kazalište




EKSPERIMENTALNA REDATELJSKA KONCEPCIJA

Osvrt na treći premijerni naslov 64. Dubrovačkih ljetnih igara


prema Platonovu izvorniku: Obrana Sokratova
64. dubrovačke ljetne igre
redatelj: Tomi Janežić
premijera: 19.8.2013.

sokrat

Odlučno i sveobuhvatno propitkivanje fundamentalnih festivalskih konvencionalnih okvira koje je na ovogodišnjim Igrama započelo novo umjetničko vodstvo na čelu s intendantom Krešimirom Dolenčićem svoj je vrhunac dosegnulo u obliku radikalne, okrutne i šokantne, gotovo pa skandalozne, no zasigurno iznimno hrabre umjetničke geste uglednoga slovenskoga redatelja Tomija Janežića, koji je uprizorenjem Platonove „Obrane Sokratove“ na tvrđavi Lovrijenac kao posljednjega premijernoga naslova 64. Dubrovačkih ljetnih igara simbolički izazvao ozbiljan potres na festivalskoj sceni, duboko poljuljavši čvrste temelje na kojima počiva ovaj najstariji i najugledniji hrvatski kulturni festival. Ono što je intendant Dolenčić apostrofirao još u samim najavama premijernih dramskih naslova, postavivši to u žarište svoga programa kao glavni cilj, bila je evidentna potreba za revizijom i korjenitom reformom Igara i to ponajprije njihove dramske sastavnice. Ta je njegova zamisao ponajbolje utjelovljena upravo Janežićevim uprizorenjem jedinoga nedijaloškoga i najstarijega Platonova spisa eskalirajući u opskurnoj atmosferi kontemplativne utrobe dubrovačkoga Gibraltara. Iako hvalevrijedan pokušaj eksperimentalne redateljske koncepcije s potpuno iščeznutim tradicionalnim elementima klasičnoga teatra, kao i suvremeno iščitavanje i istraživanje antologijskoga Platonova filozofskoga teksta, njegova redukcija na osnovne Platonove sadržajne poruke i misli, te pokušaj razotkrivanja i objelodanjivanja suštinske kazališne biti dokidanjem teatra radi teatra samoga, takav se koncept ovoga puta pretvorio u ozbiljan promašaj. Redatelj Janežić svoju ingenioznu ideju ne samo da nije uspio ostvariti, već ju je uobličio tek u jedno iscrpno, dugotrajno i egzibicionističko iživljavanje međunarodno priznatih imena dramske umjetnosti nad publikom zarobljenom u skučenom scenografskom rješenju Radivoja Dinulovića, čime naravno ne samo da nije uspio zadovoljiti njena visoka očekivanja, nego je na određeni način čak i izigrao njezino povjerenje.

Kao da hermetična arhitektura osamljene dubrovačke tvrđave na četrdesetak metara visokoj hridi već sama po sebi nije bila dostatno izdvojena i meditativno podatna scenografija koja bi omogućila publici, primivši ju u svoju nutrinu, jedinstvenu i osobnu ambijentalnu konklavu, neometano je prepustivši promišljanju prije svega njenih osobnih etičkih načela, a potom i filozofije Sokratova lika, prema Platonu toga iznimno etički osviještena i karakterno ispravna pojedinca unutar podmuklog atenskog društva, pa je istu tu publiku trebalo dodatno izolirati napadnim i klaustrofobičnim scenografskim rješenjem netom spomenutoga beogradskog arhitekta. I kao da to već nije bila dovoljna scenska intervencija pa je autorska ekipa svjesno odlučila pretjerati i otići do samih krajnosti; negdje na polovici izvedbe tu je „scensku kutiju unutar ambijentalne kutije“ dodatno skučila podijelivši ju zastorom u dva dijela, nastavljajući tako nad publikom provoditi svoj „umjetnički“ teror do samoga kraja ovoga skoro pa nepostojećega teatra. Usprkos činjenici kako je Janežićeva dramska kreacija legitiman redateljski postupak, pitanje koje se već na početku izvedbe postavilo jest kako se onda u takvom ozračju uopće moguće posvetiti introspekciji i intimnom promišljanju svih onih kompleksnih tema koje u ovoj monodrami bez vidljiva glumca i s obrisima radiodrame dolaze do slušatelja u obliku čitavoga spleta asocijacija na demokraciju i sve njezine destruktivne značajke. Ovakva koncepcija pogubno je djelovala i po inače sjajnoga riječkoga glumca Alena Liverića, koji se skriven iza scene oglašavao tek kroz razgovor sa svojim prijateljima i kroz poneki solilokvij i to u trenutcima kada je drama već dobrano odmakla. Liverić se svojim samopropitkivanjem hrabro nosio s vrlo teškim zadatkom koji je autorska ekipa pred njega postavila, no konačni je rezultat ovoga puta nažalost bio prepun manjkavosti, nedorečenosti i sveopćega nepovjerenja. Samim time, složene su se Platonove, odnosno Sokratove, Janežićeve i Liverićeve misaone refleksije na temu slobode, smrti, istine i spoznaje vidljivo isecirane u pomalo banalno moraliziranje, pretočile tek u tupo i nedjelotvorno odzvanjanje praznoga izlaganja unutar povijesnih zidova dubrovačke tvrđave, koje kao da je ispitivalo krajnje granice strpljenja onih prisutnih.

Stoga nije teško zaključiti odakle slušateljima ove zvučne priredbe, jer gledatelja ionako nije bilo, gorak okus u ustima zbog iznimno snažnoga osjećaja jedne velike umjetničke obmane, popraćen čestim komešanjima, nepažnjom, nemirom, pa čak i ponekim neprimjerenim dobacivanjem za vrijeme dramske izvedbe. Međutim, ono što ostaje neprijeporno jest činjenica kako se Janežić prihvatio ovoga redateljskog eksperimentiranja potpuno u skladu s poetikom vlastita umjetničkoga izričaja, no isto je tako opravdano zapitati se sljedeće: ako redatelj dokida gotovo sve kazališne elemente s namjerom da publici predstavi ono istinski relevantno, što je onda zapravo to što preostaje i koliko je taj umjetnički žanr uopće blizak teatru, te kako isti ne spriječiti od upada u zamku poimanja kao još jednoga egzibionističkog performansa. No, u isto vrijeme, ako je Dolenčić angažmanom slovenskoga redatelja uistinu imao namjeru radikalno propitati ustaljene konvencije, onda je ovime zasigurno došao do svih onih odgovora koje je tražio, uvidjevši kojom putanjom mora svoje tek započeto izvanredno umjetničko djelovanje nastaviti u idućoj festivalskoj sezoni. Pravo na eksperimentiranje je ionako imao upravo u prvoj godini svoga mandata, što je on i iskoristio, uvrstivši Janežićevu „Obranu Sokratovu“ u dramski program kao posljednju premijeru inače izvanrednih 64. Dubrovačkih ljetnih igara.

