručnjaka. To ističem da bih objasnio kako je propusnost “kritičkog rešeta” odraz želje za utvrđivanjem stvarne ahitektonske produkcije članova Društva, umjesto strogog inzistiranja na kvaliteti, kao što je slučaj s ostalim sličnim izložbama. Bez obzira na to, mnogo je ovdje radova u kojima su autori pokazali zavidnu graditeljsku vještinu i virtuoznost u artikulaciji prostora i detalja. Među kolegama koji izlažu nekolicina je dobro poznatih imena, kao i onih koji su odavno već afirmirani i u međunarodnim krugovima. Mnogo je i mladih arhitekata, ali i onih koji su tek zakoračili na (dubrovačku) arhitektonsku scenu. Posebno me raduje što je na izložbu pristiglo nekoliko studentskih radova koji svjedoče visoku razinu projektantske svijesti, istodobno jasno ilustrirajući slobodu prepuštanja eksperimentu koji ne sputavaju procedure, norme i tehnike, a s kojima se danas bore generacije arhitekata i urbanista. Zato zahvaljujem svima koji su se odazvali pozivu na sudjelovanje, te tako pokazali hrabrost da se podvrgnu kritici, budući da su upravo ovakva događanja među najboljim mjestima za javnu demonstraciju svojih stručnih kompetencija. Osim toga, vjerujem da neću pogriješiti ako ustvrdim da su dubrovački arhitekti, stvarajući u posebno složenim i zahtijevnim okolnostima, na ovoj izložbi pokazali izraženu kreativnost i ustrajnost u nadogradnji i dubrovačke, ali i hrvatske arhitektonske kulture. Međutim, jednako tako mislim kako je potrebno uložiti dodatni napor koji bi sve nas oslobodio blokade realiteta, te kako bismo se prepustili još slobodnijem razmišljanju o novim modelima javnoga prostora, a na što nas svojim projektima podsjećaju upravo studenti. Velika hvala i kolegi Dinku Peračiću, povjereniku hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu – 15. Međunarodnoj izložbi arhitekture 2016. godine, koji je iscrpno pregledao sve pristigle radove, osvrnuvši se na izložbu izrazito poticajnim i ohrabrujućim mislima.

Popratni dio Izložbe ostvarenja dubrovačkih arhitekata je Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitekata za 2015. godinu (izložba za 2016. je još uvijek u pripremi). Ovu izložbu svake godine organizira Udruženje hrvatskih arhitekata, a radove šalju svi arhitekti koji su članovi nekog od područnih društava. Osim arhitektonske struke, spomenuta izložba redovito privlači pozornost velikog dijela kulturne scene, ali i šire javnosti, budući da predstavlja najbolji uvid u recentnu arhitektonsku produkciju. S ciljem poticanja arhitektonskog stvaralaštva i javne afirmacije misli i djela hrvatskih arhitekata, UHA svake godine dodjeljuje nagradu Viktor Kovačić za životno djelo i za najuspješnije ostvarenje u protekloj godini, nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture, nagradu Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja, te nagradu Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture. Iz godine u godinu tako svjedočimo kretanjima, identitetu, različitostima i kontradikcijama na domaćoj arhitektonskoj sceni – svim onim karakteristikama koje su neophodne za izgradnju suvremene arhitekture. To je prvi razlog zašto smo tu izložbu odlučili postaviti uz bok Izložbe ostvarenja dubrovačkih arhitekata. Drugi razlog je usporedba arhitektonsko-urbanističkih pojavnosti na nacionalnoj sceni sa zbivanjima na lokalnom nivou, te pokušaj stvaranja svojevrsne platforme koja bi potaknula široku kritičku raspravu koja nam u Dubrovniku zasigurno nedostaje, a koju svi mi – a posebno mi arhitekti – već dugo priželjkujemo.

Ranije sam već ustvrdio kako dubrovački arhitekti djeluju u posebno složenim okolnostima. Jedan od razloga svakako je činjenica da smo mi u Dubrovniku suočeni s vrlo strogim kriterijima mjesta koji često sputavaju slobodniji arhitektonski izričaj. Pritom želim jasno naglasiti kako nitko ne nastoji osporiti ulogu i važnost mjesta, no nikako ne smijemo ostati robovi njegove semantike! Ne zaboravimo kako su mijene i transformacije sastavni elementi djelovanja svih nas arhitekata. Upravo sam zato uvjeren kako konačno moramo demistificirati mjesto! Prisjetimo se samo međuratne polemike dubrovačkog konzervatora Koste Strajnića i splitskog novinara don Vinka Brajevića o mogućnostima i potrebama uvođenja moderne arhitekture u povijesne dalmatinske ambijente, a u koju su se naknadno uključili i brojni drugi arhitekti i teoretičari, postavivši u središte interesa odnos suvremenosti, tradicije i podneblja. Osobno smatram kako je odavno već sazrelo vrijeme za novu sličnu interdisciplinarnu raspravu. U svom osvrtu na Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2015. slično piše i kolegica Sanja Cvjetko Jerković, između ostalog navodeći: “Smatram da je izuzetno važno formulirati jasan stav struke spram dva mita koja su globalno prepoznata kao veliki inhibitori proaktivnog djelovanja u arhitekturi, a u našim su okvirima itekako prisutni – konzervacija ‘tout court’ postojećeg, umjesto ispravnog očuvanja baštinjenih vrijednosti kao prvi i normiranje kao drugi mit. Što je više procedura, normi, licenci, zakona, pravilnika to je sigurnija kvaliteta prostora. Ušli smo u začarani krug procedura i normi koje su svrha same sebi, a mi kao struka kao da nismo uspjeli razumjeti njihove stvarne implikacije. Kultura konzervacije i normativni mit idu ruku pod ruku, oba prestrašena spram bilo kakve promjene, gajeći nepopravljivu sumnjičavost prema novom te, s druge strane, odbijajući se konfrontirati sa složenošću realnih fenomena. Stoga, upravo u duhu kultura života u našim gradovima – prošetajmo, sjednimo, nađimo se i razgovarajmo!”

