kazalište




IVANKOVIĆ, BOBAN I GRABARIĆ ZA FESTIVALSKU POVIJEST

Osvrt na drugi premijerni naslov 68. Dubrovačkih ljetnih igara


Hrvoje Ivanković: “Marin Držić – Viktorija od neprijatelja”
redateljica: Ivica Boban
premijera: 20.8.2017.

Kada je tadašnji voditelj drame na Dubrovačkim ljetnim igrama Ivica Kunčević od Hrvoja Ivankovića zatražio da povodom 500. obljetnice Držićeva rođenja osmisli dramaturški koncept kojim bi se odala počast najvećem hrvatskom komediografu, Ivanković je Kunčevićevu kazališnom izazovu odgovorio edukativnim, kritički orijentiranim i duboko angažiranim pisanim kolažem satkanim od fragmenata Držićevih komedija, pastorala, pjesama, urotničkih pisama i jedine tragedije “Hekube”, proširivši ga parafrazama djela drugih autora, te sve to u konačnici uvezavši pod jednu intrigantnu kazališnu misao – “misao poete urotnika koji svoj utopijski plan ne ispisuje kao nacrt mogućeg nego kao subverzivnu pjesničku fantaziju suprotstavljenu vladajućoj društvenoj i etičkoj paradigmi”. Međutim, Ivankovićev tekst “Marin Držić – Viktorija od neprijatelja” 2008. godine ipak nije kazališno zaživio, a svoju praizvedbu dočekao je tek ovoga festivalskog ljeta, i to u prigodi obilježavanja 450. godišnjice Držićeve smrti. Režiju i dramaturšku obradu Ivankovićeva predloška pritom je potpisala Ivica Boban, koja je u parku Umjetničke škole uprizorila takav scenski uradak koji je u mnogočemu zasjenio dobar dio dramske produkcije Dubrovačkih ljetnih igara posljednjih godina, istaknuvši se ne samo svojom slojevitošću i scenskom zaokruženošću, već ponajprije inventivnošću u kontekstualizaciji i osuvremenjivanju Držićeve literarne ostavštine, a što će zasigurno ostaviti dubok trag u nacionalnim kazališnim memoarima.

“Marin Držić – Viktorija od neprijatelja” velika je predstava, kako po svojoj zavodljivoj redateljsko-dramaturškoj koncepciji i glumačkim kreacijama, tako još i više po spektru minuciozno razrađenih i višeznačnih formativnih nijansi kojima Boban u duhu sebi svojstvene postmodernističke kazališne estetike maestralno isprepliće verbalni iskaz, glazbu, ples i scenski pokret. Glavni protagonist ovoga kazališnog komada je Marin Držić osobno, kojega publika prati od njegovih najranijih mladenačkih dana, početaka svećeničke službe i odlaska na studij u Italiju, pa sve do putovanja u Carigrad, povratka u Dubrovnik i njegovih najplodnijih književnih godina koje su obilježili nastupi s glumačkom družinom. Upravo ti nastupi čine dramaturške vrhunce predstave, jer Ivanković je u svom tekstu pomno posložio prizore iz onih Držićevih djela u kojima pisac oštro kritizira svoje suvremenike, a osobito one koji upravljaju Gradom i Republikom. Svi se ti prizori gradacijski razvijaju sve do samoga kraja kada scenom odjekuju potresni stihovi iz “Hekube” u kojoj Držić progovara o teroru vlasti i moćnika, a Ivanković ih vrsno isprepliće s dijelovima urotničkih pisama koje je Držić pisao 1566. godine u Firenci, kada je pokušavao nagovoriti slavnoga toskanskog vladara Cosima Medicija da pomogne zamišljenu akciju rušenja aristokratske vlasti Dubrovačke Republike. Prizori se tako izmjenjuju jedan za drugim u brzom ritmu, a tek ih povremeno presijeca doslovna i na trenutke banalna aktualizacija u kojoj Držić susreće suvremeni Dubrovnik, koji se čak ni 450 godina poslije njegove smrti suštinski nije promijenio, jer dukat je i dalje njegov jedini kralj i car.