Dubrovnik, 20.8.2013.



INTRIGANTNO PROPITKIVANJE ODGOVORNOSTI ZA STVARNOST KOJU ŽIVIMO

Osvrt na drugi premijerni naslov 64. Dubrovačkih ljetnih igara


Boris Bakal: Otac hrabrost
64. dubrovačke ljetne igre
redatelj: Boris Bakal
premijera: 13.8.2013.

otachrabrost

Kada doznate kako jedan od vodećih hrvatskih interdisciplinarnih i multimedijalnih umjetnika, suosnivač međunarodne kreativne platforme „Bacači sjenki“ te k tomu još i glumac, redatelj, scenograf, dramaturg, pisac i teoretičar Boris Bakal priprema novi interdisciplinarni projekt u okviru 64. Dubrovačkih ljetnih igara, već vam je tada jasno kako će isti postati i najiščekivaniji premijerni naslov na festivalskom programu. Ako vam je povrh svega toga poznat i Bakalov intrigantan, provokativan, interaktivan, nekonvencionalan i ponajprije inovativan umjetnički izričaj, onda vrlo brzo uviđate kako novo umjetničko vodstvo Igara njegovim angažmanom evidentno pokušava najstariji hrvatski kulturni festival sadržajno nadopuniti te konceptualno usmjeriti prema novim pravcima, istražujući neistraženo, oslobađajući zarobljeno i omogućavajući drugačije, svježe i suvremeno. Samim time, Boris Bakal na ovogodišnjim Igrama kreira interaktivni ambijentalni dramski proizvod s fokusom promišljanja odgovornosti za stvarnost koju živimo te smrti kao metafore za odsutnost svijesti o individualnom postojanju, ili drugim riječima, proizvod koji je od samoga početka izvedbe ispunjen slojevitošću i višeznačnošću, analizom i preispitivanjem, kao i vještim dramaturškim urušavanjem klasičnoga i ispreplitanjem fiktivnoga i realnoga, te kojim će i praktično pokušati korespondirati s mišlju koja prati vizualni identitet Igara („heart of art“), nastojeći prodrijeti upravo do dubine samoga srca Grada.

„Otac hrabrost“ odigrava se istovremeno na pet lokacija unutar Staroga grada, gdje svaku od pet skupina u koje je publika podijeljena dočekuje njen osobni vodič-glumac, koji ju potom nastavlja voditi od lokacije do lokacije i od epizode do epizode s drugim koautorima i izvođačima. Izvođači u svakoj od pet sekvenci u kojoj sudjeluju započinju s kontinuiranim i gotovo neobuzdanim evociranjem različitih tema, pretočenih u cjelovitost dramskoga platna u maniri polokovskoga „action paintinga“, te koje za čitavo vrijeme trajanja procesa odišu neobičnom ezoteričnošću, kako na konkretnim scenskim lokacijama, tako i na nizu međuscenskih punktova na putovima koji te lokacije međusobno povezuju. Iako na početku i prvome punktu to nije izgledalo tako, na kraju izvedbe će se ispostaviti kako sam ipak bio među onim sretnicima koji su svoje putovanje mrežom gradskih ulica i mini-ambijenata započeli na Buži, gdje je moju skupinu dočekao Silvio Vovk, mladi zagrebački glumac s kojim sam se prvi put susreo 2010. godine gledajući ga u „Spašenima“. Čitavu je večer Vovk vrsnim glumačkim izričajem uglavnom uspijevao zadržati pozornost svoje publike, vodeći je uz duhovite upadice, brze improvizacije te energične performanse i artističke studije od Buže preko igrališta ispod Minčete, Škole centar i Klasične gimnazije sve do Sponze kao krajnjega odredišta i mjesta svojevrsnoga duhovnoga pročišćenja i tjelesnoga smirenja nakon gotovo četverosatnoga tumaranja Gradom.

Međutim, sam početak na Buži s Leom Vukelićem i Marinom Redžepović nije nagovještavao uspješan završetak, i to nikako zbog njihovih uloga već zahvaljujući činjenici kako je temama koje je otvorio sadržajno bio poprilično šarolik i unutar samoga sebe nepovezan. Ipak, tema svakodnevnoga suočavanja s besmislom ovdje je isplivala kao dominantna, a Vovkovi uvjerljivi dijalozi s Vukelićem i Redžepović zračili su dadaističkim inscenacijskim propitkivanjima naglašenoga besmisla i apsurdnosti civilizacije koja uništava svoje vlastite vrijednosti. Igralište ispod Minčete kao druga točka itinerara otvorilo je druga pitanja, usmjerivši fokus svoga promišljanja na sve one degenerativne pojave i anomalije našega društva, s pronicljivom Bakalovom provokacijom koju posredstvom Mije Biondić i Amande Prenkaj iznosi na scenu; zabavno se poigravajući psihologijom mase, Bakal je salvama šovinističkih i ksenofobičnih pogrda „kulturnu“ publiku domišljato natjerao u smijeh, vješto time ismijavši zapravo i nju samu. Put kojim se festivalska procesija nastavila kretati vodio je Stradunom do Škole centar, gdje je Srećko Horvat načeo temu izdaje direktno se referirajući na aktualna dnevno-politička zbivanja u Dubrovniku, progovarajući istovremeno i o rastućoj odsutnosti društvene hrabrosti i odgovornosti. Klasična gimnazija kao pretposljednja epizoda s temom vjernosti i povjerenja te Emilom Matešićem i Marijom Šegvić kao ljubavnim parom oduševila je impozantnim Matešićevim portretiranjem psihički rastrojenog i ljubomornoga manijaka. I na kraju Sponza kao utočište, bijeg od surovoga realiteta, kontemplativno mjesto i pokušaj dosezanja konačne katarze ležanjem u atriju s pogledom uprtim u zvjezdano nebo. Nakon svega proživljenoga, katarza tako teško dolazi, a sustavnim analizama Miličevićeva arhitektonskoga remek djela, Hrvojka Begović i sjajni Bojan Mucko dodatno usporavaju njezin dolazak.

