kazalište




NEDOREČENO I BEZIDEJNO

Osvrt na prvi premijerni naslov 65. Dubrovačkih ljetnih igara


William Shakespeare: Romeo i Giulietta
65. dubrovačke ljetne igre
redatelj: Jagoš Marković
premijera: 25.7.2014.

romeo

Dubrovačke ljetne igre su svoju festivalsku specifičnost među ostalim europskim kazališnim praksama još od samih začetaka gradile upravo na sustavnoj implementaciji kazališnih uradaka u autentične gradske prostore, razvijajući tako samosvojnu poetiku ambijentalnosti. Tu će dubrovačku posebnost ambijentalnoga kazališta teatrolog Frano Čale u svojim teorijskim analitikama pretočiti u sintagmu “Grad teatar”, a koja uistinu sjajno sažima elementarne konceptualne, ali i one estetske odrednice Igara. Analizirajući fenomene dubrovačke ambijentalnosti, Dalibor Foretić će u povijesti Igara iščitati četiri stupnja razvoja odnosa prema otvorenim prostorima. Prvi će stupanj tako nazvati “fazom iščuđavanja” u kojemu su prve predstave na otvorenom pedesetih godina rezultirale svojevrsnim eksplozijama uzbuđenja zbog novog i drugačijeg, budući da se scena-kutija zamijenila prostorom neke tvrđave ili parka. Međutim, to je bilo razdoblje kada je stvarni prostor još uvijek bio zamjena za kulisu, pa taj odnos prema ambijentu ponajbolje ilustrira izraz “uklapanje u prostor”. Drugi je stupanj Foretić nazvao “fazom spoznavanja”. Razdoblje je to sveopće zapanjenosti različitim načinima na koje su se poklapali realiteti scenskih zbivanja s realitetima prostora izvedbe, gdje i širi ambijent postaje sastavnim dijelom izvedbe. Spajićeve režije koje su pritom bitno nadograđene metaforičnošću za Foretića su vrhunac tog perioda u festivalskoj povijesti. Treći stupanj koji Foretić iščitava jest faza u kojoj život i prostor kazališta gube oštre obrise i to kada “Grad oživotvoruje teatar, a kazalište teatralizira Grad”. To sveopće prožimanje života i glume najvidljivije je u Parovim predstavama sedamdesetih godina. Konačno, četvrti je stupanj igre na otvorenom ono što će Foretić nazvati “konceptualnom intervencijom”, a koja je najvidljivija u djelu Ivice Kunčevića. Kunčević je svojim intervencijama prema Foretiću prostor transformirao u neku drugu imaginarnu stvarnost.

Spomenute Foretićeve teze ponajbolje ocrtava “čudesan spoj teatarske imaginacije i drevnog, izuzetno iznenađenog urbanog prostora”, koji je Ivica Kunčević postigao čuvenom režijom “Romea i Giuliette” Williama Shakespearea na Igrama 1986. i to na baroknom stubištu koje vodi prema jezuitskoj crkvi. Festivalska memorija pamti je kao amblematsko ostvarenje ambijentalnog kazališta Igara u kojoj se pojava talentirane grupe mladih glumaca poput Alme Price, Dragana Despota, Vilima Matule i drugih spretno združila sa znanjem i iskustvom njihovih starijih kolega. Iako je prema estetici uklapanja taj prostor prema svim svojim sastavnicama djelovao potpuno neprimjereno za izvedbu ove Shakespeareove tragedije, on je sadržavao jednu mnogo važniju komponentu, a koja je pokazala izuzetan pomak u iščitavanju dramskoga teksta i njegova odnosa prema ambijentu. Kunčević je u “Romeu i Giulietti” prvenstveno iščitao ulogu Vremena, a u čemu mu je pripomogao i kameni sat na pročelju jezuitskoga kompleksa. Maestralno je on povezao ulogu Vremena sa zbivanjima na sceni; Vrijeme se poigrava mladenačkom ljubavi i ljudskim sudbinama, a sitna kašnjenja uzrokuju tragične posljedice. No, ovo je samo jedan od njegovih redateljskih konceptualnih elemenata koji su produkt drugačijeg čitanja dramskoga pisma, a koji su inspirirali Foretića da Kunčevićevo djelo okarakterizira kao antologijsko u promišljanju ambijentalnoga teatra. U prilog tome ide i zapis Marina Carića, koji će promišljajući ambijentalno kazalište svojedobno zapisati: “Ambijentalno kazalište koje traži lijepi balkon za Juliju zamjenjuje kulisu kulisom. To nije ambijentalno kazalište. Ali ono koje prostor doživljava kao partnera u zajedničkoj borbi traženja smisla, koje upija njegove povijesne naslage, koje dakle doživljava prostor kao Lice, možemo nazvati ambijentalnim.” I dok Kunčević ne upada u zamku o kojoj piše Carić, već u prostoru pronalazi istinskoga dramaturškog partnera, redatelj i scenograf prvoga ovogodišnjega premijernog naslova Dubrovačkih ljetnih igara Jagoš Marković kao da se vratio na same začetke Igara i to u svojevrsnoj simbiozi Foretićeve “faze iščuđavanja” i “faze spoznavanja”, kreiravši uprizorenje bez ikakvog pomaka k suvremenome festivalskom trenutku.

Iako se Markoviću nikako ne može osporiti vrsnoća njegova redateljskoga umijeća, a koju je uprizorivši “Romea i Giuliettu” u zapuštenom i zaboravljenom prostoru ljetnikovca Skočibuha demonstrirao i to prvenstveno oblikovanjem dopadljivih i vrlo fluidnih scenskih prizora među kojima posebno treba istaknuti uzbudljive scene mačevanja, očekivanja su bila daleko veća od doslovnoga iščitavanja Shakespeareova teksta i kreacije nedorečenog i bezidejnog dramskog produkta, lišena bilo kakvoga dubljeg koncepta osim akcentiranja teme ljubavi. Štoviše, ako se povuče paralela s Kunčevićevim pothvatom s kraja osamdesetih, kritika Markoviću tim je još i veća. Njegov čin jest legitiman umjetnički pothvat, no tradicija i povijest Dubrovačkih ljetnih igara zaslužuju mnogo više od puke produkcije privlačnih inscenacija, te nalažu dublju posvećenost i angažman kako prema iščitavanju dramskoga pisma, tako i prema ambijentalnim specifičnostima Grada teatra. Osim toga, ozbiljnu kritiku zaslužuje i odabir mlađe glumačke postave. Jasna je ozbiljnost i složenost naslovnih uloga, posebno u trenucima kada je pred glumca postavljen izazov brzih transformacija iz jednog raspoloženja u drugo. Iako je talent Roberta Budaka i Kristine Stevović neosporan, njihove su uloge Romea i Giuliette bile nažalost poprilično bezlične i preglumljene, posebno u tragičnim scenama samoubojstava na samome kraju tragedije. Istovremeno, dok je i ostatak mlađih članova ansambla vrludao scenom, impresivna je bila starija glumačka postava predvođena lavinom emocija koju je na sceni iznjedrila Neva Rošić kao Giuliettina dadilja, interpretativna snaga, moć i briljantna dikcija Siniše Popovića kao grofa Capuletija od kojega su poneki mlađi članovi glumačke postave mogli samo učiti, kao i graciozan i upečatljiv nastup Nataše Janjić Lokas kao grofice Capuleti, te uloga Žarka Savića kao grofa Montecchija. Stoga je prava šteta što će prvi ovogodišnji premijerni naslov ostati samo na ovom, osobito onda kada su postojali svi preduvjeti da se kreira povijest. Jedini će doprinos Markovićeva “Romea i Giuliette” tako ostati u oživljavanju nekih davno zaboravljenih dubrovačkih scena i ponovnom otvaranju pitanja ugroženosti i zapuštenosti dubrovačke kulturne baštine, pa mu ako ništa drugo treba čestitati na tome što je festivalsku publiku doveo u Skočibuhu i još je jednom suočio sa stvarnim stanjem dubrovačke ladanjske arhitekture. Možda će i ona sada aktivnije promišljati tu dubrovačku realnost i potencirati pitanje obnove tih remek djela dubrovačke renesanse.