Isplesti dinamičnu i scenski raskošnu priču koja vješto koristi sve raspoložive kazališne mogućnosti autorskom dvojcu Ivanković-Boban uvelike je pomogao nadahnut tim suradnika koji je prepoznao nebrojene potencijale parka Umjetničke škole, a koji je kao jedna od najpoznatijih pozornica najstarijega hrvatskoga glazbeno-scenskog festivala već sam po sebi natopljen silnom umjetničkom energijom. Međutim, tu je energiju ovoga puta pojačao kolaž crno-bijelih video isječaka koji prikazuju bogatu Držićevu prošlost na Igrama, a koji se netom prije početka predstave izmjenjuju na naličju monumentalne kamene kulise. Zatim su tu i druge upečatljive video projekcije kojima njihov autor Ivan Lušičić upotpunjuje zbivanja na sceni, diskretno prizivajući nepovratno iščezlu atmosferu sa srednjovjekovnih dubrovačkih uličica i trgova, te kreirajući svojevrsnu posvetu Gradu danas zatrpanom isključivo ugostiteljskim i turističkim sadržajima. Za suptilna scenografska rješenja, kao i atraktivne maske i lutke zaslužan je Miljenko Sekulić, dok je Vesna Kolarec pažljivo nijansiranim svjetlom uspješno pripomogla inscenirati čitavu plejadu dramatičnih trenutaka. U tom je smislu potrebno istaknuti i ekspresivnu i sugestivnu glazbu Ozrena Glasera koju prate koreografska rješenja Nikoline Medak i asistenta za scenski pokret Jure Radnića, kao i izvanredno uvježbane scene mačevanja koje potpisuje Lovro Buva. Sve u svemu, pravi timski rad čiji je rezultat velika ansambl predstava koja puna dva sata prišti energijom – od uprizorenja raznovrsnih dogodovština s dubrovačkih ulica u Držićevoj mladosti do kratkih prizora iz Tirene, Novele od Stanca, Dunda Maroja, Arkulina, Skupa, Grižule i naposljetku Hekube i urotničkih pisama koje glumci u jednoj od najdojmljivijih scena bacaju s vrhova kamenoga zida, dok listove papira po čitavom parku raznosi ljetni povjetarac. Pamtljive glumačke kreacije mahom mlađih glumaca i studenata sjajno su podcrtala kostimografska rješenja Doris Kristić, dok je za više-manje odlično ovladavanje dubrovačkim idiomom zaslužan dvojac Doris Šarić Kukuljica i Maro Martinović.

Svaki od članova festivalskoga dramskog ansambla igra i po nekoliko uloga, no interpretativnom se vrsnoćom i omamljujućim bogatstvom glumačkih rješenja, koja su primjetna ponajprije u pomno osmišljenoj mimici i gestama, ističe jedan od ponajboljih hrvatskih kazališnih glumaca, Gavellin dramski prvak Ozren Grabarić. Grabarić ne samo da istančano ponire u duhovit i zabavan, ali slojevit, prkosan i prijekoran svijet Držićeva teatra i filozofije, već gotovo pa šokantnom lakoćom iskače iz jednoga dramskog lica u drugo, suvereno igrajući sve ključne likove iz Držićeve literarne ostavštine, te maestralno interpretirajući amblematske monologe Negromanta Dugog nosa, Pometa, Stanca, Skupa, Remete/Grižule i Negromanta iz “Arkulina”. Grabariću su pritom važan scenski oslonac Maro Martinović, Branimir Vidić Flika, Doris Šarić Kukuljica i Danijel Ljuboja u pamtljivim interpretacijama drugih Držićevih dramskih lica i dramaturški zamišljenih životnih suputnika, kao i mlađa generacija glumaca predvođena izvrsnim Romanom Nikolićem i Jurom Radnićem, kojima pak odlično pariraju Mateo Videk i Nika Lasić, te studenti Akademije dramskih umjetnosti, u prvom redu Petra Svrtan i Ivana Gulin, a onda i Glorija Dubelj, Iva Kraljević, Robert Španić, Marin Klišmanić, Ugo Korani i Josip Brakus – svi redom zapaženi kao satiri, vile i drugi likovi. Svojim glumačkim ostvarenjima opravdali su povjerenje koje im je ukazala Ivica Boban, a koja je većini omogućila da po prvi put sudjeluje u procesu kreacije ozbiljne dramske produkcije.