Još je na samoj svečanoj ceremoniji otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara postalo očigledno kako je intendant Krešimir Dolenčić radikalnim zaokretom u koncepciji Igara odlučio festivalskim brodom zaploviti nekim dosad neistraženim vodama, no njegov će se koncept jasnije iskristalizirati tek Bakalovim „Ocem hrabrost“. Usprkos povremenom osjećaju kako su izvođači ponekad gubili kontrolu nad situacijom, na kraju je jedna činjenica ostala neupitna: Boris Bakal stvorio je unikatno djelo, koje svojom sadržajnom slojevitošću nudi čitav spektar različitih interpretacija, a kod svakoga gledatelja ponaosob budi vlastita promišljanja i asocijacije. Uvlačeći ga duboko u nutrinu nekoga paralelnoga fiktivno-realnog konteksta, Bakalov teatar u gledatelju potiče svojevrsnu eksploziju nadnaravnoga iskustva, nakon kojega ostaju uzburkane emocije, nove spoznaje, vidici i horizonti, što je ipak ono najvažnije što teatar daje i ono što će zauvijek ostati jedini i isključivi privilegij dramske umjetnosti.

Dubrovnik, 15.8.2013.



TEATRALIZACIJA LOKRUMSKIH HRIDINA

Osvrt na prvi premijerni naslov 64. Dubrovačkih ljetnih igara


Ivo Vojnović: Ekvinocijo
64. dubrovačke ljetne igre
redatelj: Joško Juvančić
premijera: 4.8.2004. na 55. Dubrovačkim ljetnim igrama

ekvinocijo

Još prije devet godina kada je doajen hrvatskoga kazališta Joško Juvančić na južnim hridinama otoka Lokruma iskusnim okom kazališnoga redatelja upotrijebio nadrealnu scenografiju nepregledne morske pučine, a njezinu višestruku simboliku iskoristio kako bi ambijentom kao prostorom dodatnoga značenja ili sukusom metaforičkih ideja što proizlaze iz samoga komada isklesao inscenaciju remek-djela Vojnovićeva dramskoga pisma, već je tada bilo jasno kako je kreirao ono dramsko uprizorenje koje će se urezati duboko u kolektivnu kazališnu memoriju najstarijega i najuglednijega hrvatskog festivala i to kao apsolutni vrhunac dubrovačkog ambijentalnog teatra. Uprizorenjem djela kojim je Ivo Vojnović 1895. godine pobijedio na natječaju za izvornu domaću dramu, čime je ujedno najavio i radikalni zaokret u hrvatskome književnom stvaralaštvu na samome početku moderne, Juvančić u okviru Dubrovačkih ljetnih igara nastavlja svoje davno započeto traganje za onim umjetničkim izričajem i onom inscenacijom koja će prostoru udahnuti metafizičke dimenzije, pružiti iskustvo nadnaravnog te postati figurativnom metaforom, gotovo pa simbolom. Drugim riječima, Juvančić teatralizira prostor, a „Ekvinocijem“ mu to polazi za rukom kao rijetko kojemu redatelju prije njega.

Ipak, Juvančićeva ambijentalnost daleko je više od puke igre značenjima i mnogo više od same ideje prožimanja prirodnih ambijentalnih datosti s dramskim tekstom i metaforičkim olujama emocionalnih previranja u nutrinama ljudskih duša Vojnovićevih protagonista. Njegova se ambijentalnost očituje prvenstveno ukupnim skladom dramskoga teksta, scenografije Marina Gozzea, kostimografije Ingrid Begović i svjetla Denija Šesnića s kontekstualnom mističnošću lokrumskih mrkijenti. Konceptualno i stvarno ispreplićući simboličnost mjesta i sadržaj dramske radnje, Juvančić je u ambijent pretočio konotacije artificijelnoga, formirajući time harmoničnu i neodvojivu simbiozu prostora i književnoga predloška. Rezultat te iznimne pronicljivosti umjetničkoga izričaja jest Juvančićeva specifična ambijentalnost koja je apsolutiziranje lijepoga, veličanstvena artificijelna estetizacija lokrumske stvarnosti unutar koje se gotovo pa paradoksalno odigrava ekvinocijalna borba siromašnoga dubrovačkoga gruškog puka sa sveopćom bijedom i životnom nepravdom, a što je glavna tema ove Vojnovićeve komorne drame.

Međutim, razloge nezapamćenoga uspjeha Juvančićeva „Ekvinocija“ ne treba tražiti samo u svojevrsnome bijegu u neku paralelnu artificijeliziranu stvarnost otoka Lokruma, već zasigurno i u općepriznatom festivalskom dramskom ansamblu, koji je iako u ponešto izmijenjenom sastavu u odnosu na izvornu postavu od prije nekoliko godina, raskošnom paletom individualnih različitosti u glumačkome portretiranju junaka „slavitelja majke i istančanog analitičara žene“, kako će Vojnovića opisati Branko Hećimović, na sceni uvjerljivo rezultirao iznimnim glumačkim studijama i zapaženim autorskim kreacijama. Prije svega se to odnosi na apsolutnu vladaricu hrvatske kazališne scene srednje generacije Doris Šarić Kukuljicu, koja ulogu žrtve svoje vlastite ljubavi, u mladosti izigrane, prevarene i napuštene djevojke Jele, pred publiku donosi u obliku nadnaravno moćne, energične i duboko proživljene glumačke riječi, koju jasnoćom svoje geste, mimike i izrazâ lica maestralno nadopunjuje iz prizora u prizor, impozantno nijansirajući čitav spektar Jelinih emocija – majčinsku ljubav prema sinu Ivu, prijezir prema Niku koji ju je u mladosti prevario i ostavio, te spremnost na žrtvu za sreću svoga djeteta. Za Doris će mi mlađi članovi festivalskoga ansambla reći kako im je mnogo više od učitelja i kazališnoga pedagoga, reći će kako im je poput majke, uvijek spremna poučiti, upozoriti, pomoći. Ja ću tome nadodati kako uz takvoga učitelja nadolazeća hrvatska glumačka scena i Dubrovačke ljetne igre nemaju razloga strahovati za svoju budućnost.