Dubrovnik, 25.7.2014.



SVEVREMENSKI SHAKESPEARE

Gostovanje 59. Splitskog ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama


William Shakespeare: Timon Atenjanin
65. dubrovačke ljetne igre – gostovanje
redatelj: Georgij Paro
premijera: 3.8.2013.

timon

Slojevit je i prodoran pluralizam tema i ideja koje William Shakespeare svojim književnim perom minuciozno bilježi u tragično-satiričnoj drami o sveopćoj društvenoj dekadenciji i korumpiranom društvu lihvara i laskavaca, tom podmuklom i prijetvornom sustavu koji poštuje samo imutak i moć, te izopačenoj društvenoj strukturi zavedenoj zastrašujućom snagom novca kao jedinim meritornim sredstvom kojim se anulira bilo kakav realni objektivitet. Upravo zbog razdiruće raščlambe ljudske biti koju najpoznatiji engleski renesansni dramatičar ovdje predstavlja, “Timon Atenjanin” je implicitno snažno filozofsko književno ostvarenje protkano onim Shakespeareovim misaonim refleksijama zbog kojih je on i 400 godina poslije još uvijek jednako aktualan i suvremen. Iako je riječ o jednoj od najrjeđe izvođenih i žanrovski donekle neodređenoj drami s evidentnom dozom literarne neusklađenosti prvog i drugog dijela, koju će neki teoretičari književnosti pravdati mogućnošću da su ih kreirala čak i dva književnika, a drugi smatrati svojevrsnim eksperimentalnim Shakespeareovim pokušajem, njezina je nedvojbena vrijednost u bespoštednom raskrinkavanju svevremenskih društvenih degeneracija; rasipništva, pohlepe, licemjerja i beskičmenjaštva. Pred dubrovačku publiku ona dolazi kao duboko promišljeno i razrađeno, režijski i dramaturški iznijansirano gostujuće scensko ostvarenje Georgija Para s prošlogodišnjega Splitskoga ljeta. Svodeći ovaj Shakespeareov komad prvenstveno na čovjeka i njegovo kritičko preispitivanje vlastitih etičkih principa i suočavanje s nizom osobnih moralnih dilema, Paro naglašeno prekorava sve one degradirajuće faktore liberalnog kapitalizma. Impresivna je pritom i vrlo poticajna implementacija Parova suvremenoga scenskog izraza u ambijentalnu specifičnost “Grada teatra”, kojom je svojemu nagrađivanome uprizorenju udahnuo izrazitu dozu pročišćenoga estetskog užitka.

Timon je imućan i velikodušan Atenjanin, koji usprkos protivljenju svojega sluge Dvorskoga i ciničnim primjedbama mrzovoljnoga cinika i filozofa Apemanta rasipa svoje bogatstvo hraneći se slatkorječivošću i podilaženjima vlastite okoline. Jednom kada ostane bez tog bogatstva, Timon u trenutku ostaje i bez svega drugog. Novac mu je pribavio moć, ugled i prijatelje, a bez njega je sve to nepovratno izgubio. Razočaran u čitavu ljudsku vrstu, Timon prezre svijet i napušta Atenu, nastanivši se u pećini, gdje započinje njegov novi život ogorčenog pustinjaka. Kada jednog dana kopajući korijenje kojim se hranio pronađe i zakopano zlato, suočen je s iznenadnim povratkom svojih lažnih prijatelja, što ga samo dodatno rasrdi i pretvori u surovu i bešćutnu hodajuću mržnju i istinskoga mizantropa. Georgij Paro iščitavanju ovog Shakespeareova teksta prilazi izrazito suvremeno, dubinskom i pronicljivom logikom kojom nastoji propitati temu novca kao zbiljskog duha svih stvari, no fokusirajući se na čovjeka i smisao ljudskoga postojanja u zajednici. Pritom on kreira razložnu inscenaciju čvrsta i ujednačena hoda, i to bez dopadljivih konvencionalnosti i suvišnih sastavnica, a protkanu maestralnim suzvučjem raznovrsnih dramskih tonova. Dodatno Paro poentira oštroumnom dramaturškom obradom, kojom u žarište postavlja glumca, nudeći svakom pojedinom članu ansambla obilat prostor interpretativne slobode, ali također inzistirajući na visokoj razini scenskoga govora i ozbiljnoj kvaliteti scenskog pokreta. Domišljata i nenametljiva scenografska intervencija Dinke Jeričević s izborom dviju oprečnih scenâ u potpunosti usuglašenih s dramskom radnjom, suvremen i duhovit kostimografski odabir Dijane Kosec Bourek, jednako kao i dobra scenska glazba Gordana Tudora, oblikovanje svjetla Miljenka Bengeza i oblikovanje zvuka Tomislava Luetića upotpunili su Parovu dramsku viziju, dok je njegovo virtuozno orkestriranje vrsnim glumačkim ansamblom Hrvatskoga narodnog kazališta iz Splita rezultiralo dragocjenim scenskim produktom iznimne kazališne i umjetničke vrijednosti.

Zadivljuje i nadahnjuje lavina glumačke energije i silovita snaga interpretativne moći kojom Vilim Matula u naslovnoj ulozi Timona Atenjanina nosi čitavu izvedbu. Čudesan je put njegove transformacije od nasmijanoga i plemenitoga atenskog plemića do razočaranoga i srditoga mizantropa, koji odbačen od ljudi i sâm odbacuje svaki djelić civilizacije, pa se tako na vrhuncu tragične borbe s vlastitim uvjerenjima u nesavladivoj eksploziji histerije i nemoći potpuno razodjene i na sceni ostaje sasvim nag. Briljantnoj je Matulinoj interpretaciji pripomogao i cjelokupan ansambl, u kojemu svaki glumac ponaosob slobodno gradi svoj vlastiti scenski karakter, te pronalazi onaj glumački izričaj kojim sukreira Parovu i Shakespeareovu kritiku izopačenoga farizejskog svijeta laži. U tom moru vrijednih glumačkih prinosa, dva su ipak isplivala kao osobito značajna; uloga Sretena Mokrovića kao Timonova sluge Dvorskog, te ona Trpimira Jurkića kao ciničnoga filozofa Apemanta. Obojica su u harmoničnoj glumačkoj suigri s Matulom, i to Mokrović svojom smirenošću i samozatajnošću, a Jurkić svojim provokativnim i duhovitim opaskama, pripomogli da on u potpunosti rasplamsa blistav žar svojega glumačkog talenta i umijeća, te da kroz duboko posvećeno scensko propitkivanje esencijalnih tema ljudske naravi ostvari jedan od svojih ponajboljih glumačkih izraza. Stoga, zahvaljujući odličnim glumačkim izvedbama, svevremenosti Shakespeareova štiva, ali ponajprije iznimnoj Parovoj pronicljivosti koja pronalazi pravi trenutak kako bi progovorila o određenim društvenim pojavnostima i patologijama, kao i njegovoj izvanrednoj kreativnoj moći i stvaralačkoj viziji, polučeni su takvi plodonosni okviri iz kojih je samo po sebi bilo očekivano oživotvorenje još jedne dramske uspješnice, koju će kazališna memorija s pravom pamtiti kao novi veliki i moćni čin istinskoga velikana hrvatske kazališne scene.