I konačno, dok glumci na kraju predstave recitiraju ulomke iz pjesme “Marin Držić ili bujica života” Radovana Ivšića, Ozren Grabarić, tj. Marin Držić, polako se uspinje na vrh kamene kulise gdje zastaje promatrajući Grad s pritajenim smiješkom na licu, na što mu ansambl uzvraća dubokim korskim naklonom kojim se – premda suviše patetično – iznova odaje počast najvećem hrvatskom komediografu i njegovoj hrabrosti, lucidnosti i svevremenosti koja i danas snažno isijava iz njegovih književnih redaka. Međutim, jednako su tako za ovaj impozantan kazališni uradak dubok naklon zaslužili i Hrvoje Ivanković i Ivica Boban, koja je na Dubrovačkim ljetnim igrama prethodno ukupno tri puta postavljala Držićeva djela, a koja su se redom premetnula u antologijske predstave – od uspješnice “Play Držić” iz 1978., do “Hekube” iz 1982. i 1991. Usprkos sitnim nesavršenostima, predstavom “Marin Držić – Viktorija od neprijatelja” Boban je trijumfalno nastavila svoj veličanstveni držićevski niz, uprizorivši predstavu koja u budućnosti itekako zaslužuje istaknuto mjesto kako na dubrovačkoj, tako i na nacionalnoj kazališnoj sceni.

Dubrovnik, 20.8.2017.



PREPOZNATLJIVI SCENSKI RUKOPIS

Osvrt na prvi premijerni naslov 68. Dubrovačkih ljetnih igara


Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi
redatelj: Zlatko Sviben
premijera: 6.8.2017.

Dubrovačke ljetne igre u krležijanskom smislu obilježila su dva velika djela – “Aretej” (pr. 20.8.1972.) i “Kristofor Kolumbo” (pr. 17.8.1973.), oba u režiji dugogodišnjeg ravnatelja festivalskoga dramskog programa Georgija Para. Riječ je o predstavama koje su se na repertoaru zadržale još dugo godina nakon premijere, a do danas se ubrajaju među ponajbolje festivalske dramske produkcije – nikako samo zbog činjenice što je tih sedamdesetih godina bila riječ o uprizorenjima jake suvremene literature jednoga od najistaknutijih hrvatskih književnika i zasigurno najvećega domaćega kulturnog fenomena 20. stoljeća, već ponajprije zbog pamtljive režije koja se dotad neviđeno sljubila s bogatim i slojevitim kontekstualnim datostima, rezultiravši amblematskim uradcima ambijentalnog teatra Igara. To je svakako jedan od razloga zbog kojega su “Gospoda Glembajevi”, prvi premijerni naslov na 68. Dubrovačkim ljetnim igrama, uprizoren u dramaturškoj prilagodbi i režiji uglednoga hrvatskoga kazališnog pedagoga Zlatka Svibena, predstava iščekivana s nezapamćenim nestrpljenjem. Osim toga, u vremenu kada glasovitu dubrovačku glazbeno-scensku ambijentalnost zatiru metastazirajući udari megalomanske konzumerističke eksploatacije Grada, Umjetnička galerija Dubrovnik je po prvi put u svojoj povijesti postala festivalskom kazališnom scenom. Izgrađena pred početak Drugoga svjetskog rata, a stilskim izričajem prepoznatljivo određena reinterpretiranim graditeljskim značajkama dubrovačkog područja, palača Banac antologijsko je arhitektonsko djelo čija je prostorna i oblikovna kvaliteta ostavila neizbrisiv trag u razvoju dubrovačke (i hrvatske) arhitekture. Stoga je gotovo pa nevjerojatno da je desetljećima iščekivala na umjetnika koji bi zahvatio iz spektra njenih poviješću i simbolikom protkanih prostora, te ih naposljetku transponirao u djelo koje će posvjedočiti kako tragovi dubrovačke ambijentalnosti ne samo da nisu nestali, već nam se i danas otvoreno nude, samo što ih vrlo često nismo kadri prepoznati. Sve to pa i ponešto više otkrio je Zlatko Sviben, koji je svojim prepoznatljivim scenskim rukopisom upotrijebio ambijentalne potencijale Umjetničke galerije kako bi publici ponudio novo i drugačije čitanje kultnog Krležina štiva, što je pak imalo svojih boljih, ali mnogo više slabijih i manjkavih trenutaka.