Uz Doris Šarić Kukuljicu, zapaženo je i dojmljivo glumačko ostvarenje Mara Martinovića, koji vrsnim portretiranjem Nika Marinovića na scenu iznosi duboko nemoralnu figuru Jeline ljubavi iz mladosti. Niko je bijegom u Ameriku te brojnim prijevarama, krađama i ubojstvima stekao bogatstvo, a njegovi su postupci motivirani tek brigom o vlastitom probitku, što vjerno interpretira Martinović. Energičan, čvrst i do samoga kraja izvedbe postojan u svojoj scenskoj uvjerljivosti, neupitno je opravdao visoka očekivanja festivalske publike. Osim Martinovića, sjajnim su ulogama oduševili i Kruno Šarić u ulozi Frana Dražića, Nikša Kušelj ulogom Iva Ledinića, Nika Burđelez kao Franova kći Anica, te Branimir Vidić kao Vlaho Slijepi. Veličanstvena Vojnovićeva priča o majčinskoj ljubavi i osobnoj žrtvi za sreću svoga djeteta vratila se tako na stjenovitu obalu pod zvjezdano nebo čarobnog otočkog ambijenta ponovno oduševivši inspirativnom redateljsko-scenografskom intervencijom i izvanrednom glumom festivalskoga dramskog ansambla. „Ambijentalno je kazalište ono koje prostor doživljava kao partnera u zajedničkoj borbi traženja smisla“, reći će Ivica Kunčević, dok će njegovu tezu i praktično potvrditi Juvančićev ambijentalni teatar i partnerstvo s prostorom, koji su realizirani upravo tamo, daleko od vreve Grada, na južnim hridinama mističnog dubrovačkog otoka.

Dubrovnik, 4.8.2013.



SUBVERZIVNOST ANGAŽIRANOG TEATRA

Gostovanje HNK Osijek na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama


Ivana Šojat Kuči: Unterstadt
64. dubrovačke ljetne igre
redatelj: Zlatko Sviben
premijera: 5.10.2012.

unterstadt

Zatvorena srednjovjekovna urbanistička matrica Grada s jedinstvenom i zgusnutom arhitekturom, te mrežom kapilara uskih uličica, uvijek je iznova bila neiscrpan izvor umjetničkoga nadahnuća i kreativnosti, koja kao takva opetovano iščekuje onoga dovitljiva i inovativna genija kojemu će raširiti lepezu svojih ambijenata, darovavši mu time čitav spektar magičnih prostora ispunjenih poviješću i simbolikom, a sve za potrebe upotpunjavanja njegova scenskog izraza. Božidar Violić reći će kako su svi ti dubrovački otvoreni scenski prostori i mini-ambijenti organski povezani u skladnu cjelinu jedinstvenog ambijenta po kojima se Dubrovnik bitno razlikuje od ostalih naših gradova, no njegovo će promišljanje dubrovačke ambijentalnosti neočekivano, ali izravno potvrditi i upotpuniti gostovanje najuspješnije hrvatske dramske produkcije u protekloj kazališnoj sezoni, potresna drama „Unterstadt“ Hrvatskoga narodnog kazališta iz Osijeka, nastala prema istoimenom romanu Ivane Šojat Kuči. Roman je to o tragičnim sudbinama i životnim traumama četiriju generacija osječke građanske obitelji njemačkih korijena, čiju dramatizaciju potpisuje Bojan Marotti, a režiju nagrađivani zagrebački redatelj Zlatko Sviben.

Svako gostovanje uvijek samo po sebi predstavlja novi umjetnički izazov, kako za ansambl, tako i za redatelja, koji svoju prvobitnu režijsku koncepciju neizbježno mora prilagoditi i usuglasiti s novim specifičnim prilikama i lokalnim datostima, a unutar kojih će simultano zadržati izvornost i autentičnost suštine vlastite artističke ideje, pobudivši time u isti mah i nove inscenacijske izričaje. Sviben se tu, međutim, festivalskoj publici predstavio kao neprikosnoveni majstor i upravo onaj kreativni genij koji je izlaskom iz teatra u neartificijelni prostor uspješno iskoristio skrivene potencijale dubrovačkih mini-ambijenata, te koji zavidnom režijskom vještinom uspješno usuglašava s dubrovačkim arhitektonsko-urbanističkim datostima katarzično putovanje glavne junakinje kroz svoju obiteljsku prošlost i potragu za izgubljenim identitetom. U tom kontekstu, Svibenov „Unterstadt“ započinje dinamičnim interaktivnim odnosom između publike i glumaca u Stulinoj ulici iza dubrovačke katedrale, gdje partizanska vojska (glumci) uz borbene pjesme dočekuje zarobljenike (publiku), uručuje im propusnice te ih odvodi u zloglasni radni logor Krndiju (Iza Mira), gdje pak započinje impresivni izljev kratkih, no iznimno dramatičnih i emotivno nabijenih scenskih minijatura, koje u maniri svojevrsnih blic efekata svjedoče o jednom tragičnom vremenu diktature i totalitarizma. Nastavljajući uprizorenje na Boškovićevoj poljani, niz skale od Jezuita i Strossmayerovom ulicom, Sviben postupnim, no kontinuiranim dramskim crescendom najavljuje tragične životne priče, koje su pripadnici njemačke nacionalne manjine proživjeli nakon Drugoga svjetskog rata, a koje će rasplamsati na jedinstvenoj kulisi parka Umjetničke škole posredstvom eruptirajuće vrsne scenske interpretacije glumačke ekipe osječkoga ansambla.

Prvakinja drame HNK Osijek Sandra Lončarić Tankosić u ulozi glavne junakinje Katarine Pavković, koja se nakon osamnaest godina iz Zagreba vraća u Osijek i to kako bi posjetila teško bolesnu majku, te nacionalna prvakinja hrvatske kazališne scene Branka Cvitković u ulozi Jozefine Bittner, stare obiteljske prijateljice koja Katarinu dočekuje u suzama i moleći za njezinu majku, koja je tijekom kćerina putovanja preminula, predvode blistavi glumački ansambl „romana jedne osječke obitelji“, kako je podnaslovljena drama. Lončarić Tankosić maestralno je i bez suvišne patetike utjelovila istinski nesretnu i emocionalno osakaćenu ženu, koja se u potrazi za svojim izgubljenim individualnim i obiteljskim identitetom suočava s čitavom paletom moralnih dvojbi, te koja kroz razgovor s Jozefinom putuje obiteljskom prošlošću, čime proživljava turbulentno ispreplitanje lavine emocija; mržnje, prijezira, oprosta, katarze i ljubavi, predočavajući svaku od njih jednakom uvjerljivošću, a ostvarivši time iznimno vrijedan i zapažen glumački prinos u cjelini. Branka Cvitković pak impozantnom lakoćom glumačkoga nijansiranja portretira Jozefinu na početku uprizorenja kao vrlo suzdržanu i blagu ženu, dok pred sami kraj izvedbe svojim gotovo pa nadrealno energičnim monologom razotkriva i svoje vlastite životne traume i obiteljske tragedije, čime je apsolutno ovladala scenskim prostorom, otkrivši publici u punome sjaju zadivljujuću raskoš svoje interpretativne moći.