Dubrovnik, 20.7.2014.



LEŽERNO I ŽIVAHNO, AKTUALNO I POLEMIČNO

Osvrt na svečanu ceremoniju otvaranja 65. Dubrovačkih ljetnih igara


intendant: Krešimir Dolenčić
65. dubrovačke ljetne igre – gostovanje
redatelj: Krešimir Dolenčić
ceremonija otvorenja: 10.7.2014.

igre

Nakon što je na prošlogodišnjoj svečanoj ceremoniji otvaranja najstarijega hrvatskog festivala tada novoizabrani intendant Dolenčić izvršio radikalni scenski zaokret u kojemu je inovativnim redateljskim pristupom oštro prekinuo s dugogodišnjom praksom suhoparnoga variranja istoga scenarija, nerijetko prožimanoga neuspjelim eksperimentima, on jednakim tragom ležernosti i živahnosti, vedrine i srčanosti nastavlja koračati i na otvaranju 65. Dubrovačkih ljetnih igara. Dovitljivo preklapajući tradicionalno i suvremeno, te vješto kombinirajući bogat prinos dramskih, glazbenih i plesnih plodova iz rasadnika hrvatske umjetnosti, a oslanjajući se pritom na provjeren koncept kratkoće i scenske šarolikosti, Krešimir Dolenčić ne propušta priliku da u tkaninu svoga festivalskoga ruha utka i neizostavnu nit angažiranoga teatra, pa da progovori o progresivnoj potrošačkoj kulturi i konzumerizmu, kao i o stalnim bitkama za prostor za igru u gradu potpuno podređenome turizmu i redovito izloženome sve učestalijem kulturocidu. Razumljiva su, stoga, neumorna intendantova nastojanja da posredstvom svojega umjetničkoga aparata i samu ceremoniju koristi kako bi opetovano i ustrajno upozorio na hitnu potrebu za dubinskim promjenama i neophodan balans između turističkoga grada i grada kulture, kao i na nužnu izradu strategije razvoja turizma u Gradu, čija trenutna odsutnost rezultira ozbiljnim nagrizanjem svih onih vrednota koje su stari Dubrovčani stoljećima utvrđivali u nutrini “svojijeh mirâ”. Svakodnevno oskvrnjujući upravo onu vjeru u Libertas, koja je oduvijek bila fundament i najveća životna vrijednost slavne Republike, Dubrovnik je danas postao podanikom masovnoga kapitala, zbog čega je itekako dokučiv Dolenčićev povik gradskim ocima, kada on glasom Orsata iz slavne “Dubrovačke trilogije” preklinje kneza: “Samo spasi nam Republiku, spasi je od tuđinca, spasi je od nas!”

I ovogodišnje su Igre u znaku Grada kao “srca umjetnosti”, srca koje i dalje ritmično pulsira i u njegovim najtajnovitijim porama, usprkos brojnim nastojanjima da se njegov ritam podredi dirigentskoj palici konzumerističke nemani, koja iz godine u godinu nezasitno proždire potencijalne scenske prostore. Poučen onom slavnom Pometovom mudrosti koja kaže kako se “treba s vremenom akomodavat”, Dolenčić nastavlja provoditi dugotrajan proces transformacije Igara, a započet još u okvirima prošlogodišnjega Festivala. Sadržajna šarolikost svečane ceremonije otvaranja, iako gotovo pa istovjetna onoj lanjskoj, nikako nije tek bezidejna repeticija provjerene forme; ovdje je riječ o sadržajnome sukusu intendantova generalnoga koncepta Igara, kao izrazito složenoga i dugoročnoga procesa, čija su fundamentalna nastojanja upravo preoblikovanje u suvremeni festival izgrađen na temeljima tradicije; svojevrsnu inkluzivnu festivalsku formu kao nužan spoj umjetničkog i komercijalnog, pri čemu komercijalno nikako nije istoznačno jeftinom. Upravo je takva umjetnička vizija valjano združila vječne Držićeve, Gundulićeve, Vojnovićeve i Paljetkove stihove, scenski nastup folklornog ansambla Linđo, duhovitu akrobatsku koreografiju Triko cirkus teatra s maštovitom glazbenom izvedbom udaraljkaškog ansambla Sudar, glazbenom kompozicijom Mateja Meštrovića i neprolaznim notnim zapisima Jakova Gotovca i Luke Sorkočevića. Ipak, u pojedinim je prizorima evidentno izostao onaj redateljski napor koji bi im udijelio neizbježnu scensku fluidnost, a ne bi ih tretirao tek kao skup samodostatnih sekvenci bez jasne i neophodne sljubljenosti.

Sama najava ovogodišnjega dramskoga programa, kao i početak našega najslavnijega ljetnog festivala neosporno su pokazali kako festivalski brod uspješno i ustrajno nastavlja ploviti nekim novim plovom, plovom kojim uplovljava i u one najskrovitije i usnule zaljeve ne bi li im ponovno udahnuo duh festivalskoga života. Tako se Igre ovo ljeto vraćaju i u neke davno zaboravljene i napuštene prostore, poput ljetnikovca Skočibuha i Držićeve poljane, i to kako bi u njihovim skrovitim ambijentalnim utočištima razotkrile mjesta u kojima “srce umjetnosti”, iako gotovo nečujno, i dalje nezaustavljivo pulsira. Međutim, zabrinjavajuća je činjenica kako je Držićeva poljana pritom i jedno od posljednjih mjesta gdje se uopće može igrati predstava u gradu koji svakim danom konzumerističko-kapitalistički performansi s ulica sve više potiskuju kulturno-edukativne scenske manifestacije. Time je tema ovogodišnje ceremonije jasan i nedvosmislen umjetnički boj u obranu svih onih vrijednosti kojima se Dubrovnik stoljećima dičio i angažirani krik umjetnika protiv sve akutnijih nedaća koje zahvaćaju mediteranski srednjovjekovni biser. Dubrovnik uistinu vapi za korjenitim promjenama do kojih može dovesti samo ukupna pomirba između rastućega turizma, kulturne ponude, želja i očekivanja festivalske publike i lokalnoga stanovništva. Svečana ceremonija otvaranja 65. Dubrovačkih ljetnih igara bila je stoga vrlo jasan pokušaj angažiranoga teatra da kroz vedar i zabavan, energičan i dinamičan, aktualan i polemičan način progovori o sve opasnijoj disperziji potrošačkoga mentaliteta, u kojemu sveopća pomama za kapitalom pretvara Grad i njegovo stanovništvo u taoce konzumerističke kulture u kojoj iščezava sloboda o kojoj piše pjesnik, te blijedi ona stara s Lovrijenca “non bene pro toto libertas venditur auro”. No, pitanje je koliko su zapravo ovu Dolenčićevu scensku minijaturu uopće razumjeli oni koji se i dalje svojim ispraznim političkim parolama zaklinju na vjeru u Libertas.

Dubrovnik, 10.7.2014.