Miroslav Krleža sazrijevao je u intelektualnoj klimi naturalizma i secesije, ali i socijalističke analize društvene krize, na temelju čega i nastaju “Gospoda Glembajevi”, majstorski artikulirana govorna proza prebogata aluzijama na filozofiju, znanost, slikarstvo, medicinu i glazbu, štivo u opisima duboko eksplicitno i dekorativno, a u isto vrijeme strogo dramatski funkcionalno. Višestrukoj dramskoj kompleksnosti pritom uvelike doprinose neprestane konfrontacije stavova i dugačke replike, ali i ispreplitanje raznovrsnih motiva kao što su društvena nepravda, prijevare i novčane malverzacije, neodgovornost i raskalašenost, te hipertrofirana osjetilnost i otuđenost, što u konačnici postaje neiscrpna riznica dramaturških, redateljskih i glumačkih mogućnosti. Bez obzira na to, Sviben je najpoznatiju Krležinu dramu izveo u integralnoj verziji, dodatno je proširivši fragmentima proznih tekstova iz ciklusa o Glembajevima, a povorkom mrtvih duša naglasivši temu Krležine opsjednutosti i fascinacije smrću. Naposljetku je predstavi pridodao i nebrojene pjevačko-plesne dionice, koje tek mjestimično doprinose dinamici, a mnogo češće naprasno prekidaju dramatične scenske trenutke i vrhunce dramskih sukoba, te kreiraju začudnu i pomalo bizarnu atmosferu. Predstava inače započinje oko pogrebne kočije u atriju Umjetničke galerije, gdje se mrtve duše starog Nacija Glembaya i barunice Castelli susreću s drugim protagonistima, nakon čega kreće duga i spora šetnja kroz zgradu, a tijekom koje publika nalijeće i na duše ostalih mrtvih Glembajeva, istodobno motreći svakojake uvertirne prizore. Tek nekih pola sata kasnije izlazi se na prostranu terasu, gdje je u domišljatoj scenografiji Lea Vukića sa slomljenim okvirom, ali s kadikad suvišnim video projekcijama, pred dugačkom kolonadom elegantnih kamenih stupova uprizoren nakićeni patricijski salon sa zidovima pretrpanim portretima znamenitih i bogatih bankara iz slavne obitelji Glembay. Tu napokon može započeti dobro poznata dramska radnja, koju je upotpunila glazba Zlatka Tanodija, svjetlo Iva Nižića i kostimografija Bjanke Adžić Ursulov. Međutim, opći je dojam kako je Sviben ovoga puta – posebice prisjetimo li se njegova zapaženoga gostovanja 2013. s hit predstavom “Unterstadt”, a kada se festivalska publika prošetala od Stuline ulice iza dubrovačke katedrale, pa preko Boškovićeve poljane i Strossmayerove ulice dospjela do parka Umjetničke škole – u svoje novo kazališno iščitavanje preambiciozno umetnuo koječega onog što se pokazalo suvišnim. Ponajprije se to odnosi na još jedno prošetavanje, koje usprkos jasnoj simboličkoj sponi (galerija umjetnina – galerija mrtvih duša) ne samo da značajno prolongira početak prave drame (što je gledajući cjelokupni ritam i dužinu predstave itekako bitno), već uvelike utječe na koncentraciju, i to u prvom redu zbog žamora nepristojne publike, a koji neprestano odjekuje zatvorenim galerijskim prostorom. Da se redatelj kojim slučajem i ovdje pozabavio svjetlom, publika možda ne bi zaboravila da predstava traje, a on bi zasigurno mnogo uspješnije dočarao mističnu atmosferu susreta s mrtvim dušama.