Umjesto zaključka, misao za razmatranje. Zlatko Sviben je jednom prilikom rekao: „Mnogi su kazalištarci govorili da kazalište uvijek mora biti malo bolje nego što to društvo zaslužuje, što znači da ono i nije puki odraz društvenih prilika određenog trenutka, neki dokumentarni refleks stanja. Kazalište, pa bilo ono i komercijalno, ne može tek ugađati, ono je uvijek i pokušaj promjene postojećega. U tome je smislu ono u svojoj biti upravo – subverzivno.“ Ovom se svojom dramskom kreacijom Sviben dotaknuo upravo teme subverzivnosti; promišljanjem univerzalnih moralnih kategorija izravno je stvorio angažirani teatar, pokušavajući kazalištem promijeniti postojeće. No, dok redatelj kroz vlastiti umjetnički angažman i kulturnu gestu pokušava oplemeniti društvenu stvarnost, činjenica je kako ipak samo na društvu ostaje koliko će oštroumnost njegovih misaonih refleksija pretočiti u realitete svoje životne opstojnosti.

Dubrovnik, 1.8.2013.



BESKOMPROMISNA REAKCIJA NA AKTUALNU POLITIKU FARSE

Osvrt na prvi premijerni naslov 64. Dubrovačkih ljetnih igara


Bobo Jelčić i Nataša Rajković: Allons enfants
64. dubrovačke ljetne igre
redatelji: Bobo Jelčić i Nataša Rajković
premijera: 28.7.2013.

allons enfants

Osvrćući se svojedobno iscrpnom teatrološkom studijom na antologijsko ostvarenje među dramskim djelima hrvatske moderne, Boris Senker je o Vojnovićevoj „Dubrovačkoj trilogiji“ zapisao: „Mitski je Grad razoren. Otvorio je vrata, kao i Troja, svijetu oko sebe, priznao je njegovu egzistenciju i morao je, kao i Troja, propasti.“ Jezgrovito sažimajući suštinsku bit Vojnovićeva dramskog triptiha, Senker je tako teoretizirajući, temu propasti s pravom istaknuo kao neprijeporno obilježje ovoga simbolističko poetološkoga dramskog pisma, neovisno o konkretnom modalitetu propasti kojega posljednja pokoljenja dubrovačke vlastele u 19. stoljeću prolaze (propast države u „Allons enfants“, ekonomski slom u „Sutonu“, te genetičko nestajanje u posljednjem dijelu „Na taraci“). Istu su pak temu autorsko-redateljski tandem Bobo Jelčić i Nataša Rajković uspješno reinterpretirali i materijalizirali u iznimno vrijedan dramski projekt obogaćen uvijek iznova inovativnim, nekonvencionalnim, avangardnim i tako karakteristično samosvojstvenim pristupom kazališnoj umjetnosti uopće.

Jedna sasvim obična sjednica Gradskoga vijeća, sugestivno smještena baš u dubrovačku Veliku vijećnicu, provokativna je i ambijentalna, ironična i duhovita, ali nadasve duboko sarkastična dramska kreacija iz pera netom spomenutoga tandema, koja kao otvorena, beskompromisna i konkretna reakcija na aktualnu hrvatsku i dubrovačku politiku farse, prijetvornosti, licemjerstva i demagogije, vješto razotkriva i ismijava ne samo zakulisje, već i besramnu i beskrupuloznu predstavu političke propagande kojoj svakodnevno svjedočimo na hrvatskoj političkoj sceni. Samim time su ambijentalna inscenacijska poigravanja Bobe Jelčića i Nataše Rajković s metaforičkim dokidanjem diferencije između teatra i vijećnice, te poistovjećivanje na simboličkoj razini svega onoga što ta dva pojma predstavljanju, njihov konačan umjetnički obračun s političkim teatrom, kojim snažno akcentiraju i konkretiziraju prethodno konceptualiziranu ideju autentičnosti mjesta. Maestralna dramaturška koncepcija, koja mirnim, no stalnim, ritmičnim, te iznimno propulzivnim pulsiranjem dramske napetosti gledatelja vodi arenom političke gluposti, postupno se pretače u energičnu eksploziju fiktivne političke borbe, koja kulminira dokidanjem naizgled nepremostivih ideoloških različitosti kompromisnim izglasavanjem različitih točaka dnevnoga reda, te u konačnici sveopćim lascivnim zagrljajima i ispreplitanjima tijelâ za predsjedavajućim stolom. Simbolika sama po sebi jasna i konzistentna.

Ukupnom je dojmu postupnoga rastakanja i raskrinkavanja idealiziranih političkih osobnosti u punini doprinio čitav festivalski dramski ansambl, u kojemu je svaki od pojedinačnih glumačkih prikaza i scenskih izraza tijekom čitave izvedbe uspješno pridonosio cjelovitoj kreaciji umjetnih i lažnih tvorevina političke elite, kulminiravši na kraju prvoga dijela silovitim i gotovo autoritativnim vijećničkim povicima „Što možemo učiniti za vas i kako vam možemo pomoći?“, nakon čega se dramska radnja premjestila ispred Gradske vijećnice, gdje su vijećnici – glumci u svojevrsnom performansu odgovarali na pitanja zainteresirane javnosti – publike. Izokrenuli su time Jelčić i Rajković i tradicionalnu prirodu odnosa između glumaca i publike, aktivno uključivši baš i nju samu u svoja vlastita istraživanja i potragu za onim inscenacijskim izrazom, koji će im pomoći osvijestiti i ukazati na rastuću odsutnost odgovornosti za društvo, dok su u isto vrijeme afirmiranjem prostora Vijećnice kao novoga kazališnog ambijenta vješto upozorili na svakodnevna politička degradiranja institucija kao nužnih moralnih stupova jednoga društva.