U IZMAŠTANOM SVIJETU PROBUĐENE STRASTI

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik


Harold Pinter: Ljubavnik
kazalište marina držića dubrovnik
redatelj: Lawrence Kiiru
premijera: 16.3.2012.

ljubavnik

Istočni rub jedinstvenoga dubrovačkoga urbanističko-arhitektonskog sklopa Trga od Luže, nekad povijesnoga središta javnoga života Dubrovačke Republike, a danas reprezentativne ambijentalne kulturne pozornice unikatnih spomeničkih vrijednosti, uokviruju zgrada Glavne straže, niša s Malom Onofrijevom fontanom i palača Velikoga vijeća. Vješto skriven duboko u nutrini toga graditeljskoga kompleksa i daleko iza blještavila njegove izvanjske arhitektonske plastike, svoj je zaklon u interijerskoj rekonstrukciji osamdesetih godina prošloga stoljeća pronašao malen i intiman prostor beskonačnih uporabnih mogućnosti, no prostor koji je ipak svoju klaustrofobičnu interijersku datost u simboličkom smislu u punini ostvario prigrlivši scensku umjetnost i postavši komornom scenom Kazališta Marina Držića. Dubrovačka kazališna kuća u Teatru Bursa pronašla je toliko potreban ambijent za svoju malu scenu, vješto koristeći njegove prostorne osobitosti, ispreplićući ih s dramskim tekstovima, te ih pretačući u raznovrsna i iznimno ekspresivna scenska ostvarenja komornih minijatura silnoga umjetničkog izraza. Ostvarenja su to kojima takva ambijentalna skučenost prvenstveno pripomaže dodatno akcentirati slojevitost dramskoga teksta, intenzivirati emocije, te kod publike izazvati snažnije proživljenu impresiju. U tom skrovitom scenskom prostoru tako već treću sezonu zaredom igra „Ljubavnik“, intrigantna jednočinka engleskoga dramatičara i nobelovca Harolda Pintera, a koja problematizira životnu monotoniju jednoga bračnog para, para koji drastično mijenja svoje živote iznenadnom pojavom ljubavnika.

Osim što je bio priznati dramatičar i politički aktivist, Harold Pinter bavio se i kazališnom režijom, a pisao je podjednako i za kazalište, radio, televiziju i film. Prijateljevao je s irskim dramatičarem i romanopiscem Samuellom Beckettom, jednim od glavnih predstavnika teatra apsurda, pod čijim su utjecajem i nastali brojni Pinterovi dramski tekstovi, a osobito oni raniji, koji se nerijetko povezuju upravo s teatrom apsurda. Kao takvi, oni problematiziraju raznovrsne poteškoće ljudske egzistencije s fokusom na otuđenost koju donosi moderni način života. Pinterov „Ljubavnik“ napisan je 1962. godine, nakon čega je vrlo brzo praizveden na sceni londonskoga Arts Theatrea, postavši s vremenom jedan od autorovih najizvođenijih tekstova, koji se poput većine njegovih dramskih plodova jednako može smatrati duhovitom komedijom i ozbiljnom psihološkom dramom. U središtu radnje su Sarah i Richard, supružnici čiji se desetogodišnji bračni život u mirnom predgrađu pretvorio u tek rutinu izgubljene strasti, ponestale zaljubljenosti i iscrpljene želje, pa im oni pokušavaju pronaći uzroke i opravdati im povode, iznova naći iščeznute motive, ubrzati ritam srca i ponovno razbuktati svoj gotovo pa ugasli ljubavni plam. Opetovano se prepuštajući seksualnim fantazijama i ljubavnim igricama u kojima Richard igra ljubavnika, a Sarah prostitutku, otuđeni i neurotični bračni partneri od svojih ustaljenih malograđanskih rituala svakodnevno bježe u izmaštani svijet probuđene strasti. Svijet je to koji funkcionira sve do trenutka kada njegovi protagonisti ne prepoznaju njegovu ispraznost i ne istroše pobude, te se suočeni s emocionalnom prazninom vlastitih života nostalgično u intimi spavaće sobe prisjećaju svoje nekadašnje ljubavne strasti i erosa, svjesni kako su im vlastite maštarije ipak ono jedino što im preostaje.

Režiju ove intrigantne scenske minijature s fokusom na čvrstom i doslovnom iščitavanju Pinterova književnoga predloška potpisuje kenijski redatelj sa zagrebačkom adresom Lawrence Kiiru, redatelj s bogatim kazališnim, filmskim i televizijskim iskustvom, a koji je već otprije poznat dubrovačkoj publici po režiji teksta Ronalda Harwooda „Na čijoj strani“. Uz kostimografski odabir Zjene Glamočanin, raskošno i privlačno scenografsko rješenje Stefana Katunara, provokativnu, ali dopadljivu koreografiju Alena Čelića, te pronicljiv glazbeni odabir Paole Dražić Zekić, kreiran je nenametljiv i poticajan scenski okvir za Franu Perišina u ulozi Richarda i Gloriju Šoletić kao Sarah. Njihov je glumački izraz, duboka usredotočenost i izrazita posvećenost rezultirala upečatljivom te iz prizora u prizor jednako uvjerljivom ekspresijom čitave palete raznovrsnih emocija izgubljenoga i nesretnoga bračnoga para kojega su utjelovili. Uočljiva je i vrlo dojmljiva koncentracija i lakoća Perišinova glumačkoga izraza, baš kao i jasna dikcija njegova melodioznoga bas-baritona ispunjenoga prigušenim eksplozivom, dok je glumačko nijansiranje Glorije Šoletić od prvobitno samozatajne, ali vidljivo potištene supruge dojmilo iznenadnim prerastanjem u neurotičnu i emocionalno rastrojenu ženu, preobrazbu koja je na sceni popraćena moćnom Glorijinom gestom i njenom vještom mimikom. Rezultat svega je zapažena, vrijedna, iskrena i istinski proživljena glumačka studija.

Kao još jedan u nizu zapaženih scenskih ostvarenja dubrovačke kazališne kuće, ne iznenađuje činjenica zašto „Ljubavnik“ i dalje nastavlja živjeti na daskama male scene Kazališta Marina Držića. U intimnoj atmosferi Teatra Burse u kojoj je taj izmaštani svijet pronašao svoje utočište i mjesto svoga scenskoga oživotvorenja, redatelj Kiiru i odličan glumački dvojac stvorili su dojmljivo uprizorenje ispunjeno osjetnom glumačkom energijom, te prožeto spektrom sekvenci isprepletenih živom strašću, žarkom žudnjom i vatrenom srčanošću, ali i duhovnom prazninom, teškom neurotičnošću i emocionalnom osakaćenošću njegovih protagonista. Oglasivši se s male scene dubrovačkoga teatra, ova je psihološka drama s komediografskim primjesama posredstvom odličnog ansambla nedvojbeno razotkrila silnu snagu i literarnu vještinu Pintorove književne misli, ali i prostorne kvalitete Teatra Burse, koji je ostao u nestrpljivom iščekivanju novoga kazališnoga kreatora kojemu će ponovno ponuditi svoje interijerske potencijale, s nadom kako će ih ovaj prepoznati, te mu nanovo odjenuti jedinstveno scensko ruho, barem jednako dobro iskrojeno kao ono u koje ga je odjenuo Lawrence Kiiru sa svojim umjetničkim suradnicima.

Dubrovnik, 29.11.2013.