Veliki festivalski dramski ansambl neprestano vodi tešku bitku sa svakojakim zahtjevima koje im je nametnuo redatelj. Ipak, nekoliko se imena u svom tom scenskom metežu uspjelo snaći, a među njima ponajprije karizmatični Predrag Ejdus, koji je dojmljivom interpretativnom sigurnošću, ali još i više preciznom i gotovo intuitivnom gestom i mimikom, vrlo uspješno ocrtao moć i izopačeni karakter amoralnog bankara, lopova i prevaranta Nacija Glembaya. Njegova rođaka i velikog župana u miru Fabriczyja samouvjereno i na trenutke vrlo duhovito portretira Damir Lončar, koji slično poput Ejdusa s nizom iznijansiranih gesti obogaćuje i gradi svoj lik, baš kao što to čini i Mladen Vujčić u srčanoj interpretaciji njegova beskrupuloznog sina Pube, pravnog savjetnika firme Glembay Ltd. S druge strane, Mijo Jurišić psihički rastrojena i dezorijentirana Nacijeva sina Leonea, čiji odnos s ocem čini srž dramskog sukoba, igra izrazito koncentrirano i hrabro, ali na trenutke mehanički i suviše opterećeno kompleksnom Krležinom erudicijom, pri čemu nerijetko griješi, karikira i pretjeruje. To je posebno vidljivo u ključnim prizorima glumačke suigre u koje se često i uglavnom nepotrebno miješao čak i Sviben, prekidajući dramatične momente grotesknim songovima koji ilustriraju bujicu misli, vizija i sjećanja glavnog protagonista, što je uvelike usporilo i nerijetko nepotrebno kvarilo dramsku radnju, iznova i iznova odvlačeći pozornost s onog bitnog. Zbog svega toga je na kraju niz dramskih momenata prošao gotovo neprimjetno. Sve te songove inače uigrano izvodi kor sastavljen od mladih glumaca, pri čemu je potrebno posebno istaknuti kako je za njihovu vrsnu koreografiju zaslužan suradnik za scenski pokret Staša Zurovac. Anja Šovagović Despot utjelovila je drugu Nacijevu suprugu barunicu Castelli, no njezina interpretacija femme fatale ne samo da je ostala bez traga erotičnosti, već se iznenađujuće rasplinula u prenaglašenoj artikulaciji, neprestanom afektiranju i nepotrebnim gestama. U ostalim ulogama tu su još i Bojana Gregorić Vejzović kao sestra Angelika, Vladimir Posavec Tušek koji je kao dr. Altmann posebno upečatljiv u polemici o ljudskom tijelu i smrti s baruničinim ispovjednikom Silberbrandtom, a kojeg suviše plošno igra Amar Bukvić.

Kolosalna Krležina drama ovakvim je Svibenovim iščitavanjem upotpunjenim i simboličkim i stvarnim razlijevanjem dramskih portreta po prostorijama Umjetničke galerije značajno odskočila od ustaljenih scenskih interpretacija “Gospode Glembajevih”, bitno pojednostavljujući njihovu dramsku kompleksnost i kazališnu slojevitost. Premda je to legitiman scenski pothvat, ovakav kakav je predstavljen na 68. Dubrovačkim ljetnim igrama ne samo da ne funkcionira, nego štoviše, na trenutke izrazito iritira. No, to su već detalji na koje Sviben u budućnosti može (i mora) utjecati – za početak određene dijelove krateći, a predstavu u cjelini dobro komprimirajući. Upravo će to inače zanimljivoj redateljsko-dramaturškoj koncepciji neosporno pojačati dramsku napetost i vratiti težinu, a zbog čijeg kroničnog nedostatka festivalska publika tijekom pauze više ne bi iz večeri u večer masovno napuštala gledalište. Isto bi to svakako pripomoglo da predstava dostojno nastavi živjeti i idućih festivalskih ljeta, uzdignuta se čela prisjećajući slavnih preteča s početka ovoga teksta, a čijim se nezapamćenim uspjesima, čak ni uz priželjkivane redateljske škare, ipak neće uspjeti približiti.

Dubrovnik, 7.8.2017.



ČAROLIJA DECENTNOG

Gostovanje HNK Zagreb na 68. Dubrovačkim ljetnim igrama


Petar Iljič Čajkovski: Labuđe jezero
koreograf i redatelj: Vladimir Malakhov
premijera: 17.3.2017.