Izrazito mi je zadovoljstvo što je naš domaćin Umjetnička galerija Dubrovnik. Ne kažem to samo zbog toga što je nekadašnja palača Boža Banca najznačajniji galerijski prostor u Dubrovniku, već ponajprije zbog činjenice što je riječ o antologijskom arhitektonskom djelu, čija je prostorna i oblikovna kvaliteta ostavila neizbrisiv trag u razvoju dubrovačke (i hrvatske) arhitekture. Palača Boža Banca arhitekata Lavoslava Horvata i Harolda Bilinića u svom je izričaju neostilska, no ipak je možemo interpretirati i kao suvremeno djelo međuratnog perioda u kojemu je arhitektura prošlosti na profinjen način utjecala na arhitekturu u nastajanju. Stilskim izričajem prepoznatljivo označena ambijentalnim značajkama dubrovačkog područja, palača Banac nas veže uz lokalno graditeljsko naslijeđe i tradicionalno oblikovanje, istodobno se odmičući od internacionalnog stila koji je u periodu pred početak Drugoga svjetskog rata uvelike bio prihvaćen u našoj arhitekturi. Takve projektantske pristupe koji iz specifičnih kontekstualnih datosti crpe inspiraciju koja rezultira kreacijom unikatnih suvremenih ostvarenja smatram važnim poukama kojih bismo se svi mi koji djelujemo u Dubrovniku itekako trebali prisjetiti. Drugi razlog zbog kojega me raduje okupljanje u Umjetničkoj galeriji jest jedan događaj iz njezine prebogate povijesti, a koji izravno svjedoči o ulozi koju je Dubrovnik imao u kontekstu razvoja moderne arhitekture. Naime, na istom ovom mjestu u kolovozu 1956. godine održan je čuveni CIAM X, jedan od presudnih događaja u povijesti moderne arhitekture i urbanizma, a koji je okupio neka od vodećih imena ondašnje arhitektonske scene. Bio je to posljednji službeni sastanak Congrès Internationaux d’Architecture Moderne, utjecajne svjetske strukovne organizacije čiji su zaključci, povelje i smjernice desetljećima utjecale na teorije i modele urbanizacije i izgradnje gradova diljem svijeta. Zato vjerujem da se zbog svega toga s pravom pitam – ako je Dubrovnik još prije šezdeset i jednu godinu bio središnja točka velikog internacionalnog diskursa, zašto onda danas, na temeljima njegove bogate modernističke ostavštine ne bismo iznova počeli graditi mjesto koje će poticati razvoj suvremene arhitekture, te konačno preuzeti ulogu koja mu, barem na nacionalnom nivou, neprijeporno pripada? Zato zahvaljujem ravnatelju Umjetničke galerije Dubrovnik Marinu Ivanoviću koji je prepoznao značaj ovoga događanja i rado prihvatio prijedlog da upravo Umjetnička galerija bude naš domaćin.

Zaključno ću još istaknuti kako mi je želja da u “kulturi konzervacije i normativnog mita”, o čemu piše Cvjetko Jerković, Izložba ostvarenja dubrovačkih arhitekata bude pokretač novih rasprava o odnosu suvremenosti, tradicije i podneblja, o nužnosti demistifikacije mjesta, ali i o novim modelima urbanizacije, pri čemu ćemo se uvijek oslanjati na principe, pristupe i pouke autoritetâ kao što su bili Horvat i Bilinić, Galić i Dobrović, Perković i Čičin-Šain. Svi su ti velikani hrvatske arhitekture 20. stoljeća minuciozno izučavali kontekstualne specifičnosti grada Dubrovnika, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag u njegovu modernističkom korpusu. Osim toga, neka ova izložba bude i svojevrstan motiv arhitektima i urbanistima da se nametnu na čelo kulturne obnove Dubrovnika i reurbanizacije grada, ali prvenstveno prostornog planiranja, koje je u posttranzicijskom vremenu ustuknulo pred udarima kapitala. Na taj bismo način Dubrovniku zasigurno vratili ugled koji je imao kada je bio domaćin amblematskog CIAM-a. Izložba koja je pred nama na to nas neprijeporno poziva, jasno nam potvrđujući kako dubrovački arhitekti itekako posjeduju alate, znanja, vještine i metodologiju s početka ovog teksta, zahvaljujući kojima mogu unaprijediti mjesta na kojima grade svoje svjetove.

Dubrovnik, 18.4.2017. / foto: Miho Skvrce


© BOŽO BENIĆ 2020.