PRODORNA KRLEŽINA DRAMATIKA

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik


Miroslav Krleža: U agoniji
kazalište marina držića dubrovnik
redatelj: Joško Juvančić
premijera: 16.11.2013.

u agoniji

Nijedan se drugi pisac u novijoj hrvatskoj književnosti i u svome dramskom stvaralaštvu nije uspio toliko snažno nametnuti svojom specifičnom frazeologijom i leksikom, te progovoriti sa scene osebujnom kompozicijom literarnih varijacija, minuciozno kreirajući samosvojnu dramsku varijantu hrvatskoga govornog jezika i svoj vlastiti dijaloški izraz kao što je to uspjelo Miroslavu Krleži, najplodnijem i najsvestranijem književniku u povijesti hrvatske književnosti. Stvarajući pod snažnim utjecajima skandinavske dramatike Ibsena i Strindberga, Nietzscheove filozofske misli, pjesničkih ostvarenja austrijskih pisaca Krausa i Rilkea, ali i impresionističkih i ekspresionističkih tendencija koje su tijekom prva dva desetljeća 20. stoljeća dominirale u zemljama njemačkoga govornog područja, Krleža je oslikavajući šaroliko platno književnih ostvarenja s „grozničavim dijalozima“ u maniri Dostojevskoga, a osobito kolopletom ideja, motiva, strukturom djelâ i karakterizacijom dramskih protagonista, istovremeno kreirao i iznimno inspirativnu platformu za scenska uprizorenja svojih dramskih predložaka, zbog čega ne iznenađuje činjenica kako je u međuratnom razdoblju na zagrebačkoj pozornici odigrano čak sedam praizvedbi prema predlošcima njegova književnoga pera.

Fokusirajući se na sâm teatar i glumačku (su)igru, a osobito na govornu kulturu i vještinu, Miroslav Krleža je ostvario nemjerljiv utjecaj na generalni razvitak hrvatske dramatike i kazališta uopće. Ciklusom psiholoških drama o sudbini jedne građanske civilizacije na odlasku („U agoniji“, „Gospoda Glembajevi“ i „Leda“, te naknadno pridružena drama „U logoru“) Krleža problematizira osobne drame pripadnika obitelji Glembaj, opisujući njihov financijski uspon neposredno pred sâm početak I. svjetskog rata, kao i postupno opadanje njihove financijske moći i gubitak aristokratskog statusa u društvenim promjenama koje su uslijedile, maestralno pri tome portretirajući svu dekadenciju i patologiju tih reprezenata onodobne građanske kulture. Sjećanje mi još uvijek živo priziva dvije dramske uspješnice koje je zagrebačka kazališna scena iznjedrila početkom 2011. godine; prva je bila „Leda“ u GDK-u Gavella u režiji Borisa Svrtana, a druga „Gospoda Glembajevi“ u režiji Vita Taufera i izvedbi dramskoga ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta. Oba su ova scenska uprizorenja posredstvom ponajboljih hrvatskih glumačkih imena vrlo dobro izložila svu karakternu multidimenzionalnost Krležinih likova, a u kombinaciji s inovativnim, suvremenim i izrazito poticajnim scenografskim rješenjima, kostimografijom i glazbenim odabirom uspješno pripomogla scenskom poetsko-lirskom poniranju u sve elemente ovih Krležinih psiholoških dramâ. U takvim sam okolnostima opijenosti Krležinom dramom iščekivao scensko uprizorenje njegova najizvođenijeg i kritički najbolje ocijenjenog dramskog teksta „U agoniji“, prvobitno dramu u dva čina, kojoj je autor naknadno izmijenio kraj i nadopisao treći čin, nezadovoljan usmjerenošću kritike i publike na glavni ženski lik. Dubrovačka kazališna kuća hrabro je posegnula za prvobitnim Krležinim dramskim tekstom, te u režiji Joška Juvančića na kazališne daske iznijela korektnu inscenaciju koja je na sceni KMD-a posljednji put odigrana još daleke 1957. godine, te koja je prema mnogim književnim povjesničarima označila početak Krležine socijalno angažirane književnosti ili modernog objektivizma.

Radnja ove komorne drame, čiji se temeljni sukob gotovo u cijelosti zasniva na kompleksnom međuodnosu njezinih protagonista, smještena je u salon uz galanterijsku radnju Laure Lenbachove (Jasna Jukić), udane za bivšega konjaničkog potpukovnika, pijanicu i kockara, baruna Lenbacha (Frane Perišin). Lenbach svojoj ženi svakodnevno izvlači novac, žaleći se zbog izgubljenog statusa plemića i časnika, istovremeno ju ucjenjujući prijetnjama da će se ustrijeliti. Senzibilna Laura, koja hrabro podnosi nezadovoljstvo zbog društvene i imovinske degradacije koja ih je zatekla, utjehu pronalazi u intimnim druženjima s licemjernim intelektualcem i advokatom Ivanom pl. Križovcem (Vladimir Posavec Tušek). Uz minimalne, nenametljive i diskretne, no iznimno pronicljive i svrsishodne Juvančićeve redateljske intervencije s evidentnom usredotočenošću na sâm književni predložak, čitav je spektar Krležinih misaonih refleksija pretočenih u moćan i energičan polemički psihološki konstrukt emotivnih sukoba i nezadovoljstava jednako prožet nizom angažiranih rasprava o intelektualnim konceptima i umjetnosti, ali i o novčarskim transakcijama, te je posredstvom vrsnih glumačkih interpretacija zasjao u svom punom literarno-kazališnom sjaju. Stoga je uistinu prava šteta što sjajan redateljev koncept „manje je više“ nije jednako primijenjen i na scenografsko rješenje. Transparentna platna s otisnutim interijerskim prizorima podijelila su scenu u manje prostorne cjeline, imitiravši reprezentativni građanski salon dvadesetih godina prošloga stoljeća, pa osim što su pokazala izrazite znakove estetske (ne)prihvatljivosti (posebice ako poznajemo Krležine opsežne didaskalije i veliku pozornost usmjerenu na detaljne opise prostora i namještaja), u trenucima kada su se glumci nalazili iza njih, pogubno su djelovala čak i na samu akustiku.

Zbog toga će drugi ovogodišnji premijerni naslov Kazališta Marina Držića dubrovačka kazališna memorija prvenstveno pamtiti po profinjenom i dojmljivo iznijansiranom glumačkom portretiranju karakterno složenih Krležinih protagonista, ali također kao hvalevrijedan stvaralački poriv dubrovačkoga teatra da se u godini kada se obilježava 120. godišnjica rođenja velikana hrvatske pisane riječi uvrštavanjem njegove intrigantne i prodorne dramatike u svoj kazališni repertoar okuša u njegovoj sveobuhvatnoj kompleksnosti, te publici i kritici razotkrije sve bogatstvo i širinu svoga kazališnoga umijeća. Juvančićeva „Agonija“ u suštini je ipak uprizorenje kojim je potvrđeno kako su u KMD-u prisutne sve osnovne pretpostavke i za buduća slična inscenacijska iskušenja, pa stoga samo preostaje za nadati se kako ovakva kazališna politika neće biti tek iznimka, već da će postati stalna umjetnička praksa brojčano maloga, ali glumački iznimno zreloga dubrovačkog teatra.

Dubrovnik, 15.11.2013.