“Labuđe jezero” djelo je koje se smatra svojevrsnim sinonimom za klasičnu baletnu umjetnost, premda je poslije neuspjele praizvedbe u Sankt Peterburgu 1877. godine vrlo brzo zaboravljeno, postavši jednim od najvećih životnih razočaranja glasovitoga ruskog kasnoromantičarskog skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog, a čiji se glazbeni opus danas ubraja među najznačajnija ostvarenja u cjelokupnoj klasičnoj glazbenoj literaturi. Balet je ponovno, ali samo djelomično, izveden nedugo nakon skladateljeve smrti na memorijalnoj predstavi u njegovu čast 1894., da bi već sljedeće godine ponovno bila izvedena sva četiri čina – prvi i treći u koreografiji Mariusa Patipaa, a drugi i četvrti u koreografiji Leva Ivanova, što će naposljetku postati osnova budućih izvedbi. Balet je te 1895. doživio ogroman uspjeh, te je sve do danas nemoguće zamisliti bilo koju svjetsku baletnu kuću koja ga nema na svojem repertoaru. Na pozornici HNK-a Zagreb prvi put je postavljen (doduše, u dijelovima) još 1921., dok je prvu cjelovitu izvedbu zagrebačka publika čekala više od četrdeset godina. 2017. godine HNK Zagreb “Labuđe jezero” predstavlja u koreografiji Vladimira Malakhova, međunarodno poznatoga i brojnim nagradama ovjenčanog ukrajinskog koreografa. Malakhov se školovao na znamenitoj moskovskoj baletnoj akademiji Boljšog teatra, razvijajući svoj koreografski stil kroz klasična i neoklasična baletna ostvarenja. Kao koreograf postavio je mnoga slavna djela, poput “Trnoružice”, “Pepeljuge” i “Bajadere”, a “Labuđe jezero” koje je osmislio za zagrebački ansambl njegovo je prvo scensko uprizorenje baleta koji se inače smatra jednim od najtežih izazova ne samo za soliste, već i za cjelokupni ansambl. Upravo tom inscenacijom Balet HNK-a Zagreb se poslije stanke od čak deset godina vratio na Dubrovačke ljetne igre i pozornicu parka Gradac.

Uvrstiti u svoj program “Labuđe jezero” smion je potez, jer kazališna kuća time šalje poruku kako u svom ansamblu okuplja dovoljan broj vrsnih plesača za četiri vrlo zahtjevna čina, a u kojima je prijeko potreban i veći broj tehnički dobro osposobljenih solista izrazitih scenskih osobnosti. Priča je poznata – u palači u kojoj traju pripreme za proslavu rođendana princa Siegfrieda mladi su okupljeni u zabavi i plesu, a sve do dolaska Kraljice zabavlja ih Dvorska luda. Kraljica svom sinu i velikom zaljubljeniku u lov poklanja samostrel, pritom mu predbacujući njegovu bezbrižnost, te ga opominjući kako je krajnje vrijeme da počne razmišljati o braku s nekom uglednom princezom. Iznenada nebom prelijeće jato labudova koje zaokupi prinčevu pozornost, pa on naoružan samostrelom kreće za njima u lov prema jezeru. Ondje je pak zli čarobnjak Rotbart – napola čovjek, a napola ptica – oteo princezu Odettu, ali i brojne druge lijepe djevojke koje je pretvorio u labudove, te ih osudio da žive životom ptica na obali jezera. Djevojke samo noću poprimaju lik djevojaka-labudova. Želeći uhvatiti jednu od njih, Siegfried među mnoštvom ptica ugleda labuđu princezu Odettu u koju se zaljubi već na prvi pogled. Ona mu potom odaje tajnu – čarolija koja ju je zarobila nestat će samo ako sretne čovjeka koji će joj zauvijek darovati svoje srce i koji nikada neće prekršiti svoje obećanje. Posve siguran kako je pronašao onu pravu, Siegfried joj se kune na vječnu ljubav. Međutim, Rotbart to odlučno želi spriječiti, pa u društvu svoje kćeri Odilije nepozvan dolazi na službenu ceremoniju proslave prinčeva rođendana. Odjevena sva u crno, Odelija izgleda poput negativne zrcalne slike zavodljive labuđe princeze. Siegfried ne može skriti svoje oduševljenje i naivno povjeruje da je demonska čarobnjakova kći uistinu njegova voljena, čime prekrši obećanje dano Odetti i time joj odrekne mogućnost spasa. Potom se između njega i zlog čarobnjaka zametne strašna borba na život i smrt. Poslije mnogih pokušaja Rotbart uspijeva princu zadati smrtonosan udarac, no nakon što na njega nasrne jato djevojaka-labudova i on sam biva ubijen. Na kraju princ Siegfried umire pred očima svoje voljene Odette, koja nedugo zatim također umire od tuge.