Krepuskularnu atmosferu života posljednjih potomaka Vojnovićeve dubrovačke vlastele i snažno artikuliran Orsatov „munchovski“ krik kako smo još uvijek vlast, nemoguće je ne poistovjetiti s aktualnom atmosferom društveno-povijesnoga konteksta u kojemu se oblak kapitalističkog poimanja stvarnosti i ekonomske logike nadvio nad stoljetni grad slobode, zaprijetivši mu konačnim slomom. Bobo Jelčić i Nataša Rajković stoga reagiraju na sebi svojstven i prirodan način, te u skladu sa svojim umjetničkim porivima reinterpretiraju Vojnovićevu propast, nastavljajući ju apokaliptično razvijati vičući poput Orsata, a pritom kreiravši apsolutni dramski hit, te uspješno ispunjavajući jedan od bitnih ciljeva svoga teatra: iskustvo koje gledatelj pamti. Time zasigurno u ključnom trenutku poentiraju vrsnim umjetničkim ostvarenjem s evidentnom dozom sentimentalnih prizvuka, kojima su svjesno ili ne aludirali na početak novog doba dubrovačke povijesti, čije su se stranice počele ispisivati u utorak 30. srpnja na drugoj sjednici Gradskoga vijeća u novome mandatu i još jedne ambijentalne predstave, s kapitalom kao vrsnim redateljem i političarima kao neprikosnovenim glumačkim talentima. Jedino što preostaje vidjeti jest hoće li nakon te sjednice političkoga teatra ovaj novi nadolazeći Dubrovnik ponovno kao i onaj prije njega propasti poput Troje s početka teksta.

Dubrovnik, 28.7.2013.



GROM KOJI POGAĐA DUBOKO U NUTRINU

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik


Fjodor Mihajlović Dostojevski: Braća Karamazovi
kazalište marina držića dubrovnik
redatelj: Dejan Projkovski
premijera: 10.6.2013.

karamazovi

Gdje potražiti riječi kojima bi čovjek mogao opisati ono istinsko i duboko proživljeno iskustvo osobnog propitkivanja nad vječitim i fundamentalnim temama čovjekove esencije, temama koje Fjodor Mihajlovič Dostojevski kao majstor psihološkog portretiranja iznosi u filozofskome dramskom romanu „Braća Karamazovi“, a makedonski redatelj Dejan Projkovski preko vrsne dramatizacije Andreja Hienga tako vješto komprimira i preoblikuje u trosatni dramski spektakl, iznoseći pred dubrovačku publiku vječne rasprave o Bogu, slobodi, odgovornosti, moralu i smislu općenito? Progovarajući o onome za što će i sam redatelj reći kako „sažimlje iskustvo naše civilizacije, naš kolektivni pogled na svijet“, dubrovačka kazališna kuća ne bježi od beskompromisnog suočavanja s ograničenjima tehničkih datosti, te unutar okvira mogućega hrabrim uprizorenjem klasika svjetske književnosti dokazuje da je kadra, kako u produkcijskoj, tako zasigurno i u onoj značajnijoj, glumačkoj komponenti, iznjedriti uprizorenje kojim u potpunosti može parirati i najvećim hrvatskim kazališnim kućama, ako ne i velikoj zagrebačkoj kazališnoj sceni.

Impresivna je i poticajna nakana ponajboljega makedonskog scenografa Vlada Gjoreskog, duboko promišljena i utjelovljena u poetici (pre)oblikovanja scenskoga prostora, a koja je rezultirala nizom uspješnih i nadahnjujućih dramskih efekata. Prvenstveno se to odnosi na transformaciju čitavoga gledališta u jedinstveni središnji scenski „otok“ s tek nekolicinom rubno postavljenih sjedećih mjesta, čime je oformljen beskonačni manevarski prostor, koji i redatelju i glumačkoj ekipi prepušta neslućenu slobodu interpretacije i individualne intervencije, istovremeno pretvarajući onu malobrojnu publiku koja s glumcima dijeli scenu u aktivnoga sudionika njihovih inscenacijskih propitkivanja. Dostojevski je u književnom portretiranju obitelji Karamazov sumirao sve one teme svojih osobnih intimnih preispitivanja, no tragične sudbine oca Fjodora i njegovih sinova Dmitrija, Ivana i Alekseja, od kojih svaki ponaosob nosi vlastite ideje poput vlastitoga tereta i utjelovljuje ih svojim životom, na kazališnim daskama poprimaju sasvim novu dimenziju, vješto izvlačeći iz gledatelja posredstvom svojevrsnih eksplozija glumačkih talenata živu empatiju naspram silne težine „snage karamazovske niskosti“. Znakovita je, stoga, simbolička postava kaveza na sceni, zatvorenoga bezizlaznoga kruga, koji vješto ocrtava nemogućnost pronalaska odgovora na vječna pitanja od kojih je sazdana čitava povijest ljudskoga postojanja, tek unutar kojega glumački krik poprima svoju cjelovitu ekspresiju osobne i samodestruktivne potrage za neuhvatljivim odgovorom o smislu. U takvom kontekstu, ukupan umjetnički dojam zaokružen je duhovnom glazbom priznatoga makedonskog skladatelja Gorana Trajkoskoga, a upotpunjen vrsnim glasovima djevojačkoga zbora Amorette pod vodstvom profesorice Maje Marušić.

Suvereno vladajući scenskim prostorom, čitav je glumački ansambl Kazališta Marina Držića, obogaćen tek nekolicinom gostujućih imena, maestralno uspio do detalja iznijansirati svakoga od karakterno izrazito složenih likova, iznoseći pred publiku dojmljive i duboko proživljene glumačke studije. Frane Perišin u ulozi starog Fjodora Pavloviča Karamazova, raskalašenog alkoholičara i hedonista okarakterizirana duševnim siromaštvom, uspješno se izdvaja jasnoćom i snagom glumačke riječi i izraza. Vladimir Posavec Tušek, koji utjelovljuje Fjodorova sina Dmitrija, razvratnika karakterno najbližega ocu, vrsnoćom svoje interpretacije još jednom publici predstavlja svu raskoš i širinu glumačkoga talenta kojim raspolaže. Izrazito je dojmljiv i upečatljiv psihološki portret intelektualca Ivana, ateističkog amoralista koji živi po načelu „sve je dozvoljeno“, a kojega uspješno kreira Trpimir Jurkić. Njegova uloga u svojoj punini nesumnjivo predstavlja iznimno vrijedan umjetnički doprinos kazališnoj sceni uopće. Fjodorova trećega sina, isposnika i duboko religioznoga čovjeka Alekseja, suštinsku suprotnost ocu Fjodoru i braći Dmitriju i Ivanu, igra sjajni Mijo Jurišić. Istinski proživljena uloga isprepletena čitavim spektrom moralnih dvojbi, proturječja i uzburkanih emocija koje prožimlju Jurišićev lik rezultiraju glumačkom kreacijom koja gledatelja uspijeva natjerati da se kroz izrazitu dozu iskustvenog suosjećanja s fiktivnim suoči s vlastitim intimnim propitkivanjem i reakcijom unutar realnog. Ništa manje loš nije ni ostatak ansambla.