RASKOŠNO PORTRETIRANJE PASJIH ŽIVOTA

Teatar EXIT, Zagreb


CJ Johnson: Njuške
teatar exit
redatelj: Matko Raguž
premijera: 4.10.2013.

njuske

„Moj cilj u životu je biti jednako dobar koliko moj pas misli da jesam“ Freudova je misao i ujedno jedan od mnogobrojnih aforizama koji se pred sâm početak ove živahne, razigrane i nevjerojatno dopadljive (tragi)komične scenske minijature izmjenjuju na videozidu u dnu pozornice dok vi tražite svoje sjedalo u uvijek do posljednjeg mjesta ispunjenom i zagrebačkoj publici omiljenom kazalištu. Teatar Exit s vremenom je postao prepoznatljiv po svom stalnom umjetničkom istraživanju i analizi raznovrsnih socijalnih tema, baš kao i njihovim provokativnim, žučnim i inovativnim obradama, kojima je to kazalište uporno pozivalo i poziva na promišljanje. U njegovu je fokusu još od samih početaka sredinom devedesetih bio glumac i glumačko umijeće, pa se stoga odsutnost značajnijih redateljskih uplitanja i obilato povjerena interpretativna sloboda svakom pojedinom članu ansambla postupno iskristalizirala u svojevrstan fundament njihova kazališta. U kontekstu takve stvaralačke politike sve se prethodno spomenuto reflektira i u najnovijem dramskom proizvodu ovoga teatra, kojim on beskompromisno nastavlja koračati putem svoje umjetničke unikatnosti s evidentnom dozom dispariteta u odnosu prema strategijama drugih kazališnih kuća, nastavljajući tragati za onim scenskim izrazom kojim će nasmijati i razveseliti, ali i dirnuti i upozoriti.

„Njuške“ su svakako mnogo više od predstave o psima; ovdje je riječ o originalnoj priči o ljudima i njihovim svakodnevnim preokupacijama preslikanih na živote pasa. Tekst CJ Johnsona u prijevodu i adaptaciji Ines Matić i Janka Rakoša prilagođen je našem kontekstu i okolnostima, te je u obliku niza psećih monologa uprizoren na sceni u jedinstvenoj mješavini humora i tragedije, žestine i oštrine, nježnosti i romantike, a pod redateljskom palicom umjetničkoga ravnatelja i osnivača Teatra Exit Matka Raguža. Čudesna je lakoća kojom sjajni Gavellin glumački trojac Filip Križan, Janko Rakoš i Enes Vejzović utjelovljuje petnaest psećih likova i pred publikom rasprostire svu slojevitost, bogatstvo i složenost pasjega života, kreirajući pri tome raskošnu paletu raznovrsnih uloga o životnim pričama naših četveronožnih ljubimaca, pričama koje u istom trenutku osvajaju i očaravaju, nasmijavaju i raduju, pogađaju i uznemiruju. Osobito pronicljiv i sugestivan odabir kostima Marite Ćopo, kojima je virtuozno uspjela dočarati pasje karakteristike, dodatno je pripomogao kreaciji čitave galerije psećih likova komplementarno se stopivši s njihovim životnim pričama, a koje je već spomenuti glumački trolist iznimnom scenskom uvjerljivošću i vrsnim scenskim pokretom predstavljao na sceni, nevjerojatnom lakoćom preskačući iz uloge u ulogu, brzinski im se svaki put iznova prilagođavajući jednako spretno, energično i dojmljivo. Ukupan je umjetnički dojam upotpunjen dinamičnom glazbom Willema Miličevića, a zaokružen potresnim video materijalima Vice Rossinija o psima koji u psećem azilu čekaju na krajnji ishod svoga životnoga puta; na udomljenje ili na eutanaziju.

Iako su „Njuške“ dobar primjer vrlo kvalitetne opće usuglašenosti svih temeljnih kazališnih sastavnica, glumački je talent i odlična glumačka suigra raskošnoga portretiranja raznovrsnih psećih likova ono što dominira i osvaja već na prvu. Svaki od izvođača svojim je stalnim i zapanjujućim šarmom i jednostavnošću, jednako kao i nevjerojatnom energijom interpretativne moći, na kazališnim daskama iznosio seriju psećih sudbina i priča. Glumački su monolozi pri tome nerijetko bili isprekidani kratkim, no iznimno upečatljivim songovima kojima je bitno dinamiziran ritam čitavoga komada, ali i uspješno izbjegnuta opasnost da se predstava pretvori tek u niz suhoparnoga scenskog izmjenjivanja različitih psećih priča. U takvoj je scenskoj koncepciji Filip Križan predstavio svoj izniman i glumački i komički talent, utjelovivši prvenstveno razigrane i vesele pse; simpatičnoga carinskog bigla zaduženoga za njušenje hrane, živahnoga terijera koji misli samo na hranu i seks, te zbunjenoga trkaćeg hrta koji bezuspješno pokušava uhvatiti zeca, ravnopravno oduševivši čestom i dopadljivom komunikacijom s publikom. Na kraju je poentirao izvevši tužnu ispovijest utučene zlatne retriverice koja je ubila svoju štenad i to kako joj ih vlasnici ne bi nastavili oduzimati. Priče o životu hrvatskoga goniča sa svim problemima koje pred njega donosi stočarski život, crtice iz života razmažene chihuahue, ali i pit bulla iz Dubrave te potresnu sudbinu rotvajlera koji kolje pse u svome susjedstvu igra sjajni Janko Rakoš. Duhovitost svoje izvedbe Rakoš je izvrsno sjedinio s tragičnim sudbinama svojih likova, ostvarujući pri tome zasigurno najpotresnije i vrlo ganutljive sekvence u komadu, posebno upečatljivo odigravši scenu u kojoj se rotvajler oprašta od svoga života, bespogovorno jedući otrov koji mu je servirao njegov gazda. Enes Vejzović pak svojim efektnim ulogama i impresivnom scenskom uvjerljivošću igra staroga mješanca u ljubavnom trokutu s tragičnim svršetkom, snažnoga njemačkoga ovčara, policijskoga psa u borbi protiv kriminala, kao i vrlo uglađenoga i pomodnoga čistokrvnog hrta, koji zarađuje seksajući se za 3000 eura po minuti, čime je prvo nasmijao, da bi potom duboko dirnuo u ulozi nesretnoga i ostarjeloga slijepog psa kojemu je umro gazda. Rijetki su bili oni koji su prema imenu psa i kafića u koji je pas svakodnevno odlazio sa svojim gazdom prepoznali kako je tu riječ o istinitoj priči o sudbini psa velikoga hrvatskoga glumca Predraga Vušovića.

Kao najnovija predstava iz umjetničke radionice Teatra Exit, „Njuške“ se mogu ubrojiti među one inscenacije koje na najizravniji način svjedoče kako vrsna kazališna ostvarenja ne podrazumijevaju nužno i zahtjevne redateljske koncepcije s velikim i složenim scenografskim rješenjima. Ponekad se pravi smisao kazališne umjetnosti ponajbolje ocrtava upravo u ovakvim jednostavnim scenskim minijaturama s dobrim pričama i vrsnim glumačkim interpretacijama, pa je stoga neosporno kako će i ova minijatura ispunjena evidentnom dozom umjetničkoga aktivizma, te prepuna topline i životne mudrosti još dugo vremena živjeti na egzitovskim kazališnim daskama, nastavljajući uveseljavati sve one željne kvalitetnoga teatra i domišljato uprizorene priče o svima nama. A „Njuške“ su upravo to: ozbiljna studija o ljudima samo promatrana iz pseće perspektive.

Zagreb, 19.10.2013.