Malakhovljeva koreografija u većem se dijelu oslanja na klasičnu koreografiju Mariusa Patipaa i Leva Ivanova, premda je određene glazbene preinake Malakhov popratio nekim vlastitim koreografsko-redateljskim intervencijama, u konačnici ostvarivši lijepu, domišljatu i iznijansiranu klasičnu predstavu koja je kulminirala velikim i scenski izrazito atraktivnim plesnim finalom. Scenskom šarmu uvelike je doprinijela i decentna scenografija koju je likovno obogatila raskošna kostimografija, a koja odlično ocrtava karakterne svojstvenosti scenskih protagonista. Obje stavke potpisuje Jordi Roig, dok je za odlične svjetlosne efekte zaslužan Deni Šesnić. Ipak, bez obzira što je riječ o gostujućoj i primarno kazališnoj predstavi, ostaje žal što balet nije barem djelomično iskoristio nebrojene potencijale koje nudi umjetnički izrazito poticajan ambijent parka Gradac, no ono što je najvažnije to je da tehnički gledano balet jako dobro funkcionira, što samo potvrđuje kako je koreograf imao dobro pripremljen i uvježban ansambl koji je bio jednako točan i u velikim plesnim činovima i u postavi pojedinačnih karakternih plesova, pokazavši izrazitu koreografsku zrelost i dojmljiv interpretativni senzibilitet. Za sve to svakako su zaslužni i baletni majstori Iraida Lukašova, Mihaela Devald, Milka Hribar Bartolović, Suzana Bačić, Leonard Jakovina i Ilir Kerni. Što se pojedinačnih interpretacija tiče, uloge krhke Odette i zle Odilije uvriježeno se smatraju najvišim dometom umjetničke kreacije svake klasične balerine. Vrlo zapaženo i sugestivno interpretirale su ih Miruna Miciu i Natalia Horsnell s nekoliko briljantnih solističkih točaka. Princa Siegfrieda također zapaženo plešu Andrea Schifano i Guilherme Gameiro Alves, koji se (ovisno o postavu) izmjenjuje s Georgeom Stanciom u ulozi zlog čarobnjaka Rotbarta. Međutim, najupečatljiviji glumačko-plesni izraz protkan nizom majstorskih bravura pokazao je Takuya Sumitomo kao Dvorska luda, premda su i brojne druge solističke točke ispraćene velikim pljeskom i ovacijama.

Vladimir Malakhov u programskoj knjižici piše: “Kao akademski obrazovan plesač, logično je da prednost dajem klasici koju je vrlo teško plesati, u kojoj je svaki detalj najmanja nečistoća vidljiva. Tijekom vremena, plešući u mnogim modernim baletnim djelima, shvatio sam kako je i za suvremeni pokret potrebno imati dobro klasično baletno obrazovanje jer klasičar drugačije pristupa materijalu koji interpretira i lakše nadograđuje svoju plesnu ulogu. (…) Fascinacija klasikom i dalje postoji diljem svijeta jer ljudi vole pričanje priča i radnju koja udovoljava dramaturškim zakonitostima priče, ljudi vole vidjeti ispričanu priču i doživjeti emocije, makar posredno, vole doživjeti osjećaje koji prelaze rampu.” Svoju vjernost klasici Malakhov je tako jasno demonstrirao i u ovom uprizorenju u kojem je klasični temelj obogatio decentnim koreografskim detaljima ispunjenima raskoši i čistom ljepotom, stvorivši naposljetku djelo koje, baš poput glazbe koja ga prati, “vješto izražava najširu paletu ljudskih osjećaja, te nevjerojatnom snagom i uvjerljivošću dočarava duboke i skrivene procese ljudske nutrine”. “Labuđe jezero” HNK-a Zagreb zato je balet bez ikakva pretjerivanja i bez suvišnog, te predstava čiji su opći sklad i scenska profinjenost dosegli punu čaroliju decentnog. Stoga je takav inscenacijski izričaj u mnogočemu nadvisio većinu drugih glazbeno-scenskih ostvarenja s dosadašnjeg dijela programa 68. Dubrovačkih ljetnih igara, još jednom potvrdivši kako balet zasigurno zaslužuje svoje mjesto i posebnu pozornost i u nadolazećim godinama našega najstarijega kulturnog festivala.

Dubrovnik, 14.7.2017.


© BOŽO BENIĆ 2018.