I to je teatar, i to su Karamazovi! Njihove su poruke poput groma nakon kojega se čovjek mijenja prepusti li im se i dopusti li im da njihova riječ pronikne duboko u njegovu nutrinu. Stoga ću zaključiti s dopuštenjem da budem osoban i tako, parafrazirajući Dmitrija, iznesem vlastito iskustvo za koje vjerujem kako ga dijele mnogi. Štoviše, oduševljeno mnoštvo koje sam promatrao protekloga tjedna kako snažnim pljeskom i iskrenom emocijom ispraća glumce s pozornice u to me uvjerava. A Dmitrij kaže ovako: „Brate, ja sam u sebi za ova dva posljednja mjeseca novog čovjeka osjetio, uskrsnuo je u meni novi čovjek! Bio je zatvoren u meni, ali se nikada ne bi javio da ne bijaše ovoga groma! Strašno! I što me se tiče što ću u rudnicima dvadeset godina rudu kopati. Ništa se ja toga ne bojim; drugo je sad meni strašno: da mi ne izmakne, da ne ode od mene taj uskrsli čovjek!“

Dubrovnik, 11.6.2013.



INSCENACIJSKA PROPITKIVANJA SVETOG NASPRAM SVJETOVNOG

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik


Manilo Santanelli: Kraljica majka
kazalište marina držića dubrovnik
redatelj: Ivan Leo Lemo
premijera: 11.4.2013.

kraljicamajka

Kada je i godinu dana nakon premijerne izvedbe jedne predstave kazalište ispunjeno gotovo do posljednjega mjesta, samo je po sebi jasno kako je autorski tim uz pomoć vrsnoga glumačkog ansambla uspio uprizorenjem jednoga od najpoznatijih hrvatskih dramskih tekstova na scenu donijeti novu kazališnu uspješnicu. Drama u kojoj se u ponešto drugačijoj formi i izričaju na kazališne daske preslikava aktualni društveno-povijesni trenutak i to u obliku naglašenog sukoba između tradicionalnoga i suvremenoga, već je sama po sebi potencijalni hit, no kada svemu tome pribrojimo i iznimna gostujuća imena s hrvatske glumačke scene kojima je dubrovački ansambl bitno osvježen, te povrh svega izrazito zahtjevnu dramsku produkciju, onda svjedočimo umjetničkom ostvarenju za kakvo Kazalište Marina Držića svakako ima potencijala, pa je stoga prava šteta kako ovakva uprizorenja dubrovački teatar ne nudi češće.

Narodnu epsko-lirsku baladu „Hasanaginicu“ prema književnom predlošku pripovjedača, dramatičara, esejista i kritičara Milana Ogrizovića, redatelj Ivan Leo Lemo pred publiku iznosi potencirajući njezin melodramski izričaj i poetiku, u središtu kojega je ponosom prožeta strasna ljubav između Hasanaginice i Hasanage. U isto vrijeme, redatelj je duboko inspiriran cjelokupnom islamskom kulturom i naslijeđem, što je pak najvidljivije u međusobno nadopunjavajućim scenskim komponentama Vesne Režić (scenografija), Mirjane Zagorec (kostimografija) i Paole Dražić Zekić (glazba). Lemova je „Hasanaginica“ stoga prije svega priča o nesretnoj sudbini žene, požrtvovne majke i supruge zarobljene unutar zakonitosti i pravila patrijarhalne zajednice Hasanagina dvora, ali također i ponosite aginice koja se pred mužem odbija poniziti, prkoseći time zakonima, običajima i tradiciji, te svjesno pristajući na izgon, odvojenost od svoje djece i kolijevke sa sinom kojega možda više nikada ne će vidjeti.

U takvoj režijskoj koncepciji snažne emocije i dubokoga patosa čitav je dramski ansambl polučio dojmljive, izražajne i interpretativno jasne glumačke studije, što je rezultiralo scenskom majstorijom unutar koje su ipak iskočile četiri glumačke kreacije: Hasanaginica Jasne Jukić, Hasanaga Vladimira Posavca, Imotski kadija Slavka Jurage, te Umihana Milke Podrug Kokotović. Jasna Jukić na scenu donosi tragičnu i dramatičnu sudbinu žene čiji je jedini krimen taj što nije na bojištu posjetila ranjenoga muža, već ga je u skladu s patrijarhalnim vremenom u kojemu ženi nije bilo dopušteno izbivati od kuće, čekala na dvoru s djecom. Njezina je interpretacija u potpunosti zaokružena, istinski proživljena snažna emotivna studija bolne duše koju razdiru isprepletena čuvstva ljubavi, strasti, tuge, boli, patnje. Splitski glumac Vladimir Posavec ulogom Hasanage predstavlja samo naizgled surovog i okrutnog čovjeka, koji svoju ženu tjera s dvora budući da mu u ranjeničkim mukama nije došla „vidati rane“. Vrsno glumačko balansiranje između snažne i čvrste prezentacije bešćutnog vojskovođe, pa sve do duboko nesretne ljudske duše prožete ljubavlju, strašću i patnjom zbog svoje ishitrene odluke, Posavec zavidnom lakoćom glumačkoga izričaja opravdava povjereni mu angažman od strane dubrovačke kazališne kuće. Slavko Juraga, Imotski kadija koji prosi Hasanaginicu nakon što ju Hasanaga izbacuje s dvora, fascinirao je pak ulogom čovjeka odmalena zaljubljena u Hasanaginicu. Odlično ovladanom ulogom, jasnoćom scenskog izraza tijekom čitave izvedbe, te u konačnici upečatljivim i istinski proživljenim krikom zbog smrti svoje voljene na samome kraju izvedbe, pokazao je kako ga kazališna kritika s punim pravom ubraja među ponajbolje hrvatske kazališne glumce. Neponovljiva Milka Podrug Kokotović, istinska diva hrvatskoga i dubrovačkoga teatra, na sceni utjelovljuje Hasanaginu majku Umihanu. Vrsnoćom svoje scenske uvjerljivosti prožete snažnom gestom i mimikom, Milka po tko zna koji put ostvaruje jedinstvenu glumačku kreaciju, ovoga puta ulogom surove žene kojoj je stalo isključivo do sreće vlastitoga sina i koja će učiniti sve kako bi svome djetetu na tome putu i pomogla.