OČARAVAJUĆI SPEKTAR KREATIVNIH UZLETA

GDK Gavella, Zagreb


Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna
gradsko dramsko kazalište gavella
redatelj: Zlatko Sviben
premijera: 19.9.2013.

zlocin i kazna

Sredinom 20. stoljeća vlast su u kazalištu preuzeli redatelji, postupno namećući svoju liniju u složenom postupku kazališne kreacije kao onu dominantnu. Danas je takva kazališna praksa zahvatila čitav europski teatar, doživjevši svoju punu eskalaciju i prerastavši u svojevrstan trend redateljskoga manipuliranja fundamentalnim kazališnim polazišnim stavkama. Posredstvom ukidanja dramskoga teksta, ili štoviše kontinuiranim potiskivanjem dramskoga pisma sa scene, kao i uvođenjem redateljskoga koncepta utjelovljena je nova kazališna ideologija iscrpljujuće i neprekidne potrage za novim i drugačijim, pri čemu su redateljske koncepcije postale glavne kazališne zvijezde, koje nerijetko zapostavljaju ili čak namjerno ignoriraju nužno zajedništvo svih kazališnih sastavnica. Stoga nije neobičan naslov knjige „Kako zaštiti literaturu od kazališta“ iz pera uglednoga hrvatskoga dramaturga, teatrologa, redatelja i književnika Vlatka Perkovića, u kojoj beskompromisno ustraje u obrani dramskoga pisma, napadajući lažnu poetiku režiserizma i lažni koncept nove kazališne realnosti iza koje se često skriva čista umjetnička praznina. Zastupajući poetiku koja poštuje pisca i koja svoj temelj pronalazi upravo u drami i glumcu, ne isključujući pri tome vrlo važnu ulogu koju u kompleksnom kreativnom procesu nastajanja kazališne predstave ima redatelj, Perković će o „Tetoviranoj ruži“ u režiji Ivice Boban svojedobno napisati kako „dobra režija ne teži za tim da potisne autora i sebe nametne kao autorsku zvijezdu večeri, a niti da samo pokorno služi samo iskazu teksta (jer se on može pročitati); ona teži za zajedništvom sastavnica kazališta, za istraživanjem tekstovnih dubina, skrovitosti i primisli, svega onoga što u novom vremenu izranja ispod naslaga ranijih i već nadiđenih aktualnosti.“

Uprizorenjem „Zločina i kazne“ na sceni Gradskoga dramskog kazališta Gavella u Zagrebu, prvoga u nizu velikih romana virtuoza ruske i svjetske književnosti Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, redatelj Zlatko Sviben je svojim karakterističnim autorskim potpisom i praktično utjelovio Perkovićevu viziju idealnoga mainstream kazališta, kojemu je žarište redateljskoga postupka upravo na dramskom tekstu. Sviben nije redatelj konceptualist; suočen s iznimno složenom strukturom ovoga psihološko-kriminalističkoga romana i radnjom fokusiranom oko teme opravdanosti zločina Rodiona Romanoviča Raskoljnikova (ubojstva stare lihvarke Aljone Ivanovne), on je respektirajući autora studioznim pristupom i odlično skrojenom kompilacijom tri već postojeće dramatizacije pokazao koliko duboko promišlja suvremeno kazalište, orijentirajući se u trenutku sveopće diktature relativizma multižanrovskom predstavom izuzetne artističke ekspresivnosti upravo na čovjeka, njegov duh i emociju. Istražujući tekstovne dubine slojevitih Raskoljnikovih solilokvija, prodornih unutrašnjih monologa i intimnih preispitivanja posredstvom kojih Dostojevski maestralno ocrtava psihološki profil ubojice razapetoga između vječitih moralnih pitanja i dilema, Sviben je nakon prošlogodišnjega „Unterstadta“ još jedanput javno demonstrirao kako suvremeno iščitati tako kompleksnu fabulu, te ju potom pretočiti u takav dramski proizvod kojim će vješto oslikati teško duševno stanje zločinca od zamisli do izvršenja njegova nedjela. Podnaslovljena kao „istraga ispovjedna, dnevnik grižnje, nerv(oza) (zlo)misli, epilepsija (svjeto)nazora, pasija samosvijesti, kuraža učina, činidba sloma, odslik prijestupa, odzvuk savjesti“, Svibenova dramska vizura „Zločin i kazna“ kojom je kazalište Gavella započelo novu sezonu, pred publikom je rastvorila prostranstvo egzistencijalističkih promišljanja koja zaokupljuju ne samo Raskoljnikova, već i današnjega suvremenog čovjeka, prerastavši time u vrijedan umjetnički doprinos domaćoj kazališnoj sceni i to kao veličanstveno suglasje režije, dramatizacije, scenografije, glazbene podloge, kostimografije, svjetla, te vrsnoga Gavellina ansambla predvođenog Franjom Dijakom u ulozi Rodiona Romanoviča.

Klaustrofobična i opskurna scenografija Ane Martine Bakić i Ivane Knez s visokim zidovima ispisanima tekstom puno je više od aluzije na činjenicu kako je Dostojevski često i mnogo pisao po bilježnicama. Simbolički to je bezizlazna tamnica unutar koje se odigravaju energični i snažni tragični prizori patnje ljudske duše i tijela, tamnica među čijim zidovima dramaturški mirno i odmjereno, ali vrlo uvjerljivo i moćno odjekuje filozofska i metafizička inscenacijska dimenzija s mnoštvom pitanja o moralu, Bogu i savjesti, a oko koje je bitno koncentrirana Svibenova dramatizacija. Promišljanje zločina i njegove (ne)opravdanosti, stalan osjećaj krivnje i naposljetku priznanje, kao i kazna koja slijedi nakon pokajanja, neprijeporno su otvorili čitav ciklus možebitnih rasprava o odgovornosti i posljedicama. No, osim što je tamnica, ta je scenografija u isto vrijeme i dugi hodnik, labirint sužen u moćnoj perspektivi s izlazom u nadzemni svijet, jedino mjesto konačnoga duhovnoga smiraja, smiraja i iskupljenja za kojim toliko čezne Raskoljnikova napaćena duša, koja se gotovo pa nadrealno zrcali u Dijakovim očima tijekom njegove istinski proživljene glumačke kreacije, a koju će on zaključiti tvrdnjom kako je „mislio da je ubio babu, a ubio je sebe“. U tom je kontekstu ukupan scenski dojam upotpunjen odličnom kostimografijom Marite Ćopo, svojevrsnom replikom epohe i onodobne Rusije, a zaokružen svjetlosnim efektima Zdravka Stolnika i upečatljivim glazbenim izričajem Darka Hajseka, preko kojega se ova inscenacija u trenucima preobražava i u potresnu glazbenu dramu.

Duboko iskreno i nadahnuto kreira Franjo Dijak glavnu ulogu siromašnoga studenta Raskoljnikova, „čovjeka podzemna i neobična“, kako je u programskoj knjižici opisan taj propali student prava. Energičan i moćan, Dijak je mnogo uvjerljiviji kada je na sceni sâm, posebno kada se u komornoj atmosferi osobnih nutarnjih propitkivanja oglašava prigušenim glasom ispunjenim nekom zastrašujućom jezom, a začinjenim sjajnim scenskim pokretom. Iznimnim talentom kojim u takvim trenucima obasjava kazališne daske istinski oduševljava, pa je stoga teško pronaći razloge pokoje glumačke suzdržanosti u prizorima kada scenu dijeli s drugim likovima. Darko Milas uz lik Svidrigajlova (Raskoljnikov alter ego) tumači još dvije uloge u kojima, osim svojim glumačkim umijećem, zadivljuje i sjajnom dikcijom, a Ozren Grabarić u ulozi policijskog istražitelja Porfirija Petroviča iako iznimno talentiran i nadaren glumac donekle iznenađuje svojom glumačkom „istosti“. Nela Kocsis kao Sonja Marmeladova na scenu je iznijela uvjerljivu glumačku studiju žene koju život odvodi u grijeh, bol i patnju, dok je Inge Appelt u dvostrukoj ulozi lihvarice Aljone Ivanovne i pohlepne stanodavke Amalije Fedorovne superiorno izvela i istinski proživjela svoju izuzetno realističnu glumačku kreaciju. Da je Anja Šovagović Despot jedna od ponajboljih hrvatskih glumica, opće je poznata činjenica, no kao Katarina Marmeladova podjednako je oduševila kako svojim vokalnim izvedbama tako i scenskim pokretima, osobito impresivnom scenom umiranja pred sam kraj predstave. I na kraju, i drugi su dobri glumci Gavellina ansambla pripomogli uprizorenju ove složene inscenacije, zbog čega će ona zasigurno ostati zabilježena u kolektivnoj memoriji kao još jedan Svibenov i Gavellin očaravajući spektar kreativnih uzleta.

Zagreb, 28.9.2013.



VIRTUOZAN SPOJ MLADOSTI, KREATIVNOSTI I UMJETNIČKE INGENIOZNOSTI

Završni osvrt na dramski program 64. Dubrovačkih ljetnih igara


64. dubrovačke ljetne igre
intendant: Krešimir Dolenčić
ceremonija zatvaranja: 25.8.2013.

igre

U rano jutro 10. srpnja nakon ponoćne generalne probe otvorenja 64. Dubrovačkih ljetnih igara na reprezentativnoj povijesnoj gradskoj kulisi Trga Luže, srednjovjekovni je hrvatski ambijentalni biser prožela neočekivana i pomalo iznenađujuća zbunjenost. Gradom se munjevito proširila vijest kako je novi intendant Krešimir Dolenčić, ujedno i redatelj svečane ceremonije otvorenja, svim Dubrovčanima i njihovim gostima priredio nešto uistinu veliko i nezapamćeno, drugačije i dotad neviđeno, živahno i energično, dovitljivo ispreplićući tradicionalno i suvremeno, te maestralno time najavljujući radikalni zaokret u politici, ali još i više u sadržajnoj poetici Igara. Dubrovnik ne pamti kada je zadnji put jedna generalna proba otvorenja nove festivalske sezone, inače popraćena tradicionalnim duhovitim upadicama, čestim i osebujnim dobacivanjima, ali i žestokim provokacijama od strane publike upućenih i redatelju i glumcima, bila tako skromnih razmjera, izazvavši opće oduševljenje i ukupni konsenzus nad onim viđenim, zbog čega su se dojmovi živo nastavili prepričavati čitavoga idućeg dana u nestrpljivom iščekivanju večernjih sati i konačnog održavanja svečane ceremonije podizanja zastave Libertas na Orlandov stup. Nakon godina čvrstoga konzervativnog koncepta koji je vladao Igrama, kao i niza bezidejnih i promašenih, raznovrsnih i mahom neuspjelih lutanja i eksperimentiranja oko pokušaja osuvremenjivanja svečanosti otvorenja, kojima nije uspijevalo utjeloviti sadržajnu ukupnost nadolazeće sezone, tek je tu večer publika napokon osjetila nastupajuću istinsku promjenu, a koja će se kasnije reflektirati i potvrditi u samome programu i to ponajviše u njegovoj dramskoj komponenti. Nije, stoga, nikakvo čudo da je vidljivo zatečena impresivnom Dolenčićevom predstavom spomenutu večer ona utihnula. A bio je to tek početak onoga što će ovoga ljeta uslijediti na najprestižnijem hrvatskom kulturnom događaju.

Već se u vizualnom identitetu Ljetnih igara autora Mara Pitarevića i dizajnerskoga studija Šesnić&Turković kojim je Dubrovnik predstavljen kao „srce umjetnosti“ s jedinstvenim spektrom (ne)otkrivenih ambijentalnih scenskih prostora mogla naslutjeti iskrena i hvalevrijedna politika novoga festivalskoga vodstva da Gradu teatru, kako je Dubrovnik svojedobno nazvao ugledni hrvatski književni povjesničar i teatrolog Frano Čale, rasplamsa žar njegova gotovo pa ugasloga plamena kojim je taj „živi organizam“ vjekovima živio i slavio umjetnost, a čijem je dogorijevanju posljednjih godina ozbiljno počeo prijetiti rastući turistički konzumerizam, kao i bezidejna politika gradskih otaca s kroničnim nedostatkom jasne vizije i strategije budućega razvoja. Duboko svjestan rastuće opasnosti da umjetnost kao temeljnu sastavnicu dubrovačkoga identiteta postupno ne potisnu metastazirajući kapitalistički karcinomi, Dolenčić svojim umjetničkim angažmanom na uznapredovalu bolest aktivno odgovara započinjući s onime što će sâm nazvati 45-odnevnom terapijom radosti. Korjenitom i sveobuhvatnom revizijom Igara s kreacijom šarolike palete umjetničkoga programa, Dolenčić će i praktično nastojati pokazati kako dubrovačko „srce umjetnosti“ i dalje neumorno pulsira i u najtajnovitijim porama Grada, kao i u nutrinama njegova ponosita stanovništva, opirući se stalnim prijetnjama masovnoga turizma koji svakodnevno prijeti zadavanjem krajnjega i pogubnoga udarca.

Usprkos činjenici kako je dužnost intendanta preuzeo tek u prosincu prošle godine, Krešimir Dolenčić je već za sv. Vlaha predstavio ambiciozni i raznovrsni ovogodišnji program prema kojemu su ovo ljeto uspješno izvedena čak 143 programa na 29 scenskih lokacija diljem Grada, od čega čak 13 različitih dramskih naslova, koji ponajbolje svjedoče temeljne odrednice intendantova festivalskoga plova. Dolenčić je nakon niza godina u kojima su funkcionirale kao svojevrstan zatvoreni i samodostatni klaster Igre vratio njihovim građanima, i to svim generacijama, širokogrudno ih uključujući čak i kao aktivne sudionike dramskoga programa, kako svečane ceremonije otvorenja, tako i ovogodišnjih premijernih dramskih naslova. Bez obzira što je daljnja internacionalizacija s međunarodno priznatim imenima svakako jedan od nužnih i neupitnih pretpostavki i obveza budućega razvoja Dubrovačkih ljetnih igara, intendant je ovime poslao vrlo važnu poruku, jasno naglasivši kako takva profilacija ne smije isključiti i odbaciti svoj puk koji je stoljećima uzgajao ovaj jedinstveni svjetski rasadnik umjetnosti. Nadalje, Dolenčić je duboko poljuljao čvrste temelje dubrovačkoga Festivala angažmanom intrigantnih i provokativnih redateljskih imena međunarodnoga ugleda poznatih po svojem nekonvencionalnom umjetničkom izričaju, uz pomoć čijih je uprizorenja radikalno propitkivao ustaljene festivalske okvire, a u isto vrijeme nastojao razotkriti i sve one skrivene potencijale dubrovačkih mini-ambijenata organski povezanih u skladnu cjelinu jedinstvenoga ambijenta. Međutim, ono što će ostati Dolenčićev možda i najvažniji doprinos jest otvaranje Igara mlađoj generaciji hrvatskih umjetnika, posebno studentima s različitih umjetničkih akademija, domišljato kreirajući u okviru Festivala svojevrsnu edukativnu platformu kao osnovnu pretpostavku odgoja mladih talenata šarolikih profila i umjetničkih senzibiliteta. Svjestan kako će im angažman i iskustvo rada na najstarijem hrvatskom kulturnom festivalu s najvećim autoritetima i hrvatske i međunarodne umjetničke scene zasigurno pomoći u osobnoj i stručnoj izgradnji, Dolenčić kao vrstan pedagog predosjeća kako će to oni svojim budućim angažmanima znati našoj sceni i vratiti, stoga mu ponajviše zbog toga treba čestitati na virtuoznom spoju mladosti, kreativnosti i umjetničke ingenioznosti na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama.

Dubrovnik, 25.8.2013.


© BOŽO BENIĆ 2018.