U konačnici, „Hasanaginica“ je neosporno bezvremenski tekst, suvremen i aktualan, u svojoj lirici univerzalan i besprijekoran. Njenim uprizorenjem Kazalište Marina Držića i redatelj Ivan Leo Lemo posredstvom ansambla pokušavaju (i u tome uspijevaju) kazališnim jezikom istkati melodramsku priču o ljubavi i ponosu, ne zaboravljajući pritom u predstavu uključiti uobičajene predrasude i stereotipe o islamskoj kulturi. I dok u prednjem planu promatramo tragične sudbine njenih likova, u pozadini predstave ponuđen nam je dašak surovoga realiteta, realiteta kojega smo svjedoci i kojega smo dijelom, čime nas teatar na najizravniji način upućuje na razumijevanje, empatiju i, prije svega, na ljudskost.

Dubrovnik, 26.1.2013.



MELODRAMSKA PRIČA O LJUBAVI I PONOSU

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik


Milan Ogrizović: Hasanaginica
kazalište marina držića dubrovnik
redatelj: Ivan Leo Lemo
premijera: 18.3.2011.

hasanaginica

Kada je i godinu dana nakon premijerne izvedbe jedne predstave kazalište ispunjeno gotovo do posljednjega mjesta, samo je po sebi jasno kako je autorski tim uz pomoć vrsnoga glumačkog ansambla uspio uprizorenjem jednoga od najpoznatijih hrvatskih dramskih tekstova na scenu donijeti novu kazališnu uspješnicu. Drama u kojoj se u ponešto drugačijoj formi i izričaju na kazališne daske preslikava aktualni društveno-povijesni trenutak i to u obliku naglašenog sukoba između tradicionalnoga i suvremenoga, već je sama po sebi potencijalni hit, no kada svemu tome pribrojimo i iznimna gostujuća imena s hrvatske glumačke scene kojima je dubrovački ansambl bitno osvježen, te povrh svega izrazito zahtjevnu dramsku produkciju, onda svjedočimo umjetničkom ostvarenju za kakvo Kazalište Marina Držića svakako ima potencijala, pa je stoga prava šteta kako ovakva uprizorenja dubrovački teatar ne nudi češće.

Narodnu epsko-lirsku baladu „Hasanaginicu“ prema književnom predlošku pripovjedača, dramatičara, esejista i kritičara Milana Ogrizovića, redatelj Ivan Leo Lemo pred publiku iznosi potencirajući njezin melodramski izričaj i poetiku, u središtu kojega je ponosom prožeta strasna ljubav između Hasanaginice i Hasanage. U isto vrijeme, redatelj je duboko inspiriran cjelokupnom islamskom kulturom i naslijeđem, što je pak najvidljivije u međusobno nadopunjavajućim scenskim komponentama Vesne Režić (scenografija), Mirjane Zagorec (kostimografija) i Paole Dražić Zekić (glazba). Lemova je „Hasanaginica“ stoga prije svega priča o nesretnoj sudbini žene, požrtvovne majke i supruge zarobljene unutar zakonitosti i pravila patrijarhalne zajednice Hasanagina dvora, ali također i ponosite aginice koja se pred mužem odbija poniziti, prkoseći time zakonima, običajima i tradiciji, te svjesno pristajući na izgon, odvojenost od svoje djece i kolijevke sa sinom kojega možda više nikada ne će vidjeti.

U takvoj režijskoj koncepciji snažne emocije i dubokoga patosa čitav je dramski ansambl polučio dojmljive, izražajne i interpretativno jasne glumačke studije, što je rezultiralo scenskom majstorijom unutar koje su ipak iskočile četiri glumačke kreacije: Hasanaginica Jasne Jukić, Hasanaga Vladimira Posavca, Imotski kadija Slavka Jurage, te Umihana Milke Podrug Kokotović. Jasna Jukić na scenu donosi tragičnu i dramatičnu sudbinu žene čiji je jedini krimen taj što nije na bojištu posjetila ranjenoga muža, već ga je u skladu s patrijarhalnim vremenom u kojemu ženi nije bilo dopušteno izbivati od kuće, čekala na dvoru s djecom. Njezina je interpretacija u potpunosti zaokružena, istinski proživljena snažna emotivna studija bolne duše koju razdiru isprepletena čuvstva ljubavi, strasti, tuge, boli, patnje. Splitski glumac Vladimir Posavec ulogom Hasanage predstavlja samo naizgled surovog i okrutnog čovjeka, koji svoju ženu tjera s dvora budući da mu u ranjeničkim mukama nije došla „vidati rane“. Vrsno glumačko balansiranje između snažne i čvrste prezentacije bešćutnog vojskovođe, pa sve do duboko nesretne ljudske duše prožete ljubavlju, strašću i patnjom zbog svoje ishitrene odluke, Posavec zavidnom lakoćom glumačkoga izričaja opravdava povjereni mu angažman od strane dubrovačke kazališne kuće. Slavko Juraga, Imotski kadija koji prosi Hasanaginicu nakon što ju Hasanaga izbacuje s dvora, fascinirao je pak ulogom čovjeka odmalena zaljubljena u Hasanaginicu. Odlično ovladanom ulogom, jasnoćom scenskog izraza tijekom čitave izvedbe, te u konačnici upečatljivim i istinski proživljenim krikom zbog smrti svoje voljene na samome kraju izvedbe, pokazao je kako ga kazališna kritika s punim pravom ubraja među ponajbolje hrvatske kazališne glumce. Neponovljiva Milka Podrug Kokotović, istinska diva hrvatskoga i dubrovačkoga teatra, na sceni utjelovljuje Hasanaginu majku Umihanu. Vrsnoćom svoje scenske uvjerljivosti prožete snažnom gestom i mimikom, Milka po tko zna koji put ostvaruje jedinstvenu glumačku kreaciju, ovoga puta ulogom surove žene kojoj je stalo isključivo do sreće vlastitoga sina i koja će učiniti sve kako bi svome djetetu na tome putu i pomogla.

U konačnici, „Hasanaginica“ je neosporno bezvremenski tekst, suvremen i aktualan, u svojoj lirici univerzalan i besprijekoran. Njenim uprizorenjem Kazalište Marina Držića i redatelj Ivan Leo Lemo posredstvom ansambla pokušavaju (i u tome uspijevaju) kazališnim jezikom istkati melodramsku priču o ljubavi i ponosu, ne zaboravljajući pritom u predstavu uključiti uobičajene predrasude i stereotipe o islamskoj kulturi. I dok u prednjem planu promatramo tragične sudbine njenih likova, u pozadini predstave ponuđen nam je dašak surovoga realiteta, realiteta kojega smo svjedoci i kojega smo dijelom, čime nas teatar na najizravniji način upućuje na razumijevanje, empatiju i, prije svega, na ljudskost.

Dubrovnik, 26.1.2013.


© BOŽO BENIĆ 